1. kolovoza 2025. godine Sud Europske unije u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: Sud) je donio presudu u predmetu oznake C-600/231 povodom zahtjeva za donošenje prethodne odluke koju je uputio Kasacijski sud Belgije temeljem članka 267.2 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016., str. 1–388, u daljnjem tekstu: UFEU) u okviru spora koji se vodio između tužitelja Royal Football Cluba Seraing SA (u daljnjem tekstu: RFC Seraing), s jedne strane, te tuženika Fédérationa internationale de football association (Međunarodna nogometna federacija, FIFA), Uniona des associations européennes de football (Europska nogometna unija, UEFA) i Uniona royale belge des sociétés de football association ASBL (Belgijski kraljevski nogometni savez, URBSFA), s druge strane, u vezi sa zahtjevom za proglašenje ništavosti, donošenjem naloga i naknadom štete za koju RFC Seraing smatra da je pretrpio zbog toga što su ta tri saveza provela pravila koja treba smatrati ništavima jer se njima povređuje pravo Europske unije.
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. stavka 1. UEU-a u vezi s člankom 267. UFEU-a i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
Okolnosti spora i zahtjevi stranaka
RFC Seraing je 30. siječnja 2015. sklopio prvi ugovor s društvom Doyen Sports Investment Ltd (u daljnjem tekstu: Doyen), društvom sa sjedištem na Malti čija je glavna gospodarska djelatnost pružanje financijske pomoći nogometnim klubovima u Europi. Cilj tog prvog ugovora bio je, s jedne strane, urediti buduće sklapanje ugovora o financiranju igračâ i, s druge strane, ustupiti društvu Doyen udio RFC-a Seraing u „ekonomskim pravima” triju određenih igrača. Cilj je tih ekonomskih prava odraziti financijsku vrijednost igračâ. Ona su povezana s „pravima saveza” koja klub ostvaruje zapošljavanjem određenog igrača, poput prava na registraciju tog igrača ili prava da ga se stavi u igru. Njihovo korištenje omogućava klubu koji ih posjeduje da primi određene iznose, primjerice u slučaju zajma ili transfera tog igrača, na ime korištenja ili ustupanja njegovih prava na korištenje fotografije ili pak zbog raskida njegova ugovora.
U skladu s tim prvim ugovorom, koji je trajao do 1. srpnja 2018., društvo Doyen postalo je vlasnik 30 % ekonomskih prava koja je RFC Seraing imao nad trima dotičnim igračima, a zauzvrat mu je isplatilo iznos od 300 000 eura. RFC-u Seraing je pak bilo zabranjeno „neovisno i samostalno” ustupiti trećoj strani svoj preostali udio u ekonomskim pravima tih igračâ.
RFC Seraing i društvo Doyen sklopili su 7. srpnja 2015. drugi ugovor kojim je bilo određeno da se društvu Doyen prenese 25 % udjela RFC-a Seraing u ekonomskim pravima četvrtog igrača, u zamjenu za to da društvo Doyen plati iznos od 50 000 eura.
FIFA je nakon istrage, djelujući zajedno s URBSFA-om, 2. srpnja 2015. pokrenula disciplinski postupak protiv RFC-a Seraing, koji se odnosio na moguću povredu članaka 18.bis i 18.ter PSTI-ja jer je potonji sklopio ugovore o kojima je riječ u glavnom postupku.
FIFA-ina Disciplinska komisija je 4. rujna 2015. donijela odluku u kojoj je najprije utvrdila da je RFC Seraing sklapanjem ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku povrijedio članke 18.bis i 18.ter PSTI-ja. Usto, ta je komisija zabranila tom klubu da registrira igrače tijekom četiri uzastopna registracijska razdoblja, na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Naposljetku, navedena mu je komisija izrekla novčanu kaznu u iznosu od 150 000 švicarskih franaka (to jest oko 138 000 eura na temelju tada primjenjivog tečaja), plativu u roku od 30 dana od dostave te odluke.
Te je sankcije potvrdio CAS, globalno tijelo za rješavanje sporova u području sporta, a zatim i švicarski Savezni sud.
Osporavajući usklađenost FIFA-inih pravila s pravom Europske unije, RFC Seraing je nakon toga pokrenuo postupak pred belgijskim sudovima.
Sudovi koji su odlučivali o meritumu smatrali su da je CAS-ov pravorijek konačan i pravomoćan te da stoga ne mogu preispitati to pitanje usklađenosti. Belgijski Kasacijski sud, pred kojim je pokrenut postupak, odlučio je Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja
„1. Protivi li se članku 19. stavku 1. UEU-a, u vezi s člankom 267. UFEU-a i člankom 47. Povelje, primjena odredbi nacionalnog prava kao što su članak 24. i članak 1713. stavak 9. [Codea judiciaire] (Zakonik o sudovima), kojima se utvrđuje načelo pravomoćnosti, na arbitražni pravorijek čiju je usklađenost s pravom Unije ispitao sud države koja nije članica Unije, koji nije ovlašten Sudu Europske unije uputiti prethodno pitanje?
2. Protivi li se članku 19. stavku 1. UEU-a, u vezi s člankom 267. [UFEU-a] i člankom 47. [Povelje], primjena pravila nacionalnog prava kojima se arbitražnom pravorijeku – čiju je usklađenost s pravom [U]nije ispitao sud države koja nije članica Unije, koji nije ovlašten Sudu Europske unije uputiti prethodno pitanje – priznaje dokazna snaga u odnosu na treće strane, osim ako one ne dokažu suprotno?”
On ga u biti pita je li, s obzirom na pravo Europske unije, prihvatljivo da nacionalni sudovi, zbog načela pravomoćnosti, ne mogu nadzirati arbitražni pravorijek koji je donio CAS i potvrdio švicarski Savezni sud, to jest sud treće zemlje koji nema mogućnost uputiti Sudu prethodno pitanje.
Presuda Suda
Odlučujući o postavljenim prethodnim pitanjima, Sud je presudio da su nacionalna pravila kojima se pravomoćnosti pripisuje takav doseg protivna pravu Europske unije. Naime, smatra Sud, primjena takvih pravila onemogućava pojedincima da od sudova država članica ishode djelotvoran sudski nadzor takvog arbitražnog pravorijeka. Konkretnije, Sud najprije podsjeća na to da pojedinci načelno mogu pokrenuti arbitražu, pri čemu, međutim, dodaje da, ako se ta arbitraža treba provesti unutar Europske unije, valja osigurati njezinu usklađenost s pravosudnim ustrojem Europske unije i poštivanje njezina javnog poretka. Nadalje, Sud utvrđuje da je u ovom slučaju CAS-ov pravorijek donesen primjenom mehanizma arbitraže koji je međunarodni sportski savez (FIFA) jednostrano nametnuo, kao što je to često slučaj u sporovima povezanima sa sportom.
Sud je zbog toga presudio da, kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita sportaša, klubova i drugih pojedinaca koji mogu biti uključeni jer se bave ekonomskom djelatnošću povezanom sa sportom na području Europske unije, pravorijeci koje donese CAS moraju moći biti predmet djelotvornog sudskog nadzora. Stoga, iako ga se može valjano ograničiti kako bi se uzele u obzir posebnosti arbitraže, taj nadzor u svakom slučaju mora omogućiti pojedincima da ishode detaljan sudski nadzor usklađenosti tih pravorijeka s načelima i odredbama javnog poretka Europske unije. Usto, mora biti moguće odrediti privremene mjere i uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku. Naposljetku, u slučaju kad je riječ o povredi pravila tržišnog natjecanja ili prava na slobodno kretanje, dotični pojedinci moraju moći od navedenih sudova zahtijevati ne samo da utvrde tu povredu i nalože naknadu štete koju im je uzrokovala nego i da zaustave postupanje koje je dovelo do navedene povrede. Osim toga, Sud dodaje da nacionalni sud ima obvezu po službenoj dužnosti izuzeti iz primjene sve nacionalne propise ili propise sportskog saveza koji bi predstavljali prepreku takvoj djelotvornoj sudskoj zaštiti pojedinaca.
Slijedom navedenog, izreka presude Suda glasi:
Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, u vezi s člankom 267. UFEU-a i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se protivi to da:
– pravorijek Sportskog arbitražnog suda (CAS) na području države članice ima pravomoćnost u odnosima između stranaka u sporu u okviru kojeg je taj pravorijek donesen, u slučaju kada je taj spor povezan s bavljenjem sportom kao gospodarskom djelatnošću na području Europske unije i kada usklađenost navedenog pravorijeka s načelima i odredbama koji su dio Unijina javnog poretka nije prethodno djelotvorno ispitao sud te države članice, koji je ovlašten Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku
– kao posljedica te pravomoćnosti, takav pravorijek ima dokaznu snagu na području iste države članice u odnosima između stranaka navedenog spora i trećih osoba.
Zaključak
Presudom u predmetu C-600/23 Sud Europske unije potvrđuje da obveza poštovanja temeljnih prava, osobito prava na djelotvoran pravni lijek i pristup nepristranom sudu iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, obvezuje i arbitražne sustave koji djeluju unutar sportskih struktura.
Sud izričito naglašava da autonomija sporta, pa ni institucionalizirana obvezna arbitraža pred CAS-om, ne smije dovesti do isključenja sudske kontrole kada su dovedena u pitanje prava koja proizlaze iz prava Europske unije. Sustavi alternativnog rješavanja sporova, iako legitimni i poželjni u kontekstu sporta, ne mogu derogirati temeljne procesne garancije.
Ova presuda utvrđuje standard koji zahtijeva učinkoviti sudski nadzor nad arbitražnim pravorijecima, osobito kada je arbitraža de facto obvezna i kada postoji neravnoteža u autonomiji stranaka. Time Sud jača pravnu zaštitu klubova i igrača unutar pravnog poretka Europske unije i potvrđuje kako sportska pravila i praksa moraju biti usklađeni s temeljnim načelima europskog prava.
Maja Bilić Paulić, mag. iur.
IZVORI:
^ 1 Cjeloviti tekst presude Suda u predmetu C-600/23 dostupan je na hrvatskom jeziku na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=09B9319C189E66EA2B2D01856CCAE2D6?text=&docid=303003&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=11497953
^ 2 Prema čl. 267. UFEU-a, prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.
