Otpust duga

Otpust duga predstavlja jedan od načina prestanka obveze kojeg Zakon o obveznim odnosima¹ podvodi pod sintagmu "ostali načini prestanka obveze". Ovaj način prestanka obveze uređen je člancima 203. – 206. ZOO-a. Članak 203. ZOO-a propisuje:

"(1) Obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

(2) Za pravovaljanost toga sporazuma nije potrebno da bude sklopljen u obliku u kojem je sklopljen posao iz kojega je obveza nastala."

Dakle, prva pretpostavka za otpust duga je postojanje odgovarajuće izjave vjerovnika. ZOO postavlja određene kriterije valjanosti odnosne izjave. Prije svega, navedenu izjavu mora dati vjerovnik te ona mora biti dana dužniku. Vrhovni sud² je u odluci Rev 875/07-2 od 18. rujna 2007. ublažio navedeno pravilo na način da nije neophodno da predmetna izjava o otpustu duga bude dana neposredno dužniku, već je dovoljno da se dužnik s njom naknadno suglasi.

U pogledu sadržaja navedene izjave, članak 203. ZOO-a propisuje da vjerovnik navedenom izjavom očituje svoju volju da neće zahtijevati ispunjenje obveze. Ovu odredbu trebalo bi tumačiti zajedno s člankom 249. stavkom 3. ZOO-a koji propisuje da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Navedeno potvrđuje i Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž 564/2020-2 od 18. kolovoza 2021.: "Naime, odredbom čl. 203. st. 1. ZOO propisano je da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Takva izjava mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (čl. 249. st. 3. ZOO)…"

Županijski sud u Rijeci u odluci Gž 1495/2024-3 od 30. travnja 2025. dodaje da navedena izjava mora biti jasna i nedvosmislena. Upravo stoga Visoki trgovački sud³ u odluci Pž 492/2013-3 od 9. ožujka 2016. navodi da sama činjenica da tužitelj nije zahtijevao plaćanje zateznih kamata prije pokretanja postupka ne znači da se odrekao tog prava odnosno da je otpustio dug tuženiku, a u odluci Pž 4898/2014-2 od 22. ožujka 2017. naglašava da otpust duga mora biti izražen na način iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o postojanju suglasne volje stranaka da dođe do prestanka obveze.

Županijski sud u Šibeniku u odluci Gž 175/2023-2 od 23. kolovoza 2023. ističe da navedena izjava mora biti individualizirana: "Po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, izjava vjerovnika da ne postoji obveza („oba dugovanja su podmirena“) ne predstavlja izjavu o otpustu duga. Otpust duga pretpostavlja da obveza postoji, a izjava o otpustu duga mora sadržavati podatke kojima se obveza individualizira (ime ili naziv stranaka, osnov, visinu i dospijeće), te, kada je vjerovnik pravna osoba, valjanu izjavu o otpustu duga može dati samo osoba ovlaštena za zastupanje pravne osobe."

Također, Županijski sud u Varaždinu se u odluci Gž R 129/2022-2 od 16. rujna 2022. bavio i dopuštenim predmetom izjave o otpustu duga. U navedenoj odluci navodi da predmet takve izjave može biti samo pravo kojim osoba može slobodno raspolagati.

Isto tako, ne samo da je vjerovnik ovlašten dati izjavu o otpustu duga, već ju je ovlašten i opozvati i to sve dok se dužnik s njome ne suglasi.⁴ To potvrđuje i Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž 564/2020-2 od 18. kolovoza 2021.: "…a sve dok se dužnik s tom izjavom ne suglasi, vjerovnik je istu ovlašten i opozvati.".

No izjava o otpustu duga sama po sebi nije dovoljna da dovede do prestanka dužnikove obveze. Članak 203. ZOO-a izričito propisuje da se dužnik s predmetnom izjavom mora suglasiti ("a dužnik s tim suglasi"). To je vidljivo i iz naslova odnosnog zakonskog članka, kao i iz sadržaja članka 203. stavka 2. ZOO-a koji ne govore o izjavi, već o sporazumu, a svaki sporazum pretpostavlja suglasno očitovanje volje obiju ugovornih strana.

Na navedeno ukazuju i Županijski sud u Osijeku u odluci Gž 1616/2018-2 od 14. veljače 2019. i Županijski sud u Zadru u odluci Gž 1260/2019-2 od 18. studenog 2019. u kojima ističu da je otpust duga po svojim značajkama ugovor jer je za njegovu valjanost potrebna suglasnost obiju ugovornih strana, a nije dostatna jednostrana izjava volje pa stoga nema otpusta duga samo na temelju jednostrane izjave vjerovnika.

Također, navedeno potvrđuju i Klarić i Vedriš ⁵: "Prema svojoj pravnoj konstrukciji kao sporazuma, otpust duga je vrlo blizak sporazumnom raskidu, razumije se, pod pretpostavkom da je dug otpušten u cijelosti. Otpusta duga nema ako dužnik uskrati pristanak, npr. zbog ponosa, časti, ugleda ili stoga što se otpust odnosi na nepostojeći ili zastarjeli dug. Vjerovnik koji je dao izjavu o otpustu s kojim se dužnik nije suglasio, pada u zakašnjenje ako odbije primiti ispunjenje. Dužnik se može osloboditi obveze ako dugovano položi u sud."

Članak 203. stavak 2. ZOO-a propisuje da za pravovaljanost sporazuma o otpustu duga nije potrebno da bude sklopljen u obliku u kojem je sklopljen posao iz kojega je obveza nastala. S tim u vezi, VTS u odlukama Pž 1006/2023-5 od 10. lipnja 2024. i Pž 5386/2017-2 od 4. ožujka 2020. navodi da iz navedene odredbe proizlazi da se stranke mogu u bilo kojoj formi (pisano, razmjenom dopisa ili bilo kojem drugom obliku) sporazumjeti o otpustu duga odnosno obveza će prestati ako na bilo koji jasan i razumljiv način vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati ispunjenje ili da otpušta dug, a dužnik s tim suglasi.

U vezi s usmenim otpustom duga, pred VTS-om se pojavio predmet u kojem se problematiziralo mora li sud na okolnost postojanja usmenog otpusta duga izvesti predloženi dokaz saslušanjem svjedoka ili ga sud može a limine odbiti jer se radi o bivšem zaposleniku tužitelja te kao takav ne bi bio vjerodostojan svjedok. VTS je u odluci Pž 7648/09-3 od 10. listopada 2013. naveo sljedeće: "U smislu navedene zakonske odredbe, otpust duga je takav prestanak obveze pri kojem vjerovnik izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Dakle, otpust duga dovodi do prestanka obveze, pa ako nema duga nema ni potraživanja pri čemu je ugovor o otpustu duga valjan i ukoliko je dan dužniku usmenim putem, pod uvjetom da se dužnik s tim otpustom suglasio. Iako je tuženik sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a predložio saslušanje svjedoka E. J. radi utvrđenja odlučne činjenice da je između stranaka postojao dogovor o otpustu, prvostupanjski sud nije naveo razloge zašto ne smatra da bi izvođenje tog dokaza u konkretnom slučaju bilo odlučno. Navedeni dokaz sud je odbio navodeći da on kao bivši zaposlenik tužitelja ne bi bio vjerodostojan svjedok. Međutim, vjerodostojnost svjedoka sud je mogao ocijeniti na temelju savjesne i brižljive ocjene tog dokaza (čl. 8. ZPP-a), što podrazumijeva da je navedeni dokaz izveden sukladno odredbi čl. 243. ZPP-a. O izvođenju dokaza pak sud odlučuje na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, imajući u vidu odlučne činjenice koje treba dokazati."

U sudskoj praksi se postavilo pitanje može li vjerovnik dužniku otpustiti dug za koji u tom trenutku ne zna. Članak 206. ZOO-a propisuje da kad je riječ o općem otpustu dugova, koji pretpostavlja gašenje svih vjerovnikovih tražbina prema vjerovniku, takvim otpustom prestaju samo one tražbine za koje vjerovnik zna da postoje u trenutku otpusta. Međutim, članak 203. ZOO-a koji sadrži opće odredbe o otpustu duga ne sadrži takvu odredbu odnosno ne koristi subjektivni kriterij znanja vjerovnika.

Stoga se postavlja pitanje primjenjuje li se navedeni kriterij znanja na svaki otpust duga ili samo na opći otpust dugova. Judikatura je doskočila nedovoljnoj normativnoj razrađenosti ovog pitanja i zauzela stajalište da se znanje vjerovnika mora valorizirati prilikom svakog otpusta duga.

…ali otpust duga može se odnositi samo na onaj dug za koji je vjerovnik znao da postoji u trenutku otpusta duga, što proizlazi iz odgovarajuće primjene odredbe čl. 206. ZOO-a na otpust duga odnosno na konkretni sporni pravni odnos stranaka parničnog postupka. Kako, za sada, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije izložio jasne i neproturječne razloge iz kojih dokaza je zaključio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetne nagodbe 28. listopada 2013., znao ili mogao znati da će biti podvrgnut još jednom operativnom zahvatu do kojeg je došlo 30. rujna 2015., počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama… (Županijski sud u Bjelovaru u Gž 1169/2019-2 od 9. travnja 2020.)

Pravilno stoga drugostupanjski sud zaključuje da je između stranaka postignut sporazum o otpustu duga sukladno odredbi čl. 203. ZOO. Iz navedenih izjava jasno se da utvrditi koje tražbine tužitelj više neće potraživati od tuženika, s kojim izjavama se tuženik suglasio na način da je postupio po prijedlogu tužitelja odnosno isplatio mu iznos stimulativne otpremnine, a tužitelj je u vrijeme potpisivanja navedenih izjava znao za tražbinu prema tuženiku s osnova naknade štete zbog povrede na radu, jer je liječenje u tom trenutku bilo završeno. (VSRH u Revr 74/2017-2 od 5. svibnja 2020.)

Dakle, u smislu članka 203. stavak 1. ZOO-a je propisano da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi, dok je odredbama čl. 206. ZOO-a propisano da opći otpust dugova gasi sve vjerovnikove tražbine prema dužniku, osim onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta. U konkretnom slučaju u vrijeme potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu dospjela su sva potraživanja tužiteljice do zaključno 30. studenog 2019. i to po osnovi plaće i naknada plaća. U spornom Sporazumu o otkazu tužiteljica je kao radnica navela kako nema nikakvih daljnjih potraživanja, no shvaćanju suda, ista izjava se ne može smatrati otpustom duga poslodavcu na ime potraživanja budući za iste tužiteljica nije znala te se ne radi se o Sporazumu o otpustu duga koji bi vezao tužiteljicu i utjecao na osnovanost utuženih tražbina. (Županijski sud u Osijeku u Gž R 336/2022-2 od 1. rujna 2022.)

Stoga, prema ocjeni ovog suda navedenim Sporazumom tužiteljica nije izričito navela da neće zahtijevati ispunjenje tražbina na ime materijalnih davanja za koje u trenutku potpisivanja Sporazuma nije niti znala da postoje te se navedeni Sporazum ne može tumačiti na način da bi se radilo o otpustu utuženog duga. Činjenica da je u spornom Sporazumu o otkazu tužiteljica kao radnica navela kako nema nikakvih daljnjih potraživanja, prema shvaćanju ovog suda ne može se smatrati otpustom duga poslodavcu na ime potraživanja budući za iste tužiteljica nije znala. (Županijski sud u Osijeku u Gž R 59/2021-2 od 13. rujna 2021.)

Kada stranke sporazumom utvrde da nemaju nikakvih novčanih ni nenovčanih međusobnih potraživanja, tužiteljica ima pravo na ostvarivanje dospjele tražbine za koju u trenutku sklapanja sporazuma nije znala niti je mogla znati. (VSRH u Rev 1162/2024 od 10. rujna 2024.)

Još jedno od pitanja koje se problematiziralo u sudskoj praksi je pitanje od kojeg trenutka vjerovnik može otpustiti dug odnosno odreći se svog prava / tražbine. Ovo pitanje osobito se aktualiziralo kroz raspravu o odricanju od prava na otpremninu.

Kad je riječ o otpremnini, dio sudova smatra da pravo na odricanje od otpremnine nastaje samim nastankom tog prava dok dio sudova smatra da je odricanje od otpremnine moguće tek nakon njenog dospijeća. Za bolje shvaćanje argumenata obaju strana važno je najprije ukazati na općeprihvaćeno pravno shvaćanje da pravo na otpremninu dospijeva danom prestanka radnog odnosa tj. istekom otkaznog roka, ako stranke ne ugovore kasniji datum dospijeća.⁶ Iz formulacije „ako stranke ne ugovore kasniji datum dospijeća“ može se zaključiti da pravo na otpremninu može, ali i ne mora nastati i dospjeti istog trenutka budući da dospijeće može nastupiti i nakon nastanka prava na otpremninu.

O dubini podijeljenosti sudske prakse oko ovog pitanja najbolje svjedoči činjenica da i VSRH u različitim odlukama glede ovog pitanja zauzima različita shvaćanja. Primjerice, u odlukama Revr 1492/2013-2 od 2. ožujka 2016. i Revr 1476/2013-2 od 1. ožujka 2016. ističe da se radnik može odreći otpremnine tek nakon dospijeća iste.⁷

Međutim, prema autorovom mišljenju pitanje odricanja od prava na otpremninu ispravnije je vezati uz činjenicu postojanja prava. Naime, stranka se može odreći nekog prava ako ono postoji, neovisno o tome je li dospjelo. Dospjelost označava trenutak od kojeg vjerovnik može prisilno zahtijevati ispunjenje svoje tražbine. Dakle, dospjelost je primarno vezana uz utuživost određene tražbine, a odricanje od prava moguće je neovisno o tome je li ono utuživo ili ne. Stoga je prema mišljenju autora pogrešno odricanje od prava na otpremninu stavljati u korelaciju s dospijećem navedenog prava, već je ispravno trenutak stjecanja prava na odricanje od otpremnine vezati uz trenutak nastanka odnosnog prava.

Na to upozorava i VSRH u drugim odlukama. Tako primjerice, VSRH u odluci Revr 1011/2014-2 od 18. svibnja 2016. navodi da se radnik može odreći prava na otpremninu od trenutka nastanka navedenog prava, a taj trenutak je vezan uz otkaz ugovora o radu. VSRH isto pravno shvaćanje zauzima i u odluci Revr 1479/2013-2 od 17. veljače 2016. u kojoj navodi da je moguće odricanje od tražbine koja još nije dospjela ako ona postoji.⁸ Isto tako, VSRH u odluci Rev 461/2023-2 od 5. lipnja 2024. navodi sljedeće: „Mogućnost odricanja radnika od prava na otpremninu ne ovisi međutim od dospjelosti tražbine po osnovi otpremnine, jer je moguće i odricanje od tražbine koja nije još dospjela ako ona postoji. Nije moguće odricanje od prava kojeg još nema (koje nije nastalo). Određena osoba može se odreći nečega što ima (što joj pripada), a ne nečega što nema (što joj ne pripada). Budući je nastanak prava na otpremninu u smislu članka 125. ZR vezano uz otkaz ugovor o radu, ono ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu, pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema.“⁹

Razmišljajući u ovoj problematici izvan radnopravnih okvira, autor smatra da je pretpostavka otpusta duga postojanje, a ne dospijeće duga / tražbine uvažavajući pritom pravno značenje pojma dospijeća. Sama činjenica da je nastupila mogućnost prisilnog ostvarenja tražbine, a što je povezano s dospijećem, nije u korelaciji s mogućnošću vjerovnika da otpusti dug svom dužniku. Na takav zaključak upućuje i formulacija članka 206. ZOO-a "osim onih za koje vjerovnik nije znao da postoje u trenutku otpusta". Prema tome, sasvim je jasno da i zakonodavac u pogledu otpusta duga valorizira trenutak nastanka obveze, a ne trenutak dospijeća.

Borna Mišić, mag. iur.