Prekid zastare priznanjem duga s motrišta sudske prakse

Predmet ovog rada je prekid zastare priznanjem duga koji je uređen člankom 240. ZOO-a:

"(1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.

(2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja."

Prekid zastare (interruptio praescriptionis) nastaje kad prije završetka zastare dođe do pravnog učinka koji se očituje u tome da se vrijeme zastare koje je proteklo do prekida više ne računa u zastaru, nego zastara nakon prekida ponovno počinje teći (članak 245. stavak 1. ZOO-a). Do prekida zastare može doći radnjom vjerovnika (članak 241. ZOO-a) ili radnjom dužnika do čega dolazi uslijed priznanja duga. Dužnik može priznati dug na dva načina: izravno (kada dužnik usmeno ili pisano prizna dug) ili na posredan način tj. konkludentno (kroz davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja i sl.).³

Kad je riječ o posrednom priznanju duga od strane dužnika, ZOO nabraja pojedine modalitete priznanja duga (davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja), no Vrhovni sud⁴ u odluci Rev 493/2003-2 od 17. ožujka 2004. i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž R 792/2023-2 od 1. listopada 2024. upozoravaju kako su navedenom zakonskom odredbom samo primjerice, a ne taksativno navedeni primjeri načina na koji se dug može priznati na posredan način, a što proizlazi iz zakonske formulacije "…kao što su…".

Sudska praksa naglašava da do prekida zastare priznanjem duga može doći samo tijekom zastarnog roka.⁵ S tim u vezi, Visoki trgovački sud⁶ u odluci Pž 1514/2023-4 od 19. ožujka 2025. navodi: "Priznanje duga u smislu čl. 240. st. 1. ZOO-a moguće je dati samo u tijeku zastarnog roka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-523/11-2 od 23. travnja 2014., Rev-877/11-2 od 20. svibnja 2014., Rev-259/14-2 od 23. svibnja 2018.). Nasuprot tome, u predmetnom slučaju je Sporazum trebalo kvalificirati kao pisano priznanje zastarjele obveze koje se smatra odricanjem od zastare (čl. 220. st. 1. ZOO-a)."

Iduće pitanje koje se u sudskoj praksi pokazalo spornim je može li treća osoba svojom radnjom dovesti do prekida zastare. Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 2054/2018-2 od 4. travnja 2019. navodi da se djelomične uplate od strane tuženikove supruge ne mogu smatrati priznanjem duga jer tim radnjama nije na nedvojben način izražena dužnikova volja da prizna dug, a u odluci Gž 93/2020-2 od 21. rujna 2020. ističe da se zastara ne može prekinuti ni uplatama jamca jer samo dužnik može priznati dug. VTS u odluci Pž 7656/03 od 6. travnja 2004. navodi da do prekida zastare ne dolazi ni ugovorom o pristupanju dugu jer treća osoba ne može priznati dug u ime dužnika.

Nadalje, ako se u ulozi dužnika nalazi pravna osoba tada priznanje duga mogu dati isključivo zakonski i drugi zastupnici pravne osobe.⁷ Navedeno pravno shvaćanje potvrđuje i VSRH u sljedećim odlukama.

Priznanje duga koji se daje u pisanom obliku pravno je relevantno ako je ispravu u kojoj je to priznanje dano potpisano po osobi koja takva očitovanja za tuženika može dati, a to je samo njegov ovlašteni zastupnik - osoba koja je u registru trgovačkog suda upisana kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. Kako u konkretnom slučaju "Otvorene stavke dobavljača" J., Š. L. nije potpisao direktor tuženika, to ova isprava nema značaj priznanja duga. (VSRH u Revt 54/2005-2 od 11. ožujka 2009.)

Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida slijedom citiranih odredbi, bez obzira na to da li je ono učinjeno na posredan ili neposredan način - uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. Nižestupanjski sudovi stoga pravilno zaključuju da prijeporni dokument ne može predstavljati pravnorelevantni akt o priznanju duga. Naime, da bi se radilo o pravno relevantnom priznanju duga onda bi svakako trebao biti potpisan po osobi koja takva očitovanja za tuženika može dati, a to je samo njegov ovlašteni zastupnik - osoba koja je u registru trgovačkog društva upisana kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika. (VSRH u Revt 156/2006-2 od 29. studenog 2006.)

Iako članak 240. ZOO-a to izričito ne propisuje, sudska praksa je odredila da priznanje duga mora zadovoljavati određene kvalitete da bi moglo dovesti do prekida zastare. Prije svega, izjava o priznanju duga mora biti određena. Županijski sud u Rijeci u odluci Gž 313/2018-2 od 23. svibnja 2018. ističe da se općenita izjava o postojanju duga bez navođenja pravnog posla i iznosa duga ne može smatrati priznanjem, a Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 311/2021-2 od 31. kolovoza 2021. dodaje kako priznanje duga mora biti, ne samo određeno, već i izričito i to neovisno o tome je li učinjeno neposredno ili posredno.

Nadalje, sudovi naglašavaju kako priznanje duga mora biti jasno i bezuvjetno te se priznanjem mora na nedvojben način očitovati dužnikova volja da prizna dug, a što je vidljivo iz sljedećih primjera.

U ovom predmetu nije došlo do prekida zastarijevanja te se na pravni odnos stranaka ne može primijeniti odredba čl. 387. ZOO. Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti takvo da se na siguran način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. (VSRH u Rev 509/2007-2 od 1. kolovoza 2007.)

Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug priznaje, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. (VSRH u Rev 260/2007-2 od 18. travnja 2007.)

Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za ostvarivanje prekida tijeka zastarnog roka, priznanje duga mora biti jasno, određeno i bezuvjetno, dakle potrebno je priznanje kako osnove tražbine tako i visine te tražbine, što može biti učinjeno i konkludentnim radnjama, s time da se mora dati u tijeku zastarnog roka. (Županijski sud u Rijeci u Gž 2010/2018-2 od 7. svibnja 2019.)

Naime, polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u više njegovih odluka (npr. broj Rev-523/11-2 od 23.4.2014., Rev-877/11-2 od 20.5.2014., Rev-259/14-2 od 23.5.2018. i dr.) prema kojemu priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje, ovaj sud nalazi da predmetni zahtjev za obročnu otplatu od 12.2.2014. tome nedvojbeno ne udovoljava. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 410/2020-2 od 11. siječnja 2021.)

Prema shvaćanju ovog suda izraženog u više odluka (npr. Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.) priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno…. Pisani ugovor o ustupu tražbine u kojem dužnik svoju tražbinu koju ima prema trećim osobama ustupa svojem vjerovniku i time ujedno potvrđuje da još uvijek nije podmirio svojem vjerovniku potraživanje koje ima prema tom vjerovniku može se smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23). (VSRH u Rev 1110/2024-2 od 7. svibnja 2025.)

Dakle, u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a priznanje duga mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine duga, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri.. (Županijski sud u Varaždinu u Gž 242/2024-2 od 3. srpnja 2025.)

Da bi priznanje duga proizvelo materijalnopravne učinke isto mora biti jasno, određeno i bezuvjetno, bilo da je učinjeno na posredan ili neposredan način te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje volja dužnika da doista priznaje dug. (Županijski sud u Zadru u Gž 112/2024-2 od 9. rujna 2025.)

Imajući u vidu gore navedene kriterije valjanosti priznanja duga, sudovi su zaključili da do priznanja duga nije došlo u sljedećim situacijama: dopis u kojem tuženik zahtijeva dostavu dokumentacije koja je uvjet za rješavanje odštetnog zahtjeva (VSRH u Rev 509/07 od 1. kolovoza 2007.), činjenica da su tijela tuženice kojima se tužiteljica obraćala sa zahtjevom za naknadu štete upućivala tužiteljicu na koji će način ostvariti pravo na naknadu štete (VSRH u Rev 260/2007-2 od 18. travnja 2007.), činjenica da je u razdoblju kroz koje je bila obustavljena isplata mirovine tuženik obračunavao mirovinu koja nije bila isplaćivana (VSRH u Rev 352/2007-2 od 3. svibnja 2007.), potpis okončane situacije (VTS u Pž 6546/2016-2 od 8. lipnja 2020.), dopis koji predstavlja uvjetnu ponudu (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1581/2022-3 od 28. rujna 2023.), poruka dužnika u kojoj pita bi li tužitelj bio zadovoljan s 90.000,00 EUR (Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u Gž 848/2023-2 od 3. listopada 2023.), pismena župana i upravnog vijeća koja po svojoj naravi predstavljaju poslovne odluke kojima se nameće zakonska obveza zakonskom zastupniku tuženika po kojima ovaj nije postupao (Županijski sud u Zadru u Gž R 33/2024-2 od 3. travnja 2024.), odluka kojom je ovlašten ravnatelj nakon prethodne suglasnosti osnivača sklopiti nagodbe s radnicima u kojoj nisu poimence navedeni radnici (Županijski sud u Slavonskom Brodu u Gž R 42/2024-2 od 28. lipnja 2024. i Županijski sud u Zagrebu u Gž R 53/2024-2 od 9. travnja 2025.) itd.

Pred VSRH-om se postavilo pitanje može li se smatrati da je priznanje duga dano na jasan, nedvojben i bezuvjetan način potpisivanjem zahtjeva za obročnu otplatu upućeno vjerovniku u kojem iako nije naveden nominalni iznos novčane tražbine, njega je moguće utvrditi na temelju podataka navedenih u zahtjevu (podaci o dužniku i broj mjernog mjesta) ako su stranke u obveznom odnosu samo u pogledu tog jednog odnosa iz kojeg proizlazi potraživanje vjerovnika te je izričito navedeno da se potpisivanje zahtjeva ima smatrati izjavom o priznanju duga.⁸ VSRH je odgovor na navedeno pitanje dao u odluci Rev 13/2023 od 10. siječnja 2024.: "Sukladno navedenim zakonskim odredbama i ustaljenoj sudskoj praksi, priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka, te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje (tako u odlukama broj Rev-509/2007 od 1. kolovoza 2007., broj Rev-1258/2009 od 25. svibnja 2011., broj Rev 877/2011-2 od 20. svinja 2014., broj Rev 259/2014-3 od 23. svibnja 2018., broj Rev 1793/2014 od 13. lipnja 2018. i broj Rev-x 423/2017-2 od 22. siječnja 2019.). Slijedom navedenog, može se smatrati da je odricanje od zastare odnosno priznanje duga dano na jasan, nedvojben i bezuvjetan način, u slučaju kad dužnik po primitku opomene za plaćanje, potpiše zahtjev za obročnu otplatu duga u kojem je navedeno da isti ujedno predstavlja izjavu o priznanju duga iako u tom zahtjevu nije naveden nominalni iznos duga, samo u slučaju kad se na temelju podataka navedenih u tom zahtjevu i to podataka o osobi dužnika i broju mjernog mjesta, točna visina duga može nedvojbeno utvrditi."

Kad je riječ o obliku priznanja duga, Županijski sud u Splitu u odlukama Gž 63/2023-4 od 1. veljače 2023. i Gž 919/2023-5 od 27. travnja 2023. navodi da se priznanje duga može dati u različitim oblicima komunikacije pa tako i usmeno, ali i u elektroničkom obliku, a u odluci Gž 1705/2017-2 od 8. ožujka 2018. naglašava da će priznanje duga u pisanom obliku biti pravno relevantno samo ako je predmetna isprava potpisana od strane dužnika. S tim u vezi, VSRH u odluci Revt 132/2003-2 od 18. veljače 2004. ističe da se dug može priznati i potpisom izvatka otvorenih stavki što potvrđuje i VTS u odluci Pž 2503/01 od 16. travnja 2002. navodeći da se priznanje duga može učiniti potvrđivanjem izvatka iz otvorenih stavki koji su potpisale i pečatom ovjerile obje stranke.

Još jedno od pitanja koje se otvorilo u sudskoj praksi je pitanje kako plaćanje glavnice duga utječe na zatezne kamate odnosno prekida li se navedenom radnjom zastara i u odnosu na zatezne kamate. Oko ovog pitanja sudovi su načelno jedinstveni i navode da plaćanje glavnice duga ne znači ujedno i priznanje duga na ime zastarjelih zateznih kamata.⁹ Navedeno pravno shvaćanje je potvrdio i VSRH u više svojih odluka (npr. Rev 231/2020-2 od 7. studenog 2023., Rev 1274/2021-2 od 12. travnja 2023. itd.).

U vezi s prethodno navedenom pravnom dilemom, pitanje utjecaja plaćanja jednog dijela duga na drugi dio duga postavilo se i izvan okvira odnosa glavnice i kamata. Drugim riječima, postavilo se pitanje može li se plaćanje jednog dijela duga smatrati priznanjem drugog dijela duga. Oko ovog pitanja sudska praksa je načelno jedinstvena, o čemu svjedoče sljedeći primjeri.

Samo po sebi plaćanje jednog dijela duga ne može se smatrati priznanjem drugog dijela duga tj. duga koji nije plaćen (tako i VSRH Rev-813/15, Revt-199/09, Rev-x-1004/13). (Županijski sud u Rijeci u Gž 2010/2018-2 od 7. svibnja 2019.)

Stoga je navedenim uplatama tuženik priznao dugovanje prema tužitelju, ali ne u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga, već samo u iznosu koji je uplatio. Zbog navedenog nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio. Navedeni pravni stav iznesen je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 199/09-2 od 29. travnja 2015., Revt 91/15-3 od 26. travnja 2016., te Rev 813/15-2 od 1. ožujka 2016. (Županijski sud u Osijeku u Gž 3197/2019 od 4. prosinca 2019.)

Stoga je navedenim uplatama tuženik priznao dug tužitelju ne u cjelokupnom iznosu neotplaćenog (dospjelog) duga, već samo u iznosu koji je uplatio. Iz tog razloga nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-199/2009-2 od 29. travnja 2015). (Županijski sud u Karlovcu u Gž 1/2020-2 od 8. travnja 2020.)

Dakle, za ostvarenje prekida tijeka zastarnog roka, što može biti učinjeno i konkludentnim radnjama, potrebno je priznanje kako osnove tražbine tako i visine te tražbine. Samo po sebi plaćanje jednog dijela duga, do čega je došlo u ovom pravnom odnosu ne može se smatrati priznanjem drugog dijela duga tj. duga koji nije plaćen, (tako i Vrhovni sud u Rev-x 1004/13, Revt-68/03 i Rev-371/05) pa se ocjena prvostupanjskog suda o zastari tužiteljevog potraživanja u smislu odredbe čl. 387. ZOO-a, ne može prihvatiti. Djelomičnom otplatom duga vjerovniku valjano je djelomično ispunjena tuženikova obveza (čl. 296. st. 1. ZOO-a), međutim time je prekinuta zastara samo u odnosu na plaćeni iznos duga jer se samo u tom dijelu radi o priznanju duga konkludentnom radnjom dužnika (ovdje tuženika). U odnosu na ostatak duga niti je bilo niti izričitog priznanja niti konkludentnog priznanja davanjem otplate, plaćanjem kamate, davanje osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug. (VTS u Pž 2016/2017-3 od 12. lipnja 2020.)

Plaćanjem iznosa od 500,00 kn 15. travnja 2013. ili pak 23. rujna 2013., sukladno članku 240. stavak 2. ZOO prekinut je zastarni rok samo u odnosu na plaćeni dio duga, a ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Da bi se radilo o priznanju duga u smislu članka 240. ZOO isto mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine. Stoga, navedenim uplatama tuženik nije priznao dug u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga, već samo u iznosu koji je uplatio, pa zbog navedenog nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio. Naprijed navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nisu svojih odluka od kojih se ukazuje na onu poslovni broj: Revx-1004/2013, Revt-68/2003, Rev-371/2005.“ (Županijski sud u Varaždinu u Gž 697/2021-2 od 1. srpnja 2021.)

Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je eventualnim djelomičnim uplatama od strane tuženika u razdoblju od 27. ožujka 2012. do 11. listopada 2017. prekinuta zastara i u odnosu na predmetnu tražbinu. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug, time da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Dakle, priznanje duga kojim se prekida zastara mora biti jasno, određeno i bezuvjetno te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug prizna što znači da se plaćanje jednog dijela duga ne može smatrati priznanjem i drugog dijela duga koji nije plaćen već se priznanje duga odnosi samo na dug koji je plaćen. Takvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (npr. Rev-328/2017-2 od 9. ožujka 2021.). (Županijski sud u Varaždinu u Gž 1405/2021-5 od 17. studenog 2022.)

Međutim, od gore citirane sudske prakse odstupa jedna relativno nova odluka Županijskog suda u Zadru Gž 162/2024-2 od 26. ožujka 2024. u kojoj se navodi: "otplatom dijela glavnice ili kamata priznaje se na posredan način ukupna tražbina pa time dolazi i do prekida zastare". Promatrajući potonju odluku kroz prizmu gore navedenih kriterija valjanosti priznanja duga, autor smatra kako je pravno shvaćanje izraženo u odnosnoj odluci neutemeljeno. Naime, dužnik može dio dugovanja smatrati nespornim i platiti ga, a ostali dio dugovanja koji od njega potražuje vjerovnik može smatrati neosnovanim i ne platiti ga. Prihvaćanje problematiziranog pravnog shvaćanja značilo bi poticati dužnike da ne plaćaju nesporne dijelove dugovanja jer će to posljedično značiti da čine nespornim odnosno priznaju i one dijelove dugovanja za koje smatraju da ne postoje odnosno koje osporavaju.

Nadalje, u opisanoj situaciji djelomičnog plaćanja duga zasigurno se ne može prihvatiti teza u postojanju "nedvojbene volje dužnika za priznanjem duga" u pogledu neplaćenog dijela dugovanja, a navedena pretpostavka nedvojbenosti predstavlja condicio sine qua non priznanja duga. Kada bi postojala takva nedvojbena volja dužnika za priznanjem dužnik bi ostatak duga platio ili priznao.

Također, prihvaćanjem problematiziranog pravnog shvaćanja Županijskog suda u Zadru zapravo se prihvaća teza o prešutnom priznanju neplaćenog dijela duga, s obzirom na to da se o tom dijelu duga dužnik nije izjasnio niti činom plaćanja niti izjavom o priznanju. Prešutno priznanje duga u suprotnosti je s ranije apostrofiranim kriterijem valjanosti priznanja duga – izričitost. Izričitost se zahtijeva neovisno o tome radi li se o neposrednom ili posrednom priznanju duga (tako Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 311/2021-2 od 31. kolovoza 2021.) jer je zahtjev za izričitošću neodvojivo povezan sa zahtjevom za postojanjem nedvojbene volje dužnika za priznanje duga.

Isto tako, problematizirano pravno shvaćanje u suprotnosti je sa zahtjevom za određenošću priznanja duga. Naime, dužnik je plaćanjem određenog dijela duga kojeg smatra nespornim točno odredio koji dio duga priznaje i to predstavlja njegovu pravu volju. U tom smislu, presumpcija o priznanju neplaćenog dijela duga plaćanjem jednog dijela duga u izravnoj je koliziji s određenošću priznanja, a koju određenost je uspostavio sam dužnik svojim činom plaćanja.

Borna Mišić, mag. iur.