Osvrt na zatezne kamate kao restituciju kod konvertiranih CHF ugovora

Paradoksalno, odluka istovremeno kritizira stavove drugih vijeća istoga suda, donesenih u odlukama Rev-637/19 i Rev-1096/22, kao što si daje za pravo odlukom pojedinačnog vijeća “ujednačavati” praksu i odstupati od stajališta drugih vijeća.

Drugim riječima, podjele na Vrhovnom sudu oko konverzije nikada nisu bile veće, a različita vijeća praktički otvoreno ratuju jedna protiv drugih.

U odluci je ponovno izneseno nekoliko teza koje nemaju uporište u stvarnosti, činjenicama i okolnostima koje okružuju konverziju, ili te činjenice i okolnosti ignoriraju.

Naime, točno je da je Zakon o konverziji imao za cilj spriječiti daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka te produbljivanje dužničke krize. Kao takav, regulirao je daljnji ugovorni odnos za period nakon konverzije, pri čemu nikada nije rješavao pitanje do tada preplaćenih iznosa s osnova valute i kamate. To pitanje spada u tzv. vanugovorni odnos između banaka i potrošača, na koji se primjenjuju pravila stjecanja bez osnove, temeljena na Zakonu o obveznim odnosima, a ne Zakonu o konverziji koji uopće ne poznaje ni ništetnost ni restituciju kao pojmove.

I to pitanje restitucije/obeštećenja za period do konverzije, rješava se i omogućuje putem sudske presude koja će regulirati dio odnosa do konverzije.

Točno je da je Zakon o konverziji prošao pred Ustavnim sudom ocjenu ustavnosti, ali nije testiran jednim puno važnijim testom – testom uspostavljanja ugovorne ravnoteže, odnosno je li konverzijom omogućena uspostava onog stanja u kojem bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredaba o valuti i kamati nije nikada bilo.

To stanje, prema aktualnoj sudskoj praksi, stanje je početnog tečaja i kamatne stope kao referentnima za ono što potrošač ima vratiti banci.

Financijska vještačenja, provedena po parametrima ništetnosti, beziznimno ukazuju da takva ravnoteža konverzijom nije postignuta.

Pojedina vijeća, kao u ovoj odluci, uporno ignoriraju, zanemaruju i negiraju činjenicu da valutna klauzula, kao glavni predmet konverzije, nije bila pravomoćno suđena kao ništetna sve do 2018, tri godine nakon što je provedena konverzija. Ali, s odlučnim učinkom retroaktivnog djelovanja – ex tunc.

Koliko je to važna pravna okolnost, a koju neka vijeća uporno ignoriraju, svjedoči činjenica da konverzije, uslijed ništetnosti valutne klauzule, ne bi uopće bilo jer se ne bi imalo što konvertirati- valuta i klauzula bile bi nepostojeće uslijed ništetnosti.

Osim sporosti sudova kojima je trebalo 6 godina da pravomoćno potvrde ništetnost valutne klauzule, dio odgovornosti za ovu sistemsku situaciju i “kuršlus” snosi i zakonodavac koji pri pisanju zakona nije predvidio mogućnost da valutna klauzula bude naknadno suđena kao ništetna, s obzirom na to da je još uvijek u tijeku bio kolektivni spor.

Primjenom ništetnosti valute i kamate te njezinog retroaktivnog učinka na osnovne ugovore, stvarna glavnica koju potrošač ima platiti uslijed te ništetnosti (glavnica bez rasta tečaja i kamate) u prosjeku je 10-20% niža od glavnice iz simuliranog euro kredita u konverziji, što znači da je za njezino namirenje bilo dovoljno platiti anuitete bez rasta tečaja i kamate, a ne koristiti preplaćene tečajne i kamatne razlike za namirenje osjetno više glavnice iz simuliranog euro kredita.

Da paradoks bude veći, potrošači s konverzijama, suprotno stavu ovog vijeća, nisu izjednačeni čak ni s korisnicima usporednog, simuliranog euro kredita, s obzirom na to da su u simulaciji korištene jednostrano promjenjive kamatne stope na koje potrošač nije mogao utjecati, a koje su utužive kod potrošača s eurskim kreditima, te podliježu restituciji, dok kod konvertiranih ugovora to pravo potrošači ne bi imali.

Osim toga, korisnici eurskih kredita nisu pretrpili drastične tečajne fluktuacije kao korisnici CHF kredita gdje je tečaj aprecirao preko 60% u odnosu na početno ugovoreni, što je  prouzrokovalo 7-8 godina financijske kalvarije za te potrošače, poremećaja duševnog i egzistencijalnog mira, nepovratno izgubljenih godina života (u pravilu u najproduktivnijem životnom razdoblju- stambene kredite ne dižu studenti, niti umirovljenici, nego oni u naponu snage koji nerijetko zasnivaju obitelji i rješavaju stambeno pitanje), raspada brakova, iseljavanja, pa i samoubojstava, za koje posljedice ovo vijeće drži da su otklonjene simulacijom euro kredita gdje su provedbom konverzije izjednačeni s korisnicima eurskih kredita te da su preostale samo zatezne kamate kao vid restitucije.

Bilo bi interesantno vidjeti tužbene zahtjeve uperene na neimovinsku štetu po gore navedenim osnovama, koje su desetinama tisuća ljudi prouzročile ozbiljne i trajne životne, zdravstvene i financijske posljedice, nepovratno preusmjerile životne putove te kako ovo vijeće gleda na taj vid restitucije i uspostavljanja “ugovorne ravnoteže” putem konverzije.

Dakako, taj vid štete, bez obzira na to hoće li prevagnuti puna restitucija ili djelomična u vidu zateznih kamata, ostat će zauvijek nerestituiran.

I zato je ovakvo ignoriranje stvarnosti, pravnih i činjeničnih okolnosti koje su prethodile konverziji, kao i onih koje su se naknadno dogodile ništetnošću valutne klauzule, pravno, životno i društveno nedopustivo.

Ako potrošači s konverzijama imaju pravni interes utvrđivati ništetnost odredaba osnovnih ugovora (kao što je to Vrhovni sud utvrdio u šest ili sedam različitih odluka), tada svakako imaju pravo i na glavnicu bez rasta tečaja i kamate, kao produkt te ništetnosti, a ne na simuliranu glavnicu iz euro kredita, koja je 10-20% veća od glavnice uslijed ništetnosti valute i kamate.

Svako suprotno tumačenje zakonske intervencije i instituta ništetnosti predstavlja umanjenje razine zaštite i opsega prava potrošača, za što postoje vrlo konkretni financijski/matematički dokazi u vidu vještačenja u tisućama predmeta, provedeni po parametrima ništetnosti, a ne simulacije usporednog euro kredita.

Vijeće kritizira i rad drugog vijeća Vrhovnog suda RH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. (u toj odluci je zauzet stav da potrošači sa konverzijama imaju pravo na punu restituciju) smatrajući da na “određeni način podcjenjuje značenje i pravni domašaj spomenute odluke Ustavnog suda RH jer ne analizira od kakvog je pravnog značaja činjenica da je uređenje pitanja konverzije predstavljalo „snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja“.

Upravo je suprotno, ovo vijeće u odluci o zateznim kamatama uporno negira, zanemaruje, pa i podcjenjuje odlučnu činjenicu naknadne ništetnosti valutne klauzule, sa stvarnim retroaktivnim učinkom ništetnosti na obvezu potrošača, nasuprot kvazi-retroaktivnosti konverzije, ne uzimajući u obzir da potrošači u trenutku konvertiranja svojih kredita nisu znali da konvertiraju valutu i klauzulu koje su naknadno suđene kao ništetne, te koja ništetnost anulira njihovu stvarnu obvezu na razinu početnog tečaja i kamate, a ne na razinu simuliranog Euro kredita iz konverzije.

Glavnica bez rasta tečaja i kamate (a ne simulirana glavnica iz euro kredita koju su prihvatili jer je to bila vatrogasna mjera u tom trenutku, sa prividnom “slobodom izbora”), stvarna je glavnica ravnoteže prava i obveza, jer uvažava naknadno suđenu ništetnost valute te ranije suđenu ništetnost kamate.

Stoga, potrošači su pristupili konverziji u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima u kojima nisu imali nikakvih saznanja o tome da konvertiraju valutu koja je zapravo ništetna (samo su na tu ništetnost morali čekati još 3 godine), niti su znali koliko im je banka dužna po osnovi nepoštenih odredaba o valuti i kamati, a koliko od toga im se konverzijom restituira.

Kalkulatori konverzije te mišljenje revizora o matematičkoj točnosti provedene konverzije, a na koje se ovo vijeća poziva, na okolnost da je potrošač bio informiran u svojoj odluci, potpuno su irelevantni jer izračuni i kalkulatori nisu rađeni na postavkama ništetnosti valute i kamate, nego na simulaciji euro kredita kao metodologiji koju je propisao zakonodavac.

Posljedično, nema govora ni o kakvoj informiranosti potrošača i “prešutnom odricanju” od svojih tražbina temeljenih na ništetnosti.

Prešutno odricanje još je jedna posebno problematična konstrukcija ovog vijeća, jer bilo kakvo odricanje od pozivanja na ništetnost i posljedično obeštećenje, posebice u kontekstu potrošačkih ugovora i prava, mora biti dano eksplicitno.

I to odricanje može biti valjano i informirano samo nakon prezentacije koliko je banka dužna potrošaču po osnovi nepoštenih odredaba, koliko se od toga konverzijom restituira, a koliko se potrošač odriče potraživati, kao što i priliči ugovornom odnosu potrošača koji je potpuni pravni i financijski laik, te banke kao nesporno jače, informiranije i financijski obrazovanije ugovorne strane.

Kalkulatori konverzije i revizorska izvješća, s obzirom na to da nisu rađeni na postavkama ništetnosti niti su razumljivi prosječnom potrošaču, ne mogu predstavljati valjano “informiranje” niti mogu prouzročiti odricanje od potraživanja, niti eksplicitno, a još manje prešutno.

Konačno, sud navodi da bi interveniranje u pravni odnos zasnovan na konverziji bio suprotan slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja.

Prije svega, sintagma “sloboda ugovaranja” potpuno je neprimjerena u slučaju konverzije, s obzirom na općepoznatu činjenicu da je sadržaj aneksa kojima je provođena konverzija, u potpunosti bio reguliran i određen samim zakonom, te se o sadržaju aneksa i tamo primjenjenoj metodologiji izračuna nije moglo pregovarati, pa nije jasno na kakvu “slobodu” ovo vijeće aludira.

No ovdje se ne radi ni o kakvoj “slobodi ugovaranja”, već o restituciji koja se temelji na nepoštenim i ništetnim odredbama, a koje konverzija nije otklonila. Pri tome nikakva sloboda ugovaranja, potkrijepljena konstrukcijom o “prešutnom odricanju”, ne može po pravnoj snazi i učinku nadići pozivanje na ništetnost i pravo na restituciju, a kojih prava se potrošači nikada nisu odrekli, niti eksplicitno, niti prešutno, niti slobodno, niti informirano.

Upravo suprotno, sudovi imaju obvezu sagledati konverziju i njezino ugovaranje u širem kontekstu, uzimajući u obzir i ključne naknadne, bitne činjenične i pravne okolnosti koje su se dogodile nakon konverzije, kao što ih je i uputio Sud EU-a u presudi C-567/20, a ne se skrivati iza floskula o “slobodi ugovaranja” i fantomske “ugovorne ravnoteže” o kojoj, kako na to ukazuju sva financijska vještačenja, nema govora.  

Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu