Punomoć koju za zastupanje tuženika u upravnom sporu čelnik javnopravnog tijela izda službenoj osobi ili državnom odvjetništvu vrijedi i nakon prestanka dužnosti konkretnog čelnika tijela.
Jedan od temelja za zastupanje tuženika u upravnom sporu jest i punomoć čelnika javnopravnog tijela. U okviru odredaba o poduzimanju radnju u upravnom sporu (članak 21. Zakona o upravnim sporovima), zastupanju tuženika1 posvećeni su stavci 3. i 4. toga članka. Prema stavku 3., za tuženika radnje u sporu može poduzimati:
a) službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti (tj., najčešće, potpisnik osporavanog rješenja)
b) službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom (tj. potpisnik prvostupanjskog rješenja, kada je to rješenje potvrđeno drugostupanjskim rješenjem)
c) druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela (tj. službena osoba kojoj je to u opisu poslova radnog mjesta)
d) za poduzimanje radnji u sporu čelnik javnopravnog tijela može ovlastiti drugu službenu osobu tog tijela
e) tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo2 (ostale vrste tuženika - tijela jedinica lokalne samouprave, te pravne osobe s javnim ovlastima i pravne osobe koje obavljaju javnu službu – državno odvjetništvo ne može zastupati).3
Izdavanje punomoći nepotrebno je u odnosu na službene osobe netom navedene pod a), b) i c). Njihova ovlast poduzimanja radnji za tuženika u sporu temelji se na sâmom zakonu, a pod c) i na ustrojstvenim propisima.
U varijantama d) i e) čelnik javnopravnog tijela – donositelja konačnog rješenja izdaje opću ili posebnu punomoć službenoj osobi tuženika ili državnom odvjetništvu. Takvu punomoć čelnik tijela ne izdaje u svojstvu fizičke osobe, već u svojstvu (funkciji) čelnika javnopravnog tijela. Zbog toga punomoć čelnika tijela – tuženika u upravnom sporu ne prestaje sâmom promjenom osobe na čelu pojedinog tijela, niti prestankom dužnosti dotadašnjeg čelnika tijela.4 Punomoć vrijedi i dalje do možebitnog opoziva punomoći od strane novog čelnika tijela.
Usporedbe radi, to vrijedi i u postupku izvršenja u upravnom sporu.5 Ako presuda upravnog suda nije izvršena, a u međuvremenu dođe do promjene u osobi čelnika javnopravnog tijela (obveznika izvršenja), novčano kažnjavanje primjenjuje se prema novom čelniku, neovisno o tome je li za propuštanje izvršenja zbiljski odgovoran prijašnji čelnik tijela.
Većina tuženika u upravnom sporu nisu pravne osobe, već je riječ o tijelima obuhvaćenima pravnom osobnošću Republike Hrvatske ili pravnom osobnošću jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave. Kod tuženika koji jesu pravne osobe (primjerice, kod pravnih osoba s javnim ovlastima), promjena čelnika javnopravnog tijela ujedno ima učinak promjene zakonskog zastupnika pravne osobe. Ni to sâmo po sebi ne dovodi o prestanka punomoći pravne osobe izdane za zastupanje u upravnom sporu u svojstvu tuženika.
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 O normativnom definiranju tuženika u upravnom sporu v. članak 19. Zakona o upravnim sporovima, vezano uz članak 2. stavak 2. i članak 3. stavak 1. toga Zakona.
^ 2 O sudjelovanju državnih odvjetništava u upravnom sporu v. članak 29. stavke 2. i 4. Zakona o državnom odvjetništvu.
^ 3 Podsjetimo, odvjetnici ne mogu zastupati tuženika u upravnom sporu, ali mogu zastupati javnopravna tijela kada u sporu imaju položaj tužitelja ili zainteresirane osobe.
Službena osoba tuženika koja je ovlaštena za zastupanje tuženika ne mora imati pravosudni ispit, niti mora biti pravne struke. Usporedbe radi, ni većina službenih osoba koja provodi različite vrste upravnih postupaka nije pravne struke, već je njihovo obrazovanje tehničko, ekonomsko, veterinarsko, iz područja socijalnog rada, i dr.
^ 4 U odnosu na opunomoćenike u upravnom sporu usp. opće odredbe članaka 35. i 37. Zakona o upravnim sporovima.
