Okolnosti spora i zahtjevi stranaka
Matina Stevi, novinarka koji radi za dnevne novine The New York Times, u zahtjevu na temelju temelju Uredbe br. 1049/2001 zatražila je od Europske komisije pristup svim tekstualnim porukama koje su predsjednica Ursula von der Leyen i glavni izvršni direktor Pfizera Albert Bourla razmijenili u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 11. svibnja 2022. Budući da od Komisije nije primila nikakav odgovor u roku predviđenom člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 1049/2001, zastupnica tužitelja podnijela nekoliko ponovnih zahtjeva, sve dok naposljetku nije od Europske komisije nije dobila negativan odgovor.
Naime, Europska komisija je zahtjev novinarke odbila uz obrazloženje da ne posjeduje dokumente na koje se taj zahtjev odnosi.
Nezadovoljni odlukom Europske komisije, novinarka Matina Stevi i The New York Times zatražili su od Općeg suda Europske unije da poništi spornu odluku i naloži Europskoj komisiji snošenje troškova postupka, čemu se Europska komisija, naravno, protivila zahtijevajući odbijanje takve tužbe.
U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu tri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 3. točke (a) Uredbe br. 1049/2001 i članka 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, drugi na povredi članka 2. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001 i treći na povredi načela dobre uprave iz čl. 41. Povelje.
Presuda Suda
Opći sud je svojoj presudi prihvatio tužbu i poništio odluku Europske komisije. U obrazloženju svoje presude Opći sud podsjeća na to da je svrha Uredbe o pristupu dokumentima dati najveći mogući značaj pravu javnog pristupa dokumentima u posjedu institucija. Stoga bi, u načelu, svi dokumenti institucija trebali biti dostupni javnosti. Međutim, kad institucija u odgovoru na zahtjev za pristup tvrdi da dokument ne postoji, pretpostavlja se da taj dokument ne postoji, u skladu s pretpostavkom istinitosti koja vrijedi za tu izjavu. Ta se pretpostavka, međutim, može oboriti na temelju relevantnih i usklađenih indicija koje podnese podnositelj zahtjeva za pristup. U ovom slučaju Opći sud napominje da su se odgovori Europske komisije u pogledu zatraženih tekstualnih poruka tijekom cijelog postupka temeljili ili na pretpostavkama ili na promjenjivim odnosno nepreciznim informacijama.
S druge strane, Opći sud ističe kako su tužitelji Matina Stevi i The New York Times podnijeli relevantne i dosljedne elemente koji prikazuju da se u okviru kupnje cjepiva Europske komisije od društva Pfizer tijekom pandemije bolesti COVID-19 između predsjednice Europske komisije i glavnog izvršnog direktora tog društva odvijala komunikacija, osobito putem tekstualnih poruka. Oni su tako uspjeli oboriti pretpostavku nepostojanja i neposjedovanja zatraženih dokumenata.
U takvoj pak situaciji, tvrdi Opći Sud, Europska komisija ne može samo tvrditi da ne posjeduje zatražene dokumente, nego mora pružiti uvjerljiva objašnjenja koja javnosti i Općem sudu omogućuju da razumiju zašto te dokumente nije moguće pronaći. Pritom, ističe Opći sud, Europske komisija nije precizirala vrste pretraga koje je provela kako bi pronašla te dokumente ni što je pretražila. Stoga nije pružila uvjerljivo objašnjenje kako bi opravdala neposjedovanje zatraženih dokumenata. Osim toga, Europska komisija nije dovoljno pojasnila jesu li zatražene poruke bile izbrisane i, ako jesu, jesu li bile izbrisane dobrovoljno ili automatski te je li u međuvremenu predsjedničin mobilni telefon bio zamijenjen. Naposljetku, Europska komisija nije uvjerljivo objasnila ni zašto je smatrala da tekstualne poruke razmijenjene u vezi s kupnjom cjepiva protiv bolesti COVID-19 ne sadržavaju važne informacije odnosno informacije koje zahtijevaju daljnje postupanje čije se čuvanje mora osigurati.
Ostaje za vidjeti hoće li Europska komisija osporavati ovu odluku i u roku od dva mjeseca i deset dana podnijeti žalbu Sudu.
Maja Bilić Paulić, mag. iur.
IZVORI:
^ 1 Cjeloviti tekst presude Suda u predmetu T-36/23 dostupan je na hrvatskom jeziku na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=9B3C93514BDEC63ADEE39E75BAFA486F?text=&docid=299492&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=2566195
^ 2 Prema čl. 263. UFEU, Sud Europske unije ispituje zakonitost zakonodavnih akata, akata Vijeća, Komisije i Europske središnje banke, osim preporuka i mišljenja, te akata Europskog parlamenta i Europskog vijeća s pravnim učinkom prema trećima. On ispituje i zakonitost akata tijelâ, uredâ ili agencija Unije s pravnim učinkom prema trećima.
U tu svrhu Sud Europske unije nadležan je u postupcima koje pokreću država članica, Europski parlament, Vijeće ili Komisija zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njihovu primjenu ili zbog zloporabe ovlasti.
Sud Europske unije nadležan je pod istim uvjetima u postupcima koje pokrenu Revizorski sud, Europska središnja banka i Odbor regija radi zaštite svojih prava.
Svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
Aktima o osnivanju tijelâ, uredâ i agencija Unije mogu se utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak.
Postupak predviđen ovim člankom mora se pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja mjere ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kada je tužitelj doznao za mjeru.
