Na Sudu Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a) će tijekom srpnja biti donesene mnoge važne presude, ali će biti objavljena i važna mišljenja nezavisnih odvjetnika.
Srpanj je počeo održavanjem rasprave koja je određena za 2. srpnja 2025. u predmetu C-484/24, NTH Haustechnik, a u kojem pitanja postavlja njemački Landesarbeitsgericht Niedersachsen, a sama pitanja se odnose na tumačenje Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka),1 a pitanja koja njemački sud postavlja glase:
„1. Ispunjavaju li odredbe članka 92. Grundgesetza (GG) i članaka 138., 286., 355. i sljedećih članaka Zivilprozessordnunga (ZPO) zahtjev preciznosti koji proizlazi iz članka 8. stavka 2. i članka 52. stavka 1. Povelje te članka 5. stavka 1. točke (c) OUZP-a kada je riječ o samostalnoj aktivnosti obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu obuhvaćenoj člankom 6. stavkom 1. točkom (e) i stavkom 3. tog članka OUZP-a ako je ta aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu povezana sa zadiranjem u temeljna prava stranke ili treće strane?
2. (a) Može li se nacionalni sud prilikom obrade, osobito osobnih, podataka pozivati na to da mu je ta obrada dopuštena na temelju članka 17. stavka 3. točke (e) OUZP-a, ili članci 6. i 9. OUZP-a predstavljaju isključivi temelj za aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu?
(b) Ako članak 17. stavak 3. točka (e) OUZP-a načelno predstavlja pravnu osnovu za aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu:
(aa) Primjenjuje li se to i u slučajevima u kojima prvotno prikupljanje tih podataka koje je obavila stranka sudskog postupka ili treća strane nije bilo zakonito?
(bb) Vodi li obrada prvotno nezakonito prikupljenih podataka u skladu s opće važećim načelom poštenosti (članak 5. stavak 1. točka (a) OUZP-a) prema sekundarnom pravu do ograničavanja aktivnosti obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu u smislu da se članak 17. stavak 3. točka (e) OUZP-a primjenjuje samo pod određenim uvjetima ili u određenim granicama?
(cc) Treba li odredbu članka 17. stavka 3. točke (e) OUZP-a shvatiti na način da se zabrana korištenja prvotno nezakonito prikupljenih podataka u sudskom postupku uvijek izuzima od primjene, odnosno da je sud uvijek dužan koristiti te podatke, ako prvotno prikupljanje podataka nije bilo tajno te je korišteno radi dokazivanja povrede obveze počinjene s namjerom?
3. Neovisno o tome je li aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu obuhvaćena člankom 17. stavkom 3. točkom (e) OUZP-a ili člankom 6. stavkom 1. točkom (c), odnosno točkom (e) stavkom 3. tog članka te člankom 9. OUZP-a ili drugim odredbama prava Unije:
(a) Treba li iz načela nužnosti i načela smanjenja količine podataka, koja se primjenjuju u području zaštite podataka, u skladu s člankom 52. stavkom 1. drugom rečenicom Povelje i člankom 5. stavkom 1. točkom (a) OUZP-a, osobito u pogledu obrade prvotno nezakonito prikupljenih ili pohranjenih podataka, izvesti potrebu suda da sveobuhvatno preispita proporcionalnost i provede odvagivanje?
(b) Koji su učinci članka 5. stavka 1. točke (e) OUZP-a, kojim se predviđa da se osobni podaci mogu čuvati samo onoliko dugo koliko je potrebno u svrhe radi kojih se obrađuju, na niže navedene aktivnosti obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu, osobito u sljedećim slučajevima:
(c) Proizlazi li iz prava Unije, osobito iz članka 8. Povelje, članka 6. stavka 1. točke (c), odnosno točke (e) i stavka 3. tog članka te članka 9. OUZP-a, da nacionalni sud može koristiti dokaze pribavljene povredom prava osobnosti samo ako postoji priznanja vrijedan interes stranke na kojoj je teret dokazivanja koji nadilazi puki interes za dokazivanje ili iz prava Unije u tom pogledu ne proizlaze nikakvi zahtjevi tako da je na nacionalnom pravnom poretku da donese propise s tim u vezi?
(d) Proizlazi li iz članka 47. stavka 2. Povelje, kojim se jamči pravo na djelotvornu sudsku zaštitu i osobito na pošteno suđenje te prema kojem stranke u građanskom postupku u načelu moraju moći svoj cilj pravne zaštite u dovoljnoj mjeri obrazložiti i potkrijepiti dokazima, da se aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu u slučaju osobnih podataka zaposlenika koji je podnio tužbu, a poslodavac ih je nezakonito prikupio, u užem smislu može pokazati neprimjerenom i neproporcionalnom samo ako se prikupljanje podataka prema pravu Unije pokaže teškom povredom članka 7. i 8. Povelje, a druge moguće sankcije za poslodavca (primjerice naknada štete u skladu s člankom 82. OUZP-a i izricanje upravnih novčanih kazni u skladu s člankom 83. OUZP-a) bile bi u cijelosti nedovoljne, ili neprimjerenost i neproporcionalnost proizlazi već u slučaju drugih, manje teških povreda u smislu odredbi o zaštiti podataka do kojih je došlo prilikom prvotnog prikupljanja podataka?
(e) Mora li sud prilikom odlučivanja hoće li podatke koje je prvotno prikupila stranka ili treća strana koristiti u okviru svoje aktivnosti obrade podataka kad god djeluje u sudbenom svojstvu uzeti u obzir je li osoba koja je prikupila podatke ispunila svoju obvezu dostave informacija u skladu s člankom 13. OUZP-a? U slučaju potvrdnog odgovora: pod kojim uvjetima i prema kojim kriterijima sud to mora uzeti u obzir?
(f) Uključuje li okolnost da je sud prilikom obrade osobnih podataka vezan za OUZP i Povelju Europske unije o temeljnim pravima također i osobne podatke trećih strana? Na koji način moguća povreda zaštite prava osobnih podataka počinjena u odnosu na treću stranu prilikom prvotnog prikupljanja podataka utječe na naknadnu aktivnost obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu u sporu između dviju stranaka? Može li se stranka pozivati na povredu koja nije počinjena u odnosu na nju nego u odnosu na treću stranu ili to nije moguće?“
Riječ je o predmetu u kojem su postavljena dosta opsežna, ali važna pitanja za tumačenja OUZP-a prilikom postupanja sudova država članica.
Kad je riječ o glavnom postupku važno je istaknuti da je u navedenom predmetu tužitelj poslodavac koji od tuženice kao svoje radnice potražuje naknadu štete zbog navodne pronevjere i neovlaštene prodaje poslovne imovine. Radni odnos između tužitelja i tuženice je, u međuvremenu, prestao, a važno je istaknuti da je tuženica u braku s tužiteljevim direktorom, ali da u vrijeme postupka ne žive zajedno. Neposredno nakon razdvajanja bračnog para, tužitelj je utvrdio da je tuženica putem platforme za elektroničku trgovinu ebay u ukupno 195 slučajeva za svoj račun otuđila tužiteljevu poslovnu imovinu. Međutim, tužitelj je do tih saznanja došao tako što je pristupio privatnom ebay računu tuženice i to na način da je tužiteljev zaposlenik koristio korisnički ID i lozinku tuženice.
U konkretnom slučaju je sporan sam način putem kojeg je tužitelj došao do podataka na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev.
Tužitelj, naime, navodi da je saznanja o korištenju internetske stranice ebay dobio od tuženice uvidom u povijest pretraživanja na tužiteljevu poslovnom računalu koji je tuženica koristila, a za lozinku da je doznao uvidom u takozvanu „obiteljsku mapu” kreiranu na serveru u kojoj je bila pohranjena lozinka. Tuženica pak tvrdi da svoju lozinku nije pohranila u poslovnoj računalnoj bazi podataka. Ona smatra da je tužitelj mobilni telefon koji je ona koristila, a registriran je na tužitelja, prijavio kao izgubljen te je na temelju toga od telekomunikacijskog operatera zatražio novu SIM karticu s novim PIN-om i potom taj broj koristio kako bi na ebay platformi promijenio lozinku privatnog računa i tako dobio pristup računu.
Sud koji je uputio zahtjev u tim okolnostima nastoji doznati treba li članak 6. stavak 3. drugu rečenicu OUZP-a tumačiti na način da je u slučaju aktivnosti kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu koja je povezana sa zadiranjem u temeljna prava i s time povezane obrade podataka dovoljno da je ta obrada podataka nužna u svrhu izvršavanja zadaće od javnog interesa, odnosno pri obavljanju dodijeljene službene ovlasti, ili iz tumačenja te odredbe zapravo proizlazi da se u pogledu pravne osnove aktivnosti obrade podataka kad god sudovi djeluju u sudbenom svojstvu moraju postaviti dodatni, viši, zahtjevi preciznosti.
Riječ je o postupku koji je tek na svom početku pa konkretnije odgovore možemo očekivati tek nakon ljetne stanke.
Nadalje, srpanj će se nastaviti objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Norkusa u predmetu C-485/24, Locatrans.
Riječ je o predmetu u kojem pitanja postavlja francuski Cour de cassation – Chambre sociale, a pitanja se odnose na tumačenje odredaba Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980.2
Pitanje koje francuski sud postavlja glasi:
„Treba li članke 3. i 6. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. tumačiti na način da, u slučaju da zaposlenik obavlja iste djelatnosti u korist poslodavca u više od jedne države ugovornice, prilikom određivanja prava koje bi se primjenjivalo u nedostatku izbora stranaka, valja uzeti u obzir cjelokupno trajanje radnog odnosa kako bi se odredilo mjesto u kojem je zainteresirana osoba obično obavljala svoj posao ili pak treba uzeti u obzir posljednje razdoblje rada ako radnik, nakon što je tijekom određenog razdoblja obavljao svoj posao na određenom mjestu, svoje daljnje djelatnosti trajno obavlja na nekom drugom mjestu koje je, prema jasnoj želji stranaka, namijenjeno da postane novo uobičajeno mjesto rada?”
U glavnom postupku je riječ o radnom sporu, koji se temelji na ugovoru o radu koji su sklopili društvo luksemburškog prava kao poslodavac i osoba ES kao radnik, za radno mjesto vozača. U ugovoru o radu bilo je navedeno da je mjerodavno luksemburško pravo i da se prijevoz obavlja u više različitih država članica EU-a. Poslodavac je zaposlenika obavijestio o smanjenju njegovih radnih sati, čemu se zaposlenik usprotivio te ga je poslodavac novim dopisom obavijestio da je analizom njegova radnog vremena utvrđeno da se znatan dio njegove djelatnosti kao zaposlene osobe odvija u Francuskoj te da ga je, stoga, obvezan uključiti u francuski sustav socijalne sigurnosti.
Poslodavac je potom potvrdio ponudu za zapošljavanje navedenog radnika u jednom francuskom društvu te radnika dopisom obavijestio da od 16. listopada 2014. više neće biti njihov djelatnik jer je odbio ponudu za radom u skraćenom radnom vremenu.
Presudom od 4. travnja 2017. Conseil de prud’hommes de Dijon kao prvostupanjski sud odlučio je da se na izvršenje i raskid zaposlenikova ugovora o radu primjenjuje luksemburško pravo, da je njegova ostavka jasna i nedvosmislena i da je ne treba prekvalificirati u neopravdani raskid ugovora o radu te je odbio zaposlenikove zahtjeve.
Međutim, drugostupanjski sud je na temelju žalbe zaposlenika ukinuo prvostupanjsku presudu navodeći da u skladu s člankom 6. Rimske konvencije od 19. lipnja 1980., činjenica da su stranke odabrale luksemburško pravo ne može dovesti do toga da se zaposleniku uskrati zaštita koja mu se osigurava obvezujućim odredbama francuskog prava primjenjivim na spor, prekvalificirao je raskid ugovora o radu u otkaz, utvrdio da se otkaz ne temelji na stvarnom i ozbiljnom razlogu, poslodavcu naložio da zaposleniku isplati određene iznose na ime naknade zbog otkaza bez stvarnog i ozbiljnog razloga, naknade zbog povrede otkaznog roka, odgovarajućeg plaćenog godišnjeg odmora, zakonske otpremnine te na ime nepovratnih troškova. Žalbeni sud također je istaknuo da iz obračuna plaće osobe ES proizlazi da je ona od travnja 2014. uplaćivala doprinose u francuski sustav socijalne sigurnosti, da je zaposlenik podnio dokaz da većinu svojih obveza prema poslodavcu ispunjava u Francuskoj, da bi se stoga francusko pravo, u nedostatku izbora stranaka, primjenjivalo zbog mjesta u kojem obično obavlja svoj posao i da iz toga proizlazi da činjenica da su stranke odabrale luksemburško pravo ne može dovesti do toga da se osobi ES uskrati zaštita koja joj se osigurava obvezujućim odredbama francuskog prava.
Protiv presude drugostupanjskog suda poslodavac je podnio pravni lijek te je trenutno postupak u tijeku pred sudom koji je podnio ovaj zahtjev.
Iako je riječ o predmetu koji se odnosi na tumačenje Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze ipak je predmet značajan, budući da će se ova presuda mutatis mutandis primjenjivati i na tumačenje Uredbe Rim I.
Sud EU će 10. srpnja 2025. donijeti presudu u predmetu C-99/24, Chmieka, a u kojem pitanja postavlja poljski Sad Rejonowy w Koszalinie, a pitanja se odnose na tumačenje ratione temporis primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka).3
Pitanja koja poljski sud postavlja glase:
„ Treba li članak 66. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima tumačiti na način da „pokretanje sudskog postupka” znači da tužitelj podnosi tužbu u predmetu ili da tuženik podnosi zahtjev za ponovno ispitivanje tog predmeta nakon njegova pravomoćnog okončanja?
Ovisno o odgovoru na navedeno pitanje:
Treba li odredbe poglavlja II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, ili podredno, treba li odredbe poglavlja II. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, tumačiti na način da osoba koja ima domicil u državi članici može biti tužena pred sudovima druge države članice u predmetu koji se odnosi na plaćanje naknade za izvanugovorno korištenje nekretnine koja se nalazi u toj drugoj državi članici?“
Kad je riječ o glavnom postupku važno je istaknuti da je jedna poljska općina podnijela tužbu protiv osoba T., S., M. i S. O. za plaćanje naknade za izvanugovorno korištenje općinskog objekta koji se nalazi u Koszalinu (Republika Poljska) nakon isteka ugovora o najmu. Tužitelj je u tužbi naveo adresu boravišta svih tuženika u Poljskoj.
U predmetu je izdan platni nalog koji je na adresi u Poljskoj preuzela jedna tuženica u ime svih ostalih tuženika. Platni nalog nije osporen i utvrđeno je da je pravomoćan i izvršiv.
Međutim, tuženica S.O. je dopisom upućenim sudu 2023. godine podnijela prigovor protiv platnog naloga, zahtijevala ponovni postupak, odnosno stavljanje platnog naloga izvan snage, istaknula je prigovor nenadležnosti poljskih sudova budući da ona od 2007. ima boravište na području Kraljevine Nizozemske te da nikada nije sklopila ugovor o najmu predmetne nekretnine s tužiteljem.
Tužitelj tvrdi da su tuženici tako usko pravno povezani da ih je brže saslušati i o predmetu u pogledu plaćanja odlučiti zajedno. Svi su tuženici u rodu i zajedno su živjeli u tužiteljevu objektu. Ugovor o najmu tog objekta sklopila je 1994. isključivo osoba T.O. (majka svih tuženika). Ugovor o najmu raskinula je osoba T.O. i 2007. naloženo je iseljenje svih tuženika iz tog objekta. Također, tužitelj ističe da su poljski sudovi nadležni te da je takvo (po tužitelju pravilno) tumačenje navedenih odredbi ključno i za niz drugih predmeta usmjerenih na zaštitu stambenih potreba stanovnika te općine.
Uz sve navedeno, sporna je i primjena Uredbe Bruxelles I bis ratione temporis. Naime, sporan je sam pojam „pokretanja postupka“, odnosno postavlja se pitanje treba li se pojam „pokretanje postupka” odnositi na dan kada je općina podnijela tužbu u pogledu plaćanja protiv tuženice (15. ožujka 2013.) ili na dan kada je tuženica podnijela prigovor (7. srpnja 2023.) u okviru zahtjeva za ponovno ispitivanje predmeta.
Nakon što se utvrdi koja uredba se primjenjuje treba utvrditi predstavlja li stanovanje u tuđem objektu bez pravne osnove nakon isteka ugovora o najmu koji daje pravo na korištenje tog objekta delikt ili kvazidelikt.
Davanjem odgovora na sva prethodna pitanja Sud EU-a će uvelike olakšati primjenu Uredbe Bruxelles I bis nacionalnim sudovima.
Nadalje, Sud EU-a će 10. srpnja 2025. donijeti i presudu u predmetu C-294/24, Zadzhova, a u kojem pitanje postavlja bugarski Rajonen sad Burga, a pitanje se odnosi na zaštitu potrošača na području EU.
Pitanje glasi:
„Treba li članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da odredba kao što je ona utvrđena u članku 3.[1.] stavku 2. Općih uvjeta poslovanja društva Vodosnabdjavane i kanalizacija Burgas (Vodoopskrba i kanalizacija u Burgasu, u daljnjem tekstu: opskrbljivač vodom u Burgasu) na štetu potrošača uzrokuje znatniju [i neopravdanu] neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz Općih uvjeta poslovanja u pogledu okolnosti da naplativost tražbine u skladu s tom odredbom iz Općih uvjeta poslovanja odnosno početak roka zastare za tražbinu za usluge koje opskrbljivač vodom u Burgasu pruža potrošačima ovisi isključivo o postupanju opskrbljivača vodom prilikom izdavanja računa, čak i ako ne ispuni obvezu izdavanja mjesečnih računa?“
Glavni postupak se odnosi na tužbu kojom tužitelj od tuženika potražuje iznos od 693,56 bugarskih leva na ime naknade za isporučenu, odvedenu i obrađenu vodu za obračunsko razdoblje od 17. ožujka 2020. do 12. svibnja 2023. godine. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije vlasnik nekretnine u koju je isporučena voda, odnosno da nije korisnik usluga vodoopskrbe i odvodnje na navedenoj nekretnini. Osim toga, tuženik ističe i prigovor zastare.
U članku 31. stavku 1. Općih uvjeta poslovanja za usluge vodoopskrbe i odvodnje koje potrošačima pruža opskrbljivač vodom predviđa se da opskrbljivač vodom izdaje mjesečne račune, osim ako je izričito ugovoreno drugo obračunsko razdoblje. Međutim, u članku 31. stavku 2. Općih uvjeta poslovanja utvrđeno je da su iznose koje duguju za primljene usluge vodoopskrbe i odvodnje potrošači dužni platiti u roku od 30 dana od trenutka izdavanja računa. Problem koji potrošače u tom slučaju dovodi u nejednak položaj proizlazi iz toga što je u Općim uvjetima poslovanja opskrbljivača vodom ugovoreno da taj rok počinje teći u trenutku izdavanja računa. Naplativost tražbine prodavatelja robe ili pružatelja usluge odnosno početak roka zastare za tu tražbinu stoga nastupa nakon izdavanja računa, čime počinje teći rok od 30 dana, a tek nakon njegova isteka počinje teći rok zastare. Stoga, početak roka zastare zapravo ovisi o postupanju prodavatelja robe ili pružatelja usluge, što je opterećenje za potrošača jer je moguće i nerijetko se događa da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ne izdaje račune mjesečno nego izdavanje računa može odgoditi, a čime će se onda odgoditi i početak tijeka zastare, odnosno nastupanje zastare.
Zbog svega navedenog, nacionalni sud smatra da smatra da to dovodi do dvojbi u pogledu moguće nepoštenosti odredbe članka 31. stavka 2. Općih uvjeta poslovanja opskrbljivača vodom u Burgasu jer ona omogućuje prodavatelju robe ili pružatelju usluge da naplativost tražbina, a time i početak rokova njihove zastare, jednostrano odredi na štetu potrošača.
Sud EU-a će 10. srpnja 2025. razriješiti ovu dvojbu bugarskog suda, a time i dati novi doprinos području zaštite potrošača u EU-u.
16. srpnja 2025. Sud EU-a odlazi na ljetnu stanku, koja će potrajati do 31. kolovoza 2025., a onda nas na jesen čekaju nove odluke kojima će Sud obogatiti pravnu stečevinu EU-a.
Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima
^ 1 Službeni list Europske unije L 119/1, dalje u tekstu: OUZP.
^ 2 Konvencija koja je ranije bila na snazi, a danas je zamijenjena Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), Službeni list Europske unije L 177/6, dalje u tekstu: Uredba Rim I.
^ 3 Službeni list Europske unije L 351/1, dalje u tekstu: Uredba Bruxelles I bis.
