Pravo zadržanja (ius retentionis)

Predmet ovog rada su opća pravila o pravu zadržanja i njihov odnos s pravom zadržanja propisanim člankom 164. stavkom 2. ZVDSP-a. Koje su pretpostavke ostvarivanja prava zadržanja i koji je njegov sadržaj? Koje su ovlasti nositelja prava zadržanja (retinenta) i na koji način može svoje pravo ostvariti u sudskom postupku? Primjenjuje li se pravo zadržanja i u odnosima između suvlasnika?

Sva ova, ali i druga otvorena pitanja u vezi s pravom zadržanja bit će analizirana u ovom radu i to kroz prizmu pravnih shvaćanja sudske prakse i pravne teorije.

1. Općenito o pravu zadržanja

Članak 72. stavak 1. ZOO-a propisuje da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu je bude ispunjena tražbina. Iz navedene odredbe mogu se iščitati bitne odrednice prava zadržanja koje će u nastavku biti analizirane.

Prva pretpostavka prava zadržanja jest postojanje "vjerovnika dospjele tražbine". Naime, pravo zadržanja kao takvo ovisno je o postojanju tražbine i stoga se može zaključiti da pravo zadržanja predstavlja akcesorno pravo. To potvrđuju i Županijski sud u Zadru u odluci Gž 1159/2018-2 od 29. siječnja 2020. i Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž 69/2021-2 od 21. siječnja 2021. u kojima navode da pravo zadržanja predstavlja "akcesorno pravo ovisno o dospjeloj i utuživoj tražbini posjednika stvari".

Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž Zk 92/2019-2 od 4. ožujka 2019. dodaje da pravo zadržanja ne predstavlja zemljišnoknjižno pravo te da odluka o navedenom pravu ne može utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje zemljišnoknjižnog prava.

Iako članak 72. stavak 1. ZOO-a propisuje da tražbina vjerovnika načelno mora biti dospjela (uz iznimku iz čl. 72. st. 2. ZOO-a), sudska praksa i pravna teorija suglasne su da tražbina vjerovnika mora biti i utuživa. Klarić i Vedriš⁴ navode sljedeće: "Premda se u ZOO posebno ne naglašava, razumljivo je da tražbina mora biti utuživa, što znači da naplata tražbine iz zastarjelih odnosno prirodnih obveza (oklada, kocka) ne može biti osigurana pravom retencije."⁵ Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž Ovr 396/2021-2 od 2. travnja 2021. dodaje kako za postojanje prava zadržanja nije nužno da je tražbina vjerovnika utvrđena presudom ili nekom drugom ovršnom ispravom, već je dovoljno da je tražbina samo dospjela.

Isto tako, Klarić i Vedriš⁶ ističu kako se iz mjerodavnih odredbi ZOO-a može zaključiti da će tražbina najčešće biti novčanog karaktera, ali to ne mora biti tako jer ZOO govori o ispunjenju, a ne o isplati tražbine. Pritom nije relevantno iz koje vrste pravnog posla potječe tražbina (ugovor, odgovornost za štetu ili neki drugi obvezni odnos). Također, ZOO ne zahtijeva da vjerovnikova tražbina i stvar koja se zadržava potječu iz istog pravnog odnosa tj. ne zahtijeva se koneksitet kao pretpostavka prava zadržanja.

Druga pretpostavka tiče se stvari kao objekta prava zadržanja ("u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar"). Predmet prava zadržanja mogu biti pokretne i nepokretne stvari.⁷ Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž 1431/2020-2 od 18. veljače 2021. ističe da se pravo zadržanja odnosi samo na stvari, dakle pokretne i nepokretne, a ne i na novčane tražbine.

Članak 73. ZOO-a propisuje da se pravo zadržanja ne odnosi na stvari koje su iz dužnikova posjeda izašla protiv njegove volje, zatim na punomoć dobivenu od dužnika, a ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise i ostale slične stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji. Tako Visoki trgovački sud⁸ u odluci Pž 4749/2021-3 od 2. ožujka 2022. navodi da pravo zadržanja može postojati samo na nekretninama koje mogu biti predmet prodaje, a to nije nekretnina koja je predmet konkretnog spora – pomorsko dobro, a Vrhovni sud⁹ u odluci Rev-x 903/2015-5 od 4. ožujka 2020. ističe da ne postoji iznimka iz članka 73. ZOO-a ako su pokretnine izašle iz posjeda dužnika odlukom suda.¹⁰

Klarić i Vedriš¹¹ također ističu da zakonsku terminologiju po kojoj vjerovnik može zadržati dužnikovu stvar koja se nalazi u njegovim rukama treba shvatiti na način da se to odnosi na stvari u faktičnoj vlasti odnosno neposrednom posjedu vjerovnika, a sintagma "dužnikova stvar" upućuje na zaključak da stvar treba biti u dužnikovom vlasništvu.

Članak 72. stavak 1. ZOO-a nadalje propisuje da vjerovnik ima pravo dužnikovu stvar zadržati dok mu ne bude ispunjena tražbina. Članak 75. ZOO-a propisuje da se vjerovnik ima pravo naplatiti iz vrijednosti dužnikove stvari na isti način kao i založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika. Iz navedenih odredbi proizlaze dva ovlaštenja vjerovnika, kao nositelja prava zadržanja, u vezi s dužnikovom stvari – zadržati dužnikovu stvari i naplatiti se iz njezine vrijednosti.

Prema tome, pravo zadržanja ne implicira i pravo korištenja dužnikove stvari. To potvrđuje i VSRH u odluci Rev 4063/2019-2 od 29. ožujka 2022.: "Smisao instituta zadržanja (retencije) jest zaštita vjerovnika u realizaciji njegove dospjele tražbine prema dužniku, u smislu da se vjerovniku dopušta zadržati stvar dužnika dok mu ovaj ne ispuni dospjelu tražbinu. Ukoliko je dužnik ne ispuni, vjerovnik se od vrijednosti zadržane stvari može naplatiti u postupku i na način kao založni vjerovnik. Dakle svrha zadržanja tuđe stvari je omogućiti vjerovniku da se iz njezine vrijednosti namiri ukoliko dužnik ne ispuni dospjelu tražbinu, a ne podrazumijeva i pravo vjerovnika da za vrijeme dok ima pravo zadržanja stvari se tom stvari i koristi. Institut zadržanja sadržajno jest ograničenje prava vlasnika zadržane stvari, dok na njoj postoji pravo zadržanja u korist trećeg kao vjerovnika. Upravo zato se sadržaj instituta zadržanja treba tumačiti u granicama koje su odredbama ZOO-a izričito propisane, a ne ekstenzivno. Sadržaj odredbe čl. 75. ZOO-a ne upućuje na to da pravo zadržanja uključuje i nenaplatno korištenje zadržane stvari od strane vjerovnika, a dok on na njoj ima pravo zadržanja. U tom pravcu ovaj sud prihvaća pravilnim pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u presudi Gž-1603/16-2 od 14. rujna 2016."¹².

2. Procesni aspekt

Postavlja se pitanje na koji način vjerovnik može ostvariti svoje pravo zadržanja u sudskom postupku. Za odgovor na navedeno pitanje potrebno je prethodno utvrditi pravnu prirodu i učinke prava zadržanja jer o tome ovisi i njegov tretman u sudskom postupku.

Kao što je ranije rečeno, pravo zadržanja predstavlja akcesorno pravo koje je ovisno o postojanju dospjele i utužive tražbine vjerovnika. Riječ je o preventivnom sredstvu zaštite dospjelog potraživanja kojeg posjednik stvari ima prema dužniku dok dužnik ne ispuni svoju obvezu prema posjedniku stvari.¹³ Ujedno je riječ o sredstvu prinude da se uredno ispuni dospjela tražbina koju vjerovnik ima prema dužniku.¹⁴

U sudskom postupku koji je pokrenut povodom tužbenog zahtjeva za predaju stvari, tuženik kao nositelj prava zadržanja može svoje pravo zadržanja braniti protutužbenim zahtjevom ili prigovorom¹⁵, s tim da prigovor mora biti određen po osnovi i visini.¹⁶ Županijski sud u Zadru u odluci Gž 1159/2018-2 od 29. siječnja 2020. ističe da je pravo na isticanje prigovora prava zadržanja vremenski neograničeno, a tek za slučaj da posjednik stvari svoju tražbinu želi namiriti iz zadržane stvari, treba ustati (protu)tužbom kako bi radi namirenja te tražbine ishodio ovršni naslov.¹⁷

Prigovor prava zadržanja po svojoj pravnoj naravi predstavlja dilatorni prigovor koji zaustavlja zahtjev vlasnika za predaju stvari¹⁸. Stoga u slučaju osnovanosti navedenog prigovora zahtjev za predaju stvari, ako je osnovan, treba prihvatiti uz odgodni uvjet do ispunjenja tražbine vjerovnika kao retinenta.¹⁹

Osim što je riječ o dilatornom prigovoru, navedeni prigovor predstavlja i materijalnopravni prigovor što se ogleda u načinu odlučivanja suda o navedenom prigovoru. Naime, sud o materijalnopravnim prigovorima ne odlučuje u izreci presude na način da prihvaća ili odbija takve prigovore, već svoje stajalište o osnovanosti takvih prigovora izražava u vidu odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju navodi razloge osnovanosti ili neosnovanosti materijalnopravnih prigovora.

Iako je pravo zadržanja načelno vremenski neograničeno, odnosni prigovor je podvrgnut rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku²⁰. Naime, članak 288.a stavak 6. ZPP-a propisuje da se materijalnopravni prigovori mogu isticati i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.

3. Odnos sa ZV-om i suvlasnički odnosi

Članak 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugih stvarnim pravima²¹ propisuje zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Stoga se u sudskoj praksi postavilo pitanje odnosa prava zadržanja propisanog člancima 72. – 75. ZOO-a i prava zadržanja propisanog člankom 164. stavkom 2. ZVDSP-a.

Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž 447/2018-5 od 18. ožujka 2020. navodi da je odredba članka 164. stavka 2. ZV-a lex specialis u odnosu na opću odredbu ZOO-a. Navedeno potvrđuju i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 20/2022-2 od 26. listopada 2023. i VSRH u odluci Rev 1029/2023-2 od 10. rujna 2024. koji navode da odredbe ZOO-a supsidijardno nadopunjuju odredbe ZVDSP-a o pravnom položaju poštenog posjednika koji zahtijeva naknadu za nužne i korisne troškove.

Sudska praksa zauzela je stav da nema uvjeta za pozivanje na pravo zadržanja u odnosima između suvlasnika. Tako primjerice Županijski sud u Zadru u odluci Gž 321/2022-2 od 29. kolovoza 2023. obrazlaže da odredbe ZVDSP-a koje reguliraju zaštitu suvlasništva predstavljaju posebne odredbe (lex specialis) u odnosu na odredbe istog Zakona koje se tiču reivindikacijske tužbe (čl. 164. ZVDSP). pa u pravnom odnosu suvlasnika od kojih jedan ili više njih traži od preostalih (ili preostalog) predaju stvari u suposjed, nema mjesta primjeni pravila o pravu retencije. Naime, takvo pravo je isključivo predviđeno kod traženja zaštite na temelju reividikacijske tužbe, a takva se tužba podnosi kad postoji odnos vlasnika – neposjednika i posjednika – nevlasnika, a ne onda kad postoji međusobni odnos više vlasnika (suvlasnika).

Identično pravno shvaćanje zauzima i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž 829/2023-3 od 17. travnja 2025. u kojoj navodi sljedeće: "U situaciji kada vlasnik od posjednika traži predaju nekretnine u posjed, smisao prava posjednika na retenciju je u tome da će, za slučaj da sud udovolji zahtjevu vlasnika za predaju nekretnine u posjed, posjednik izgubiti posjed te nekretnine pa će mu biti znatno otežano namirenje u odnosu na nužne i korisne troškove koje je u vezi nekretnine imao. Naprotiv, kada jedan od suvlasnika neke nekretnine traži od drugog suvlasnika da mu tu nekretninu preda u suposjed, za suvlasnika koji nekretninu već drži u posjedu ne dolazi do prestanka prava na posjed, a niti do prestanka faktičnog posjeda nekretnine, jer i nakon što sud naloži predaju nekretnine u suposjed, suvlasnik kojemu je to naloženo neće izgubiti svoje pravo na posjed, ali će u takvom posjedu biti zajedno s drugim suvlasnikom. To je odraz pravila iz odredbe članka 42. stavak 1. ZV-a, kojom je izričito propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, osim ako oni odluče da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanja svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje, o kojoj iznimci se u konkretnom slučaju ne radi. Kada je u pitanju međusobni odnos suvlasnika, njihov se pravni odnos razmatra na temelju pravila iz Glave 2. Trećeg dijela ZV-a, odnosno sukladno odredbama članka 36. do 56. ZV-a, a u tim odredbama nije predviđeno pravo retencije koje bi pripadalo jednom suvlasniku u odnosu na drugog suvlasnika. Dakle, u situaciji kada jedan suvlasnik traži od drugog suvlasnika predaju nekretnine u suposjed, tom drugom suvlasniku od kojega se zahtijeva predaja nekretnine u suposjed ne pripada pravo retencije."

4. Zaključak

Pravo zadržanja predstavlja institut koji ima za cilj zaštitu vjerovnika dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar. U sudskoj praksi se katkada pojavljuju određena nerazumijevanja ovog pojma koja su često posljedica pogrešnog shvaćanja pretpostavki predmetnog instituta. Stoga je za ispravan pravni tretman odnosnog instituta potrebno prethodno ispravno definirati njegove pretpostavke, uvažavajući pritom stajališta pravne doktrine i judikature.

Pravo zadržanja implicira dva ovlaštenja – zadržati stvar i naplatiti se iz njezine vrijednosti, ali ne i ovlast korištenja odnosne stvari. Isto tako, tražbina kao jedna od pretpostavki prava zadržanja u pravilu mora biti dospjela, ali i utuživa, a stvar kao objekt prava zadržanja može biti pokretna ili nepokretna stvar (uz iznimke propisane zakonom – čl. 73. ZOO-a), ali objekt prava zadržanja ne može biti tražbina.

Nadalje, promatrajući iz procesnopravne perspektive, pravo zadržanja se u sudskom postupku može ostvariti protutužbenim zahtjevom ili prigovorom, koji moraju biti određeni po osnovi i po visini. Ako je riječ o prigovoru, potrebno je voditi računa da navedeni prigovor predstavlja dilatorni prigovor materijalnopravne naravi, što ima repeskusije na način odlučivanja suda o navedenom prigovoru.

Na kraju, kad je riječ o pravu zadržanja propisanim člankom 164. stavkom 2. ZVDSP-a treba imati u vidu da odredbe ZOO-a o pravu zadržanja supsidijarno nadopunjuju odredbe o pravu zadržanja iz ZVDSP-a. Također, kad je riječ o odnosima između suvlasnika, tada nema mjesta primjeni instituta prava zadržanja jer navedeni institut pretpostavlja odnos vlasnika – neposjednika, s jedne strane, i posjednika – nevlasnika, s druge strane, a koji uvjet nije ispunjen kad je riječ o suvlasničkim odnosima.

Borna Mišić, viši sudski savjetnik Općinskog suda u Vinkovcima