Listopad na Sudu Europske unije

Sud EU-a je 9. listopada objavio presudu u predmetu C-80/24, Zwrotybankowe.pl. Pitanja u navedenom predmetu postavlja poljski Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie, a pitanja se odnose na tumačenje Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ¹ i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima,² a pitanja glase:

Treba li članak 22. stavak 2. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ tumačiti na način da mu se protive nacionalne odredbe kojima se potrošaču omogućuje da ustupi prava koja su mu prenijeta odredbama nacionalnog prava o provedbi Direktive trećoj strani koja nije potrošač?

Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se obveza suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovorne odredbe odnosi i na odredbu ugovora o ustupu tražbine sklopljenog između potrošača i treće strane ako se u postupku pred sudom treća strana poziva na taj ugovor kao osnovu svoje procesne legitimacije u postupku protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prvotni potrošačev suugovaratelj?¹ 

Nezavisna odvjetnica Medina je 30. travnja 2025. objavila svoje mišljenje u navedenom predmetu u kojem je zauzela stajalište da Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da nacionalni sud ne mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost odredbi ugovora o ustupanju tražbine sklopljenog između potrošača i trgovačkog društva koje je stjecatelj potrošačeve tražbine prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga s kojim je potrošač sklopio ugovor o kreditu u okolnostima u kojima se, s jedne strane, spor pred nacionalnim sudom ne odnosi na taj ugovor o ustupanju tražbine te, s druge strane, trgovačko društvo koje je stjecatelj potrošačeve tražbine ističe taj ugovor o ustupanju tražbine kao osnovu svoje aktivne procesne legitimacije u postupku protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je prvotni potrošačev suugovaratelj. Primjena u nacionalnom postupovnom pravu eventualno dostupne mogućnosti potrošača da bude obaviješten o postupku koji je u tijeku i mogućnosti nacionalnog suda da potrošača obavijesti o mogućoj nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o ustupanju tražbine ne smije izazvati nepovoljne posljedice za potrošača.³

Jednako tako, 9. listopada 2025. Sud EU-a je objavio presudu u predmetu C-540/24, Cabris Investments, a u kojem pitanja postavlja austrijski Handelsgericht Wien. Pitanja u navedenom predmetu se odnose na tumačenje Uredbe (EU) broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.⁴

Pitanja u navedenom predmetu glase:

1. Treba li članak 25. Uredbe br. 1215/2012 (Uredba (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima) tumačiti na način da je tom odredbom obuhvaćen sporazum o nadležnosti kojim se ugovorne stranke sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, odnosno u (sada) trećoj zemlji, sporazumijevaju o nadležnosti sudova države članice Europske unije za odlučivanje o sporovima koji proizlaze iz tog ugovora, čak i ako predmetni ugovor ne sadržava nikakvu drugu poveznicu s tom državom članicom čiji su sudovi izabrani kao nadležni? Primjenjuju li se stoga načela iz odluke Suda od 8. veljače 2024. u predmetu C-566/22 na isti način i na slučaj kad je trenutak sklapanja sporazuma o nadležnosti između dviju ugovornih stranaka sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini još obuhvaćen razdobljem prije završetka prijelazne faze Brexita do 31. prosinca 2020., ali je tužba podnesena tek nakon što je Brexit stupio na snagu? Pritom se uzima u obzir okolnost da ugovorni odnos između tih državljana (sada) treće zemlje ne sadržava nikakvu drugu poveznicu s izabranom državom članicom Europske unije (vidjeti, međutim, u tom pogledu uvodne izjave 13. i 14. Uredbe br. 1215/2012), a usto se člankom 50. stavkom 3. UEU-a općenito isključuje primjenjivost europskih ugovora na Ujedinjenu Kraljevinu nakon Brexita.

Ako Sud smatra da se članak 25. Uredbe br. 1215/2012 ne primjenjuje u predmetnoj situaciji koja se odnosi na treću zemlju, postavljaju se sljedeća dodatna pitanja:

2. Treba li članak 68. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je njime konačno stavljena izvan snage Konvencija o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka iz 1968. (Briselska konvencija), među ostalim i u slučaju postupka povezanog s Ujedinjenom Kraljevinom (s obzirom na Brexit), tako da se država članica Europske unije trenutačno više ne može pozvati na tu konvenciju?

3. Treba li članak 69. Uredbe br. 1215/2012 u verziji iz „popisa 3.” navedenog u obavijesti u skladu s člankom 76. Uredbe br. 1215/2012 , kao i članak 55. trinaestu alineju Briselske konvencije tumačiti da način da su njima konačno stavljeni izvan snage Konvencija između Ujedinjene Kraljevine i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisana 14. srpnja 1961. u Beču, i Protokol potpisan 6. ožujka 1970. u Londonu, među ostalim i u vezi s Ujedinjenom Kraljevinom (s obzirom na Brexit), tako da se u postupku povezanom s Ujedinjenom Kraljevinom (s obzirom na Brexit) više ne može pozvati na taj međunarodni ugovor od 14. srpnja 1961.? I pritom treba uzeti u obzir okolnost da u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 sporazumi navedeni u članku 69. Uredbe br. 1215/2012 nastavljaju proizvoditi učinke u pogledu pitanja na koja se Uredba ne primjenjuje. Može li se stoga u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 u vezi s Ujedinjenom Kraljevinom državni ugovor sklopljen s Republikom Austrijom, koji je već u prošlosti proglašen „zamijenjenim” na temelju primarnog prava, nakon Brexita retroaktivno proglasiti ponovno primjenjivim između tih država (takozvano „ponovno uspostavljanje državnog ugovora”)?

U slučaju potvrdnog odgovora: bi li takvo „ponovno uspostavljanje” vrijedilo i u području primjene članka 56. Briselske konvencije, koji je u tom pogledu istovrstan?

4. Treba li članak 50. stavak 3. UEU-a tumačiti na način da mu se protivi primjena odnosno „ponovno uspostavljanje” članaka 17. i 18. Briselske konvencije, među ostalim i u vezi s Ujedinjenom Kraljevinom (s obzirom na Brexit), ako se u postupku pokrenutom u Austriji spore dvije stranke sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, koje su se u svojem ugovoru sklopljenom 6. svibnja 2020. sporazumjele o isključivoj nadležnosti austrijskog Handelsgerichta Wien (Trgovački sud u Beču)? Ima li u tom pogledu odredba članka 50. stavka 3. UEU-a prednost pred člankom 66. Briselske konvencije, u skladu s kojim se Briselska konvencija „sklapa na neograničeno vrijeme”?

5. Ako Sud u smislu navedenog drugog, trećeg i četvrtog pitanja zaključi da je nadređena Briselska konvencija, među ostalim i u vezi s Ujedinjenom Kraljevinom, postavlja se pitanje:

Protivi li se načelnoj nadređenosti Briselske konvencije pravilo Ujedinjene Kraljevine u skladu s kojim je pozivanje na Briselsku konvenciju izričito isključeno i za sporazume o nadležnosti sklopljene prije nego što je Brexit stupio na snagu (vidjeti britansko pravilo iz članka 82. stavka 1. točke (b) podtočke i. Regulationsa 4-25 Civil Jurisdiction and Judgments (amendments etc) (EU Exit) Regulations 2019 (Sl 2019/479), koje je bilo na snazi do 29. veljače 2024. i očito se još primjenjivalo u ovom slučaju s obzirom na to da je tužba podnesena 30. lipnja 2023.)?

U slučaju niječnog odgovora: je li austrijski sud prilikom ocjene primjenjivosti sporazuma o nadležnosti koji su 6. svibnja 2020. (dakle prije Brexita) sklopila dva britanska društva koja su izabrala da je nadležan austrijski sud ipak vezan tim isključenjem primjenjivosti Briselske konvencije propisanim u Ujedinjenoj Kraljevini u skladu s člankom 82. stavkom 1. točkom (b) podtočkom i. Regulationsa 4-25 Civil Jurisdiction and Judgments (amendments etc) (EU Exit) Regulations 2019 (Sl 2019/479), osobito na temelju nadređenosti primarnog prava, pri čemu bi ta okolnost načelno bila protivna učinkovitom izvršenju u Ujedinjenoj Kraljevini (posljednjim pitanjem pretpostavlja se, u smislu trećeg pitanja, stavljanje izvan snage Konvencije između Ujedinjene Kraljevine i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 14. srpnja 1961. u Beču, i Protokola potpisanog 6. ožujka 1970. u Londonu)?2

U predmetu C-298/23, Inter IKEA Systems, Sud EU-a će nastaviti temu zaštite autorskih prava, a 23. listopada 2025. nezavisni odvjetnik Szpunar će objaviti svoje mišljenje. Pitanja u navedenom predmetu postavlja belgijski Nederlandstalige Ondernemingsrechtbank Brussel, a pitanja glase:

Može li sloboda izražavanja, koja je zajamčena člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te člankom 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, uključujući slobodu izražavanja političkih mišljenja i političke parodije, predstavljati „opravdan razlog” za uporabu znaka koji je istovjetan ili sličan žigu koji ima ugled u smislu članka 9. stavka 2. točke (c). Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije te članka 10. stavka 2. točke (c) i članka 10. stavka 6. Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima?

Ako je potrebno, koje kriterije nacionalni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni ravnoteže između tih temeljnih prava i koju važnost treba pridati svakom pojedinom kriteriju?

Konkretno, može li nacionalni sud uzeti u obzir sljedeće kriterije i/ili postoje dodatni kriteriji:

• mjeru u kojoj je izjava komercijalne prirode ili ima komercijalni cilj,
• mjeru važnosti razloga povezanih s tržišnim natjecanjem između stranaka,
• mjeru u kojoj je izjava u općem interesu, društveno relevantna ili pokreće raspravu,
• odnos između prethodno navedenih kriterija,
• prepoznatljivost predmetnog žiga,
• opseg, intenzitet i način protupravne uporabe te stupanj širenja s obzirom na područje, trajanje i opseg, i to uzimajući u obzir i mjeru u kojoj je to povezano s izražavanjem mišljenja,
• mjeru u kojoj izjava i njezine popratne okolnosti, kao što su naziv i oglašavanje izjave, štete ugledu, razlikovnom karakteru i imidžu predmetnih žigova („funkcija oglašavanja”),
• mjeru vlastitog izvornog doprinosa izjave i mjeru u kojoj se nastoje izbjeći zablude ili konotacije u vezi s predmetnim žigovima, odnosno dojam da postoji komercijalna ili druga povezanost između izjave i nositelja žiga („funkcija označivanja podrijetla”), i to uzimajući u obzir i način na koji je nositelj žiga stekao određeni imidž i ugled u području oglašavanja i komuniciranja?

Predmet postupka je zapravo tumačenje pojma „opravdani razlog“ u smislu članka 9. stavka 2. točke (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije⁵ te članka 10. stavka 2. točke (c) i članka 10. stavka 6. Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima,⁶ kao i odvagivanje prava na žig i temeljnog prava na slobodu (političkog) izražavanja, uključujući upotrebu političke parodije.

Predmet glavnog postupka je (ne)ovlaštena uporaba prepoznatljivih žigova tužitelja, kao i tužiteljeva korporativnog identiteta u okviru jedne političke kampanje. Riječ je o verbalnom žigu Beneluksa IKEA, registriranom 29. siječnja 1971. pod brojem 503696 za proizvode iz razreda 20. (namještaj), verbalnom žigu Beneluksa IKEA, registriranom 12. listopada 1976. pod brojem 615831 za proizvode iz razreda 11. (među ostalim, rasvjeta), 24. (tekstil) i 27. (tepisi), verbalnom i figurativnom žigu  Beneluksa , registriranom 27. veljače 1987. pod brojem 692230 za vrlo širok opis robe i usluga, kao i o verbalnom žigu Europske unije IKEA, registriranom 1. listopada 1998. za vrlo širok opis robe i usluga. Vrijheidsfonds smatra da švedski Koalicijski sporazum može poslužiti kao nadahnuće za nužnu reformu politike azila i migracija u Belgiji. Politička stranka Vlaams Belang predstavila je 14. studenoga 2022. medijima i javnosti svoj plan IKEA. Trećenavedeni tuženik tvrdi da se planom naslovljenim „Immigratie Kan Echt Anders” („Imigracija doista može biti drugačija”) (IKEA) zabavnim i parodijskim upućivanjem na žig IKEA predlaže „švedski paket” migracijskih politika. Osoba S je tijekom polusatne konferencije za medije izložila plan od 15 točaka, pri čemu je s obzirom na način uporabe IKEA-inih žigova u svrhu parodije (koja je prema mišljenju tuženika? pomalo humoristična odnosno provokativna) često, na način koji trećenavedeni tuženik smatra zabavnim, upućivala na švedskog diva na tržištu namještaja i švedsko podrijetlo plana. Trećenavedeni tuženik smatra da je time naglašena razlika u odnosu na djelatnosti švedskog poduzeća za namještaj i istaknuto da IKEA, naravno, ni na koji način ne sudjeluje niti podupire politički plan navedene političke stranke.

Važno je istaknuti da niti jedna od stranaka u postupku ne osporava korištenje prepoznatljivih Ikeinih žigova, sporno je samo pitanje je li postojao opravdan razlog za korištenje navedenih žigova u političke svrhe.

Listopad će se nastaviti objavom presude u predmetu C-682/23, E. B. SP., a u kojem pitanja postavlja rumunjski Curtea de Apel Cluj. Pitanja se odnose na tumačenje Uredbe Bruxelles I bis, a pitanja glase:

1. Mogu li se odredbe članka 25. Uredbe br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima tumačiti na način da se njima primatelju tražbine iz ugovora o javnoj nabavi priznaje pravo da se u odnosu na izvornu ugovornu stranu pozove na sporazum o nadležnosti sadržan u tom ugovoru, u slučaju kad je ugovorom o ustupu tražbine u skladu s nacionalnim pravom mjerodavnim za meritum spora izvršen prijenos tražbine i sporednih prava povezanih s tom tražbinom, ali ne i prijenos obveza koje proizlaze iz ugovora?

2. Je li u slučaju poput gore navedenog, u kontekstu utvrđivanja nadležnog suda, relevantno protivljenje strane koja je potpisala sporazum o nadležnosti i protiv koje se pokreće postupak? Je li potrebno da strana koja je potpisala sporazum ponovno izrazi suglasnost volje prije pokretanja ili istodobno s pokretanjem sudskog postupka kako bi se treća osoba koja je primatelj tražbine mogla pozvati na sporazum o nadležnosti?

Žalba podnesena sudu koji je uputio zahtjev, protiv presude kojom je Tribunalul Specializat Cluj (Specijalizirani sud u Cluju, Rumunjska) prihvatio prigovor međunarodne nenadležnosti rumunjskih sudova u sporu o izvanugovornoj i ugovornoj odgovornosti koji se vodi između dvaju društava osnovanih u skladu s poljskim pravom.

Na koncu listopada, preciznije 30. listopada 2025. nezavisni odvjetnik Emiliou će objaviti svoje mišljenje u predmetu C-198/24, Mr Green. Pitanje u navedenom predmetu postavlja austrijski Landesgericht fu¨r Zivilrechtssachen Wien, a pitanje glasi:

Treba li odredbu članka 7. stavka 1. Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima⁷ tumačiti na način da ne treba uzeti u obzir radnje koje je dužnik poduzeo prije tri godine ili više i/ili prepreke prilikom izvršenja odluke u dužnikovoj državi članici?

Listopad na Sudu EU-a će biti obilježen temom intelektualnog vlasništva, ali niti ostala tumačenja koja će Sud dati nisu manje važna za europsku pravnu stečevinu.

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima