Kako tumačiti članak 11. stavak 12. Zakona o sportu?

Nejasno je, međutim, na koje je još postupke, uz stečajni postupak  zakonodavac mislio kada je donosio ovu nepreciznu pravnu odredbu koja je nesporno u korist sportaša koji sportsku djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost?    

1. Uvod

U suvremenom društvu sport je izuzetno popularna djelatnost kojom se bavi veliki broj ljudi i organizacija u svijetu. I u Republici Hrvatskoj je tako. Osim što predstavlja natjecanje, sport postaje sve više i više i financijski značajna djelatnost u kojoj se „vrti“ veliki novac. U skladu s takvim tendencija u sportu je sve veći broj profesionalnih sportaša, profesionalnih trenera, profesionalnih klubova i drugih osoba čija je djelatnost vezana za određenu vrstu sporta ili sportsku granu. Zbog toga odnose između svih dionika u sportu treba pravno urediti.

O pitanju pravnog statusa profesionalnih sportaša Sud Europske unije zauzeo je jasno shvaćanje u presudi br. C-415/93 od 15. prosinca 1995., u predmetu Bosman (tumačeći odredbu čl. 48., 85. i 86. Ugovora o EEZ-u), prema kojemu se profesionalni igrači imaju smatrati radnicima. Nadalje je Sud Europske unije u presudi br. C-232/09 od 11. studenoga 2010., u predmetu D., zauzeo shvaćanje o tome da se status radnika u smislu Direktive Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. procjenjuje prema tome da li se ugovorena djelatnost provodi kroz neko vrijeme pod vodstvom ili nadzorom drugog tijela, te tvrtke i prima li ta osoba naknadu za svoju aktivnost. 

U Republici Hrvatskoj radnopravni status sportaša još nije jedinstveno uređen. U praksi provođenja predstečajnih postupaka iz Stečajnog zakona, hrvatski trgovački sudovi nisu imali  jedinstveno stajalište o statusu profesionalnih igrača i trenera.

U fokusu su ovog rada sporovi u svezi s obavljanjem sportskih djelatnosti pokrenuti pred državnim sudovima Republike Hrvatske nadležnim za provođenje stečajnog postupka.

2. Ugovorni odnos i status sportaša

I u prethodnom Zakonu o sportu (čl. 6.- čl. 8.)¹ sportaš je najvažnija fizička osoba u sustavu sporta Republike Hrvatske, a može imati status: a) profesionalnog sportaša ili b) amatera. Sudjelovanje u sportskim natjecanjima smatra se profesionalnim ako sportaš koji sudjeluje u sportskim natjecanjima ima: a) sklopljen ugovor o profesionalnom igranju ili b) ugovor o radu sa sportskim klubom ili c) ako sportaš obavlja samostalnu djelatnost. Nadalje, sportaš koji profesionalno sudjeluje u sportskim natjecanjima je osoba a) kojoj je bavljenje sportom osnovno zanimanje i b) kojemu se po toj osnovi uplaćuje doprinos za obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima. Status profesionalnog sportaša i njegova prava i obveze uređuje se aktima nacionalnog sportskog saveza. Ovaj Zakon, međutim, nije propisao detaljnije ugovorni odnos i status sportaša, što mu je objektivno bila velika slabost.

Važeći Zakon o sportu (čl. 8. - čl. 12.)², u velikom dijelu slijedi logiku i odredbe ranije važećeg Zakona o sportu. Tako se i nadalje sportaši dijele u dvije osnovne skupine: a) profesionalni sportaš i b) sportaš amater. Profesionalni sportaš može sportske djelatnosti obavljati na temelju: a) sklopljenog ugovora o radu te b) sklopljenog ugovora o profesionalnom igranju ako ima registriranu samostalnu sportsku djelatnost³. Radnopravni odnos sportaša profesionalca uvažava posebnosti sporta kroz načela i propise krovnih sportskih udruženja te međunarodnih i nacionalnih sportskih saveza za svaki pojedini sport.

2.1. Na profesionalne sportaše koji imaju sklopljen ugovor o radu ne primjenjuju (istaknuo autor) se odredbe općeg propisa o radnim odnosima koje reguliraju pitanje ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanak ugovora o radu, otkazni rok i otpremninu, raspored radnog vremena te korištenje odmora i dopusta (čl. 11. st. 1. ZoS-a). Ukratko, radi se o ugovoru o radu sui generis.

2.2. Samostalnu sportsku djelatnost sudjelovanja u sportskom natjecanju i sportskoj pripremi može obavljati osoba  koja je: - profesionalni sportaš kojemu je sudjelovanje u službenom sportskom natjecanju osnovno zanimanje i ima ugovor o profesionalnom igranju sklopljen sa sportskim klubom, - profesionalni sportaš kojemu je sudjelovanje u službenom sportskom natjecanju osnovno zanimanje, a nije u ugovornom odnosu sa sportskim klubom ili – sportaš kojemu bavljenje sportskom djelatnošću nije osnovno zanimanje (čl. 10. st. 4. ZoS-a).

2.3. nacionalni sportski savez može općim aktom urediti da je profesionalni sportaš i onaj sportaš koji zaključi stipendijski ugovor u netoiznosu većem od 10.000,00 eura godišnje (čl. 10. st. 3. ZoS-a). Sportaš amater i sportski klub mogu zaključiti stipendijski ugovor koji može trajati najduže do navršene 24 godine starosti sportaša u netoiznosu do 24.000,00 eura godišnje (čl. 12. st. 2. ZoS-a).

3. Primjena radnog prava u sportu

ZoS utvrđuje da se u slučaju stečaja kluba ili u slučaju spora vezanog za izvršenje obveza iz ugovora sklopljenog sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost smatra da je sa sportašem sklopljen ugovor o radu (čl. 11. st. 12.).

Najprije treba reći da se naprijed navedena odredba odnosi na spor vezan za izvršenje obveza iz ugovora sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost (dakle, sportaš nema sa sportskim klubom zaključen ugovor o radu). Drugo, navedena odredba odnosi se za slučaj stečaja kluba i za slučaj nekog drugog postupka. Treće, sportaš u stečajnom postupku stječe status radnika stečajnog dužnika, a takav status stječe i u drugim postupcima u slučaju spora vezanog za izvršenje obveza  iz ugovora. S pravom prof. Smokvina ističe: „Time se stečajnom sudu i sucu…dana obveza utvrđivati da će neki zaključeni ugovor o profesionalnom igranju koji su dobrovoljno zaključili igrač i klub te su upravo tu vrstu ugovora izabrali umjesto ugovora o radu, zapravo steći status ugovora o radu jer je došlo do stečaja kluba.“

Suvišno je naglašavati da sportaš koji ima sklopljen ugovor o radu sa sportskim klubom ima status radnika te ima zaštićeni pravni položaj u stečajnom postupku kao i svi drugi raniji radnici stečajnog dužnika sukladno Stečajnom zakonu⁴ i Zakonu o osiguranju radničkih tražbina⁵.

No predmetni članak i stavak imaju dva ozbiljna nedostatka. Prvi je nedostatak to što osim stečaja nisu izrijekom navedeni i svi ostali sporovi vezani uz izvršenje obveza iz ugovora sklopljenog sa sportašem koji djelatnost obavlja kao samostalnu sportsku djelatnost. Za pretpostaviti je da u obzir dolazi jedino predstečajni postupak jer su predstečajni i stečajni postupak sadržani u istom Stečajnom zakonu. Također treba očekivati da će u tekstu spomenute nedorečenosti ZoS-a, nadomjestiti sudska praksa provođenja predstečajnih i stečajnih postupaka. Drugi je nedostatak to što se nigdje u ZoS-u ne navodi odnos između postupka koji provodi državni sud (stečajni postupak) i „privatnih“ arbitraža koje, kao način rješavanja sporova postoje gotovo u svim sportovima u svijetu (na primjer, BAT, te Arbitraža HKS-a u košarci).   

3.1. U tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze i tražbine trenera  nastale do otvaranja stečajnog postupka

Vrlo je zanimljiv stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Radnički nogometni klub Split s.d.d. u stečaju iz Splita⁶, u kojem su bivši igrači i treneri stečajnom upravitelju prijavili svoje tražbine kao bivši radnici ovog stečajnog dužnika. Prvostupanjski sud nije udovoljio njihovu zahtjevu, ali je zato drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku u korist igrača i trenera (o čemu opširnije u nastavku članka).

Imaju li sportaši pravni položaj radnika dužnika u insolvencijskim postupcima, kao što su primjerice postupak predstečajne nagodbe iz Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi⁷ I predstečajni i stečajni postupak iz Stečajnog zakona? U Republici Hrvatskoj oko ovog pitanja do sada nije postojala niti približno jedinstvena sudska praksa, a niti jedinstveno mišljenje znanstvene i stručne javnosti.

Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-3701/2024-2 od 17. prosinca 2024. g. preinačeno je rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. St-262/2023-69 od 26. srpnja 2024. g. u dijelu u kojima su tražbine vjerovnika označene kao tražbine II. višeg isplatnog reda  i utvrđuje da se radi o tražbinama I. višeg isplatnog reda. U meritumu drugostupanjski sud ističe da je “(….) prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 11. st. 12. ZoS-a u vezi s čl. 138. st. 1. t.1. Stečajnog zakona ocijenivši da se radi o tražbinama drugog višeg isplatnog reda umjesto o tražbinama prvog višeg isplatnog reda. Naime, upravo zbog toga što je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom otvoren rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-262/2023 od 14. ožujka 2024. g., to se u odnosu na tražbine sportaša koji obavljaju sportsku djelatnost primjenjuje odredba čl. 11. st. 12. ZoS-a koja tim sportašima priznaje status radnika pa se zato u odnosu na njihove (priznate i osporene) tražbine radi o tražbinama prvog višeg isplatnog rada. Pri tome, nije odlučno vrijeme kada su tražbine nastale i kakav je status tim tražbinama bio priznat u predstečajnom postupku, koji se vodio u vrijeme kada takva zakonska odredba nije postojala, a kako to smatraju prvostupanjski sud i stečajni upravitelj.” 

Znači, nije važno jesu li tražbine trenera kao stečajnih vjerovnika dužnika nastale prije stupanja na snagu ZoS-a (1. siječnja 2023. g.), već je važno je li stečajni postupak nad dužnikom otvoren nakon stupanja na snagu tog Zakona. Budući da je “(….) stečajni postupak nad dužnikom otvoren rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj St-262/2023-44 od 14. ožujka 2024., valja primijeniti odredbu čl.11. st.12. Zakona o sportu koja ovdje žaliteljima kao sportašima koji su imali sklopljen ugovor s dužnikom izričito daje status radnika.”⁸

U konačnici, citirana odredba čl. 11. st. 12. ZoS-a definitivno je razriješila pravnu dilemu oko položaja sportaša i trenera u stečajnom postupku. Bivši sportaši i bivši treneri stečajnog dužnika  imaju status stečajnih vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku.⁹

3.2. Revizija na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske

Je li nakon svega utemeljeno i logično za pretpostaviti da će hrvatski sudovi i u drugim postupcima, smatrati da je sa sportašem odnosno trenerom u svim spornim situacijama sklopljen ugovor o radu? 

Svakako treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. Revd 3379/2021-4 od 12. travnja 2022. g. dopustio reviziju protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revd 1647/2021-2 od 13. travnja 2021. g. radi pravnog pitanja koje glasi: ”Treba li profesionalnim nogometašima priznati status radnika u nogometnim klubovima nad kojima se pokreće predstečajni ili stečajni postupak, s obzirom na to da je osnovna značajka radnog odnosa da osoba u određenom razdoblju obavlja usluge za i pod vodstvom druge osobe, u zamjenu za koju prima naknadu, bez obzira na formalnu kategorizaciju tih osoba kao samozaposlene prema nacionalnom pravu?”

Najviši sud Republike Hrvatske nije po ovom pitanju donio odluku koja će nesporno biti od velike važnosti za daljnju sudsku praksu.

4. Zaključak

Opravdano je da čl. 11. st. 12. ZoS-a u slučaju stečaja sportskog kluba štiti interese sportaša koji obavljaju samostalnu sportsku djelatnost na način da se smatra da je stečajni dužnik s tim sportašem zaključio ugovor o radu. Tako se profesionalnim sportašima osiguravaju prava iz Stečajnog zakona koja pripadaju radnicima: a) vjerovnik stečajne mase, b) stečajni vjerovnik prvog višeg isplatnog reda te isplate sukladno Zakonu o osiguranju radničkih tražbina.

I konačno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u dvije u ovom članku navedene odluke u jednak pravni položaj sa sportašima svrstao i trenere iako treneri stricto sensu nisu navedeni u čl. 11. st. 12. ZoS-a.

dr. sc. Ante Vuković, znanstveni suradnik u polju prava