Može li se dugovana stvar položiti bez dokazivanja pretpostavki polaganja?

U pravnoj teoriji⁴ zastupa se shvaćanje da, iako su člankom 186. stavkom 1. ZOO-a nabrojani svi važniji slučajevi polaganja, prihvatljivo je gledište da bi polaganje trebalo dopustiti i onda kad na strani vjerovnika postoje i drugi važni razlozi koji ometaju ispunjenje obveze.

Prvi zakonom propisan slučaj tj. prva pretpostavka koja opravdava polaganje dugovane stvari je zakašnjenje vjerovnika. Zakašnjenje predstavlja takvu povredu obveznopravnog odnosa do koje dolazi zbog neodržavanja ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja.⁵ Članak 184. ZOO-a propisuje da vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi ili kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.

Momčinović⁶ naglašava da vjerovnik može pasti u zakašnjenje samo kad je sadržaj dužnikove obveze davanje (dare) ili činjenje (facere), a ne i onda kad se dužnikova obveza sastoji u nečinjenju (non facere) ili trpljenju (pati). Milotić⁷ dodatno ističe da se polaganje dugovane stvari odnosi na vjerovnikovo zakašnjenje neovisno o pravnom temelju obveze. Drugim riječima, obveza može proizlaziti iz pravnog posla, ali i iz odluke suda ili zakona (ex lege). Nadalje, polaganje se jednako odnosi na jednostranoobvezujuće ugovore (gdje se jedan subjekt nalazi samo u dužničkom položaju, a drugi samo u vjerovničkom) kao i na dvostranoobvezujuće ugovore (kod kojih se u jednoj osobi sjedinjuje i dužnički i vjerovnički položaj).

No za utvrđivanje što se sve može podvesti pod zakašnjenje vjerovnika, kao jednu od pretpostavki polaganja dugovane stvari, potrebno je promotriti pojedine primjere iz sudske prakse. Tako Županijski sud u Osijeku u odluci Gž 219/2016-2 od 24. veljače 2016. navodi da odbijanje primitka ispunjenja ne mora proizlaziti iz izričitog ponašanja vjerovnika, nego ono može proizlaziti i iz njegova općeg držanja. Županijski sud u Zadru u odluci Gž 1059/2022-2 od 28. listopada 2022. i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 946/2019-2 od 30. travnja 2020. ističu da je vjerovnik pao u zakašnjenje time što je odbio dostaviti broj računa radi isplate dugovanog iznosa. Isto tako, Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž 702/2017-2 od 31. srpnja 2019. navodi da činjenica što se protustranka (vjerovnik) u postupku osnivanja sudskog pologa protivi bez osnove primitku novčanog iznosa za koji je predloženo otvaranje sudskog pologa sama po sebi potvrđuje osnovanost prijedloga.

U odnosu na još jedan zakonom propisan slučaj koji opravdava polaganje dugovane stvari – nepoznatost podataka gdje se vjerovnik nalazi, Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž 241/2022-2 od 1. lipnja 2022. navodi da je navedena pretpostavka primjerice ostvarena kad protustranka nije podigla pošiljku.

U odnosu na ostale zakonom propisane slučajeve polaganja dugovane stvari, Milotić⁸ navodi sljedeće. Nepoznatost vjerovnika postoji kad se ne zna kome tražbina pripada, u kojem slučaju je teret dokaza navedene okolnosti na dužniku. Neizvjesnost glede toga tko je točno vjerovnik postoji ako se dužniku više osoba predstavlja kao vjerovnik i svaki od njih isključuje onog drugoga, što se može dogoditi prilikom promjene osobe vjerovnika (sukcesija, cesija i sl.). Kad je riječ o poslovno nesposobnom vjerovniku koji nema zastupnika koji bi za takvog vjerovnika primio ispunjenje obveze, za dužnika je oportuno pribjeći polaganju stvari.

Nadalje, za polaganje dugovane stvari nije dovoljno da je riječ o nekom od prethodno navedenih zakonom propisanih slučajeva, već moraju biti ispunjene i druge pretpostavke. Jedna od takvih pretpostavki je i postojanje tražbine koja je određena ili odrediva. Na to upozorava i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž 2369/2021-2 od 12. siječnja 2024.: "Naime, osnivanje sudskog pologa pretpostavlja postojanje novčane tražbine koja je određena ili odrediva, međutim u konkretnom slučaju predlagatelj uopće ne navodi koji je iznos u obvezi plaćati za uzdržavanje mlt. djeteta niti na temelju čega bi taj iznos bio odrediv, slijedom čega nije jasno koje je to tražbine za koju se predlaže osnivanje sudskog pologa mlt. dijete vjerovnik pa je već iz tog razloga prijedlog neosnovan, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud."

Nadalje, još jedna od pretpostavki polaganja, koja se može iščitati iz samog zakonskog teksta, je "dugovana stvar". Momčinović⁹ ističe da se dužnikova obveza mora sastojati  u predaji neke tjelesne pokretne svari (dare), a ne u nekom činjenju (facere), propuštanju (non facere) ili trpljenju (pati) jer se samo takva stvar može položiti. Također, potrebno je naglasiti da odnosna stvar mora biti prikladna za čuvanje kod suda ili druge zakonom ovlaštene osobe jer ako to nije slučaj, ispunjeni su uvjeti za prodaju predmetne stvari iz članka 192. ZOO-a.

U sudskoj praksi se u vezi s potonjom pretpostavkom pojavio zanimljiv slučaj koji se tiče polaganja dugovane stvari u drugoj valuti. Županijski sud u Slavonskom Brodu je u odluci Gž 104/2019-2 od 7. travnja 2020. otklonio takvu mogućnost: "Obzirom da vjerovnik može položiti prema članku 186. ZOO samo dugovanu stvar, što bi u konkretnom slučaju bili euri, a da u konkretnom slučaju to nije iznos u kunama kako je to predložio predlagatelj kao dužnik, pravilnom primjenom materijalnog prava prijedlog za određivanje sudskog pologa trebalo je odbiti kao neosnovan."

Kad je riječ o pretpostavkama za polaganje dugovane stvari, potrebno je upozoriti na više odluka Vrhovnog suda¹⁰ (npr. Rev 377/2024-2 od 6. ožujka 2024., Rev 1007/2019-3 od 10. srpnja 2019., Rev 2554/2018-2 od 15. siječnja 2020. te Gzz 51/84 od 21. lipnja 1984.)¹¹ u kojima se naglašava da se u izvanparničnom postupku osnivanja sudskog pologa ne rješava pitanje jesu li postojali razlozi za osnivanje sudskog pologa i je li se takvim polaganjem dužnik oslobodio obveze.

S tim u vezi, postavilo se pitanje je li za osnivanje sudskog pologa dovoljno samo navesti neki od razloga propisanih člankom 186. stavkom 1. ZOO-a (zakašnjenje vjerovnika, nepoznatost vjerovnika itd.) ili je navedene razloge potrebno dokazati. U pogledu potonjeg pitanja uočena je poprilična disonantnost sudske prakse.

S jedne strane, pojedini sudovi (npr. Županijski sud u Rijeci u Gž 1949/2014-2 od 12. siječnja 2016., u Gž 903/2015-2 od 18. siječnja 2017., Županijski sud u Varaždinu u Gž 711/2020-2 od 6. listopada 2020., Županijski sud u Dubrovniku u Gž 174/2021-5 od 7. rujna 2022. itd.) ističu da je u prijedlogu za osnivanje sudskog pologa dovoljno samo navesti neki od razloga za osnivanje sudskog pologa iz članka 186. stavka 1. ZOO-a jer se u tom postupku ne rješavanja pitanje postoje li ti razlozi i posljedično oslobađa li se dužnik polaganjem svoje obveze.

No, prema autorovom mišljenju, ako se prihvati takvo pravno shvaćanje onda se opravdano postavlja pitanje koji je smisao normativnog propisivanja različitih slučajeva koje zakon propisuje kao uvjete za polaganje dugovane stvari. Naime, način na koji je formuliran članak 186. stavak 1. ZOO-a jasno sugerira da su navedeni slučajevi zapravo pretpostavke za polaganje dugovane stvari. No ako se navedene pretpostavke ne moraju dokazati u postupku osnivanja sudskog pologa, kao što to tvrdi dio judikature, opravdano se postavlja pitanje zašto ih je uopće zakonodavac propisao.

Također, pitanje dokazivanja pretpostavki za polaganje dugovane stvari ne treba miješati s pravnim odnosom između ugovornih strana i oslobođenjem dužnika od obveze uslijed polaganja. Naime, jedno je dokazivanje činjenice da je vjerovnik u zakašnjenju, kao jedne od pretpostavki za osnivanje sudskog pologa, a drugo je dokazivanje detalja pravnog odnosa između dužnika i vjerovnika kao i dokazivanje je li se dužnik polaganjem oslobodio od obveze. Potonja pitanja mogu biti raspravljena i riješena unutar posebnog parničnog postupka, ali to ne negira činjenicu da je dužnik prilikom polaganja dužan dokazati postojanje pretpostavke vjerovnikova zakašnjenja.

Drugim riječima, dokazivanje vjerovnikova zakašnjenja ne mora implicirati i raspravljanje o spornim detaljima pravnog odnosa između stranaka, što definitivno nije dopušteno u izvanparničnom postupku osnivanja sudskog pologa, jer je riječ o dvije samostalne i odvojene kategorije koje mogu koegzistirati i o kojima se može odlučivati u različitim postupcima (o postojanju zakašnjenja vjerovnika u izvanparničnom postupku, a o ostalim spornim pitanjima iz pravnog odnosa ugovornih strana u posebnom parničnom postupku).

Tome u prilog govori i članak 83. stavak 1. točka 2. Zakona o izvanparničnom postupku¹² koji propisuje da prijedlog za osnivanje sudskog pologa treba sadržavati, između ostalog, i dokaze na kojima se temelji prijedlog. Naime, ako je samo navođenje razloga za polaganje dugovane stvari dovoljno za osnivanje sudskog pologa onda bi predlaganje dokaza u prijedlogu za osnivanje sudskog pologa predstavljalo suvišan sadržaj. No navedeni zakonski članak ipak sugerira da zakonodavac ne prihvaća takvo pravno shvaćanje, već zahtijeva da se razlozi na kojima se temelji prijedlog i dokažu.

Na tom tragu je i recentna odluka Županijskog suda u Osijeku Gž 228/2025-2 od 4. kolovoza 2025.: "Jasno je da sud ne može uskratiti dužniku polaganje dugovane stvari ako dužnik za osnivanje pologa navede koji od razloga taksativno nabrojanih u zakonu, no navedeno ne oslobađa predlagatelja obveze da dokaže postojanje jednog od zakonom propisanih razloga za osnivanje sudskog pologa. U izvanparničnom postupku osnivanja sudskog pologa ne rješava se je li se takvim polaganjem dužnik oslobodio obveze (vidi Rev-1007/2019-3 od 10. srpnja 2019., Rev-2554/2018-2 od 15. siječnja 2020., Gzz-51/84 od 21. lipnja 1984, Rev-377/2024 od 6. ožujka 2024.)."¹³