U ovom članku nastojimo kroz dvije novije odluke Vrhovnog suda RH odgovoriti na pitanje o tome tko je u slučaju kada je motorno vozilo objekt ugovora o leasingu odgovoran za sudjelovanje takvog vozila u prometu na cestama bez važeće prometne dozvole.
U ovom članku fokusirat ćemo se na prekršaj iz članka 238. stavak 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 145/24. – dalje ZSPC), kojim je propisano da motorna i priključna vozila smiju sudjelovati u prometu na cestama ako su registrirana i ako imaju važeću prometnu dozvolu te da će se novčanom kaznom u iznosu od 660,00 do 1.990,00 eura kazniti za prekršaj pravna ili fizička osoba obrtnik ako naredi ili dopusti da njezina neregistrirana vozila ili vozila kojima je isteklo važenje prometne dozvole ili njezine neoznačene lake prikolice sudjeluju u prometu na cestama, dok je stavkom 6. navedenog članka propisano da će se za prekršaj iz ovoga članka novčanom kaznom u iznosu od 190,00 do 660,00 eura kaznit i odgovorna osoba u pravnoj osobi i u tijelu državne vlasti ili tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Međutim, u praksi se pokazala spornom odgovornost za sudjelovanje u prometu na cestama bez važeće prometne dozvole motornog vozila koje je bilo objekt ugovora o leasingu.
U tom smislu apostrofiramo da je člankom 60. stavkom 5. Zakona o leasingu („Narodne novine“ br. 141/13.) propisano:
„(5) Ako je prema posebnom propisu za prekršaj koji je u neposrednoj vezi s korištenjem objekta leasinga odgovoran vlasnik objekta leasinga, a objekt leasinga u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio u posjedu davatelja leasinga u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, uzet će se da je primatelj leasinga vlasnik objekta leasinga.“
Dakle, u konkretnim predmetima prvostupanjski sud je pravomoćnim presudama, temeljem članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona (dalje: PZ) oslobodio od optužbe pravnu osobu i odgovornu osobu u pravnoj osobi zbog prekršaja iz članka 238. stavka 1. u vezi sa stavkom 5. i 6. ZSPC-a, a koje se teretilo da su kao korisnik vozila dopustili da u prometu na cestama sudjeluje njihovo motorno vozilo kojemu je isteklo važenje prometne dozvole.
Naime, na temelju provedenih dokaza, odnosno dokaza priloženih u spisu, predmetna vozila su bila objekt ugovora o leasingu između na jednoj strani pravne osobe kao davatelja leasinga i na drugoj strani druge pravne osobe kao primatelja leasinga te su pobijanim presudama okrivljenici oslobođeni od optužbe s obrazloženjem prvostupanjskog suda da činjenični opisi navedeni u optužnim prijedlozima ne sadrže bitno obilježje prekršaja iz članka 238. stavaka 1., 5. i 6. ZSPC-a koji može počiniti samo vlasnik vozila, pa budući da se okrivljenici terete kao korisnici vozila, to djelo za koje se optužuju po propisu nije prekršaj.
Protiv takvih presuda državni odvjetnik je podnio zahtjeva za zaštitu zakonitosti zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 1. PZ-a1 u korist okrivljenika.
Vrhovni sud RH (dalje: VSRH) u svojim presudama broj: Kzz-17/2024-3 od 29. listopada 2024. i Kzz-1/2025-3 od 3. travnja 2025. utvrđuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom od 9. studenoga 2022., odnosno pravomoćnom presudom od 22. svibnja 2024. povrijeđen zakon u korist okrivljenika u odredbi članka 196. stavak 1. Prekršajnog zakona.
U obrazloženju svojih odluka VSRH ističe da pri donošenju oslobađajuće presude prvostupanjski sud propušta imati u vidu odredbe Zakona o leasingu, odnosno članak 60. stavak 5. toga Zakona, kojega smo prethodno u ovom tekstu i citirali.
Stoga VSRH naglašava da, budući da prema podacima u spisu nije sporno da je okrivljena pravna osoba, kao primatelj leasinga, u vrijeme događaja bila u posjedu spornog vozila kojim je upravljala odgovorna osoba, prema navedenom članku 60. stavku 5. Zakona o leasingu, koji se ovdje primjenjuje kao lex specialis, treba zaključiti da su za sudjelovanje motornog vozila u prometu na cestama bez važeće prometne dozvole odgovorni primatelj leasinga, odnosno konkretna pravna osoba, kao i odgovorna osoba u toj pravnoj osobi.
Konačno, VSRH zaključuje da se zbog navedenog osnovano u zahtjevu za zaštitu zakonitosti tvrdi da je pravomoćnom presudom povrijeđeno materijalno prekršajno pravo u smislu članka 196. točke 1. PZ-a, međutim, s obzirom na to da je povreda učinjena u korist okrivljenika, trebalo je, sukladno članku 513. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku2, postojanje te povrede utvrditi, ne dirajući u pravomoćnu presudu.
Željko Kudrić, dipl. iur.
^ 1 Članak 196. stavak 1. PZ-a propisuje: „Povreda materijalnog prekršajnog prava postoji ako je zakon ili na njemu utemeljen propis povrijeđen u pitanju: 1. je li djelo za koje se protiv okrivljenika vodi postupak prekršaj,...“
^ 2 Članak 513. stavak 2. ZKP-a propisuje: „ (2) Ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan, utvrdit će samo da postoji povreda zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.“
