Uračunavanje ispunjenja

Članak 171. ZOO-a propisuje:

„(1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.

(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.“

Članak 172. ZOO-a propisuje:

„Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.“

Kao što je to razvidno iz zakonske formulacije članka 171. ZOO-a („ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika“) navedene zakonske odredbe su dispozitivne naravi pa je stoga na početku potrebno ukazati na članak 2. ZOO-a koji formulira načelo dispozitivnosti, kao jedno od temeljnih načela obveznog prava:

„Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.“

Na dispozitivnu narav citiranih odredbi upozorava i sudska praksa. Tako Visoki trgovački sud³ u odluci Pž 513/2023-2 od 23. veljače 2024. navodi sljedeće: „Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) propisan redoslijed uračunavanja (čl. 171.) kad ono što dužnik plati nije dovoljno za namirenje cijele obveze, te uračunavanje kamata i troškova (čl. 172.). Pravila o redoslijedu ispunjenja i uračunavanju ispunjenja dispozitivne su naravi, u smislu mogućnosti vjerovnika i dužnika da sporazumom odrede uračunavanje plaćenih iznosa, u situaciji kada ono što je plaćeno nije dostatno za namirenje cijelog duga. Međutim, kad tog sporazuma nema, a u trenutku ispunjenja tuženik nije odredio koju točno obvezu namiruje i kojim se redoslijedom ima uračunavati ispunjenje, redoslijed ispunjenja uračunava se prema pravilima ZOO-a.“

Prema tome, može se zaključiti da u situaciji kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, a ono što je dužnik ispunio nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve obveze, primarno vrijedi eventualni sporazum između vjerovnika i dužnika. Istorodne obveze su one obveze koje imaju isti predmet i istu vrstu ispunjenja. Vrhovni sud⁴ u odluci Rev 1953/11-2 od 12. travnja 2016. ističe da istorodne obveze primjerice mogu predstavljati više novčanih obveza iz više raznih ugovora.

U odnosu na sam sporazum, kao primarni kriterij prosudbe uračunavanja ispunjenja u situaciji postojanja više istorodnih obveza između istih osoba i parcijalnog ispunjenja, članak 171. ZOO-a ne propisuje da predmetni sporazum mora biti sklopljen u pisanom obliku ili da mora zadovoljavati neke dodatne uvjete valjanosti. Stoga se na odnosni sporazum primjenjuje članak 286. stavak 1. ZOO-a koji propisuje da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, ako zakonom nije drukčije određeno. Drugim riječima, navedeni sporazum može biti sklopljen u pisanom ili usmenom obliku.

Nadalje, članak 171. stavak 1. ZOO-a propisuje da je sljedeći kriterij prilikom prosudbe uračunavanja ispunjenja izbor dužnika („uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.“). To potvrđuje i VTS u odluci Pž 5649/2010 od 11. travnja 2014. navodeći da u situaciji kad nema sporazuma stranaka o redu uračunavanja više istorodnih obveza, vjerovnik ne može mijenjati red uračunavanja propisan zakonom, već to pravo pripada dužniku.

Kad je riječ o izjavi dužnika glede uračunavanja, ZOO kao ni za sporazum vjerovnika i dužnika ne propisuje posebne uvjete koje mora zadovoljavati odnosna izjava. Stoga dužnik predmetnu izjavu može dati usmeno, pisano ili na drugi način na koji se može jasno utvrditi volja dužnika. Županijski sud u Šibeniku u odluci Gž 311/2024-2 od 22. srpnja 2024. ističe da dužnik svoj izbor može očitovati prilikom plaćanja naznakom u opisu plaćanja.

Tek ako vjerovnik i dužnik nisu sklopili sporazum o uračunavanju ispunjenja, a dužnik također nije odredio red uračunavanja, dolazi do primjene zakonskih pravila o redu uračunavanja iz članka 171. stavaka 2. – 4. ZOO-a. To potvrđuje i Županijski sud u Zadru u odluci Gž 387/2023-2 od 25. svibnja 2023.: „…a vjerovnik ima pravo prema pravilima određenim čl. 171. st. 2. - 4. ZOO uračunati jedino nespecificiranu dužnikovu uplatu, o čemu se u konkretnom slučaju nije radilo (tako i u odlukama Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-584/2019-2 od 18. prosinca 2020. i posl. broj Gž-1427/2019-2 od 23. studenog 2020. te Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-2599/2016-2 od 21. ožujka 2017. i posl. broj Gž-2982/2016-2 od 2. studenog 2018.).“

Prema navedenim zakonskim pravilima, prvi kriterij uračunavanja koji dolazi u obzir nakon sporazuma stranaka i izbora dužnika jest kriterij dospjelosti obveza:

„Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.“

To potvrđuje i sudska praksa. Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž 486/2022-2 od 27. lipnja 2022. navodi da ako dužnik nije izričito naznačio koju od dospjelih obveza ispunjava, smatrat će se da je podmirio najkasnije dospjelu obvezu, a VTS u odluci Pž 5649/10-3 od 11. travnja 2014. navodi: „Odredba čl. 171. st. 2. ZOO-a sasvim jasno prihvaća redoslijed prvenstva dospjelosti obveza, odnosno ono što je za dužnika najpovoljnije, jer se na taj način smatraju ispunjenima one obveze čije bi se kamate najdulje trebale plaćati. Bitna je dospjelost, a ne nastanak obveze.“⁵

Milotić⁶ dodaje da se dospijeće, kao trenutak do kojeg je dužnik mogao dobrovoljno ispuniti obvezu, a protekom kojeg je vjerovnik ovlašten prisilnim putem ostvarivati tražbinu, nikako ne smije poistovjećivati s nastankom obveze. Logika dospijeća ide u korist dužnika radi plaćanja ugovornih i zakonskih kamata jer bi se one kad ne bi bio prihvaćen kriterij dospijeća morale najdulje plaćati što bi bilo najnepovoljnije za dužnika.

Sljedeći kriterij prilikom uračunavanja ispunjenja je kriterij osiguranja obveze:

„Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane…“.

S tim u vezi, Milotić⁷ ističe: „S obzirom na to, najprije se namiruju one obveze koje uopće nisu osigurane, zatim se namiruju one koje su samo djelomično osigurane, nakon toga one koje su osigurane, ali su osigurane slabije od drugih, da bi se naposljetku namirivale one koje su najjače osigurane. Stvarna (realna) osiguranja (pojačanja) obveze uvijek se smatraju jačima od personalnih, primjerice založno pravo, ugovorna kazna, kapara, predujam i drugo uvijek se smatraju jačim sredstvima osiguranja od, primjerice, jamca, jamca-platca, i sl. Kada se, pak, govori o stvarnim (realnim) sredstvima osiguranja, stvarnopravna sredstva (hipoteka, fiducija i sl.) jača su od obveznopravnih (ugovorna kazna, predujam, kapara i dr.). Međutim, pitanje kvalitete i jačine osiguranja određuje se od slučaja do slučaja i to je jednako faktično koliko i pravno pitanje.“

Idući kriterij uračunavanja ispunjenja je tegotnost obveze („…a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.“). Zakonodavac se nije upuštao u definiranje pojma tegotnosti obveze, već je taj zadatak prepustio sudskoj praksi. Navedeni pojam trebalo bi tumačiti na način da će najtegotnija biti ona obveza koja za dužnika predstavlja najveći teret, a to će ovisiti o okolnostima svakog pojedinog slučaja i različito će se prosuđivati ovisno o pravnoj naravi obveze. Primjerice, ako je riječ o novčanoj obvezi najtegotnija je ona obveza koja je svojim iznosom najveća, a ako je riječ o nenovčanoj obvezi, najtegotnija je ona obveza čije ispunjenje je povezano s najvećim naporom ili troškom dužnika. Milotić⁸ dodaje: „Može se postaviti pitanje o tome koja je obveza za dužnika teža. Kao kriterij može se uzeti skupoća obveze za dužnika: što je obveza skuplja (zbog kamata i drugih troškova), to je ona teža. Također, što je veća odgovornost zbog dužnikova neispunjenja, takva se obveza smatra težom. Težom se obvezom smatra i takva koja općenito, neovisno o zakašnjenju, sa sobom povlači veće obveze i rizike za dužnika. Međutim, i kriterij težine obveze utvrđuje se i pravno i faktički od slučaja do slučaja.“

Ako nijedan od navedenih kriterija ne dolazi u obzir, ZOO propisuje sljedeće:

„Ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.“

S tim u vezi, Milotić⁹ ističe da nastanak obveze predstavlja trenutak zasnivanja obveze tj. trenutak perfekcije u ugovornom pravu ili, ako je riječ o izvanugovornom odnosu, počinjenje štete, stjecanje bez osnove, obavljanje tuđeg posla bez naloga i sl. Kad je riječ o razmjernom namirenju svih obveza, znači da će se sve obveze namiriti djelomično (u određenom postotku) te da će djelomično i dalje nastaviti postojati.

Za razliku od članka 171. ZOO-a. članak 172. ZOO-a uređuje posebnu situaciju tj. situaciju kad se osim glavnice duguju i kamate i troškovi („Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.“).

Stoga u opisanoj situaciji tj. kad se uz glavnicu duguju i kamate i troškovi, članak 172. ZOO-a ima prednost u primjeni, a članak 171. ZOO-a se primjenjuje podredno. Podredna primjena članka 171. ZOO-a vidljiva je primjerice u situaciji kad je ono što je dužnik ispunio dovoljno za namirenje troškova, ali ne i svih kamata pa se postavlja pitanje koje kamate će se namiriti. Odgovor na navedeno pitanje daje VSRH u odluci Rev 887/2021-4 od 23. veljače 2022. u kojoj koristi kriterij dospjelosti obveze iz članka 171. stavka 2. ZOO-a: „Sud je stoga prilikom odlučivanja prethodno trebao utvrditi visini potraživanja ovrhovoditelja na dan 17. studenoga 2011., pri tom poštujući ranije navedeno pravno shvaćanje Građanskog odjela ovog suda, ali i zakonski red uračunavanja izvršenih uplata propisan odredbom čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO). Prema toj odredbi ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Što se pak tiče uračunavanja uplata kojima se podmiruju zatezne kamate valja voditi računa o redu uračunavanja istorodnih obveza propisanog odredbom čl. 171. st. 2. ZOO, a prema kojoj se obveze namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju, namiruju se prvo najstarije dospjele zatezne kamate.“

Sudska praksa naglašava da je svrha članka 172. ZOO-a zaštita vjerovnika i poticanje na disciplinu u plaćanju¹⁰, kao i da dužnik nije ovlašten jednostrano mijenjati redoslijed namirenja propisan člankom 172. ZOO-a¹¹. No u sudskoj praksi se postavilo pitanje je li članak 172. ZOO-a obvezujuć za vjerovnika ili je vjerovnik ovlašten odstupiti od redoslijeda uračunavanja koji je propisan navedenim člankom, osobito u svjetlu odluke VTS-a Pž 801/2023-2 od 14. prosinca 2023.: „Neosnovan je žalbeni navod da je primjenom odredbe čl. 172. ZOO-a izvršenim uplatama tužitelj trebao zatvoriti prvo troškove, zatim kamate i na kraju glavnicu. Suprotno navodima žalitelja, ta odredba nema značenje kogentne norme jer nije propisano da će se prvo namiriti troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Pravilno je izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda da vjerovnik ima pravo primjene takvog uračunavanja, a da je odredba čl. 172. ZOO-a dispozitivnog karaktera i da je isključivo tužiteljevo pravo koristiti se propisanim načinom uračunavanja, a koji ide u prilog tuženika jer prekida tijek kamata na glavnicu. Takvo shvaćanje je izraženo u brojnim odlukama ovog suda (npr. Pž-5298/2022 od 30. srpnja 2023., Pž-393/2021 15. prosinca 2022. i dr.).“

Autor smatra da niti jedna strana u obveznom odnosu, kako dužnik tako ni vjerovnik, nije ovlaštena jednostrano promijeniti redoslijed uračunavanja propisan člankom 172. ZOO-a. Sama činjenica što navedena odredba ne predstavlja kogentnu normu, već se radi o dispozitivnoj odredbi ne utječe na potonji zaključak. Naime, dispozitivnost ne podrazumijeva ovlast jedne strane obveznog odnosa da jednostrano promijeni zakonsku normu, već dispozitivnost u sebi uvijek podrazumijeva postojanje suglasne volje tj. sporazuma sudionika obveznog odnosa. Upravo stoga članak 2. ZOO-a, koji impostira načelo dispozitivnosti, koristi množinu („sudionici“), a ne jedninu („sudionik“) sugerirajući time da odstupanje od dispozitivnog normativnog uređenja nije moguće jednostranim aktom samo jednog sudionika obveznog odnosa.