Socijalni i humanitarni koncept "prozor života" zamišljen je kao institut koji podrazumijeva postojanje grijanog i ventiliranog mjesta na koje roditelji mogu predati novorođeno dijete, koje se potom preuzima i osigurava mu se daljnja institucionalna skrb. Koncept je ustanovljen s ciljem sprječavanja tragičnih ishoda vezanih uz napuštanje i odbacivanje djece na nesigurnim mjestima, čime se štiti pravo na život djeteta.
Iako „prozori života“ u određenim zemljama postoje kao društveno prihvaćeni, a i pravno uređeni mehanizmi, u Republici Hrvatskoj pravno su problematični jer dolaze u sukob sa zakonskim odredbama koje to područje uređuju.
Normativni okvir u Republici Hrvatskoj
U slučajevima kada roditelj ostavlja dijete u "prozoru života", moguće je interpretirati taj čin kao krajnju mjeru zaštite djeteta, osobito u situacijama kada bi alternativno rješenje moglo značiti zanemarivanje ili izravnu opasnost po život.
Međutim, u sklopu definicije roditeljske skrbi opisane u članku 91., Obiteljski zakon ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20., 49/23., 156/23. – dalje u tekstu ObZ) propisuje da roditelji imaju odgovornosti, dužnosti i prava u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Člancima 170. i 171. ObZ-a propisani su slučajevi kada će sud (odnosno kada sud može) u izvanparničnom postupku roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb. Tako, između ostalog, sud može roditelje lišiti prava na roditeljsku skrb u slučaju napuštanja djeteta, ali ovdje valja naglasiti da samim napuštanjem djeteta pa i lišenjem prava na roditeljsku skrb, pravni odnos između roditelja i djeteta i dalje ne prestaje u cijelosti. Naime, roditelj koji je lišen prava na roditeljsku skrb i dalje je obveznik plaćanja uzdržavanja za dijete, sud mu iznimno može dopustiti ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, a mogućnost za ostvarivanje tih prava i dužnosti prestaje tek djetetovim posvojenjem.
Nadalje, prema članku 176. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. – dalje u tekstu: KZ), tko napusti dijete s ciljem da ga se trajno riješi, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Zastara progona za to kazneno djelo propisana je u trajanju od 15 godina (čl. 81. KZ-a), s time da sukladno članku 82. KZ-a zastara počinje teći od punoljetnosti žrtve. Kaznenopravni okvir na taj način postavlja granice odgovornosti roditelja i državnih institucija u zaštiti djece i sankcioniranja počinitelja tog kaznenog djela.
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" br. 18/22., 46/22., 119/22., 71/23., 156/23., 61/25.), centar za socijalnu skrb obvezan je hitno reagirati kada se utvrdi da je dijete napušteno te osigurati privremeni smještaj i skrb. Nadalje, ako se utvrdi identitet roditelja i ispune se ostali za to potrebni uvjeti, pokreće se postupak lišavanja roditeljske skrbi. Djeca napuštena na ovakav način stječu status djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi, s mogućnošću posvojenja nakon isteka roka od tri mjeseca od djetetova rođenja ili napuštanja djeteta.
Izvan navedenog postojećeg pravnog okvira, „prozori života“ nisu izričito zakonom predviđeni niti legalizirani u Hrvatskoj. Postoje neke udruge koje nude alternativni pristup – anonimnu predaju djeteta u zamjenu za garantiranu brigu i zaštitu života djeteta. Međutim, s pravnog aspekta, roditeljsko napuštanje djeteta, iako anonimno, može biti predmet kaznene odgovornosti.
Iluzija anonimnosti
Jedan od temeljnih problema u vezi s konceptom „prozora života“ u Hrvatskoj jest pitanje anonimnosti osobe koja predaje dijete. Iako udruge ili vjerske institucije koje ih postavljaju i njima upravljaju često naglašavaju kako je predaja djeteta moguća anonimno i bez posljedica, takvo obećanje nije pravno utemeljeno i zapravo je – iluzorno.
Napuštanje djeteta je zakonom propisano kazneno djelo, i to bez izuzetka koji bi počinitelju omogućio blaži tretman. To znači da se svaki čin ostavljanja djeteta, bez obzira na mjesto, okolnosti i namjeru, može tretirati kao kazneno djelo, a nadležne institucije — prvenstveno policija i državno odvjetništvo — imaju obvezu pokrenuti izvide radi utvrđivanja identiteta počinitelja.
Po napuštanju djeteta, čak i u slučajevima kada je dijete ostavljeno na „prozoru života“, policija pokreće kriminalističko istraživanje, a nadležna socijalna služba obavezno se uključuje u skrb za dijete. Pritom, iako državne institucije često djeluju s velikom dozom sućuti i razumijevanja za okolnosti u kojima se roditelji nalaze, anonimnost nije niti zakonski osigurana niti zajamčena.
Dakle, kada udruga obećava „potpunu anonimnost“ i „odsustvo bilo kakve odgovornosti“ osobi koja dijete ostavlja, ona prelazi granicu društvenog angažmana i ulazi u pravno rizično područje. Takva obećanja nemaju pravnu snagu, jer ni jedna udruga ne može jamčiti da policija ili DORH neće pokrenuti postupak. Nadalje, ona mogu dovesti do zavaravanja roditelja, koji se u dobroj vjeri oslone na takvo obećanje. Konačno, takva obećanja su i etički upitna, jer osobe koje su u stanju emocionalne i socijalne krize mogu biti dodatno traumatizirane saznanjem da im je lažno obećana pravna zaštita.
U praksi, ako i ne dođe do primjene kaznenih sankcija za predaju djeteta na „prozoru života“, to neće biti rezultat zagarantirane i zakonom priznate anonimnosti, već diskrecijske odluke državnih tijela, temeljene na interesu djeteta i socijalnim okolnostima.
Dakle, eventualno odsustvo kaznenog progona ne znači da je djelo bilo zakonito. To je ključno razumjeti i prenijeti javnosti, osobito onima koji su najranjiviji.
Međunarodni instrumenti
Člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svakome je zagarantirano pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast ne smije miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Osim prava na život stečenog rođenjem, Konvencija UN-a o pravima djeteta u člancima 6. i 7. garantira svakom djetetu da od rođenja ima pravo na ime, pravo na brigu, državljanstvo i, ako je to moguće, pravo da zna tko su mu roditelji i pravo na njihovu brigu.
Imajući u vidu ta dva, u teškim životnim prilikama ponekad suprotstavljena prava, u Hrvatskoj se odnedavno razmatraju modeli iz drugih zemalja, poput prava na anoniman porod i sustava anonimnog i sigurnog napuštanja djeteta.
Primjerice, u predmetima Godelli protiv Italije (zahtjev br. 33783/09), Odièvre protiv Francuske (zahtjev br. 4236/98) i Cherrier protiv Francuske (zahtjev br. 18843/20), pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje u tekstu: Sud) razmatrano je pitanje postojanja ravnoteže između prava majke na zadržavanje anonimnosti i prava djeteta da u sklopu prava na identitet sazna svoje podrijetlo. Uzimajući u obzir osobitosti svakog pojedinog zahtjeva, iz sadržaja navedenih odluka proizlazi stav Suda da pravo majke na anonimnost može biti legitimno, ali ne smije apsolutno isključiti djetetovu mogućnost da kasnije sazna svoje podrijetlo.
Svim navedenim odlukama zajedničko je da ukazuju na potrebu da država uzme u obzir prava i djeteta i majke i u nacionalnom zakonodavstvu predvidi učinkovit mehanizam koji uspostavlja i održava njihovu pravičnu ravnotežu.
Pravna sigurnost pred izazovom
Svakodnevno svjedočimo situacijama koje potvrđuju potrebu posebne brige o djeci kao o najosjetljivijim članovima društva pa se ipak doima pravno nesigurnom praksa da podatak o onima koji čine akt predaje djece u „prozor života“, a i o onima od društva traže povjerenje za posredovanje u zbrinjavanju neželjene djece nije poznat, strogo provjeren i normiran. Naime, ako se jamči ne samo anonimnost, već i apsolutna nevidljivost, postoji vjerojatnost da neće taj koji dijete predaje uvijek biti baš djetetova majka koja je umjesto čedomorstva odabrala humaniju mogućnost. Nadalje, ako institucija koja dijete preuzima i protokol prema kojem djeluje nije propisan, društvo zatvara oči pred mogućnošću zloupotrebe djece povjerene takvom konceptu. Osim toga, što je s pitanjem - ima li se onaj koji dijete napušta pravo predomisliti? Primjerice, u austrijskoj inačici koncepta povjerenog prvenstveno bolnicama i humanitarnim organizacijama (njem. Babyklappe), to je pravo majci ostavljeno uz rok od 6 mjeseci u slučaju anonimnog poroda i ostavljanja djeteta u „prozoru života“.
Dakle, stavljanje djetetovog prava na život ispred potrage za počiniteljima kaznenog djela napuštanja djeteta i njihovim sankcioniranjem svakako zahtijeva obuhvatnu interdisciplinarnu raspravu i detaljnu pravnu regulaciju na državnoj razini, koliko god ona zahtjevna i mučna bila.
S obzirom na niz otvorenih pitanja, kao i na činjenicu da u Hrvatskoj nema zakonite definicije i svrhe instituta, propisanih tehničkih i sigurnosnih standarda, ni uputa za postupanje nakon ostavljanja djeteta, trenutačna pravna praznina očigledno priziva selektivno tumačenje i primjenu zakonskih rješenja drugih država, što izaziva nesigurnost i za roditelje i za institucije koje upravljaju "prozorima za život".
Zaključak
Koncept anonimne predaje djece u „prozorima života“ u Hrvatskoj je pravno nepostojeći, a njegovo obećanje predstavlja zavaravajuću praksu koja može imati ozbiljne posljedice. Dok god zakon tretira napuštanje djeteta kao kazneno djelo bez iznimke, nijedna institucija ne može zakonito jamčiti anonimnost roditelju, a svaki pokušaj takvog jamstva predstavlja i pravnu i etičku devijaciju. Stoga bi, u svrhu postizanja većeg stupnja pravne sigurnosti, eventualna reforma u ovom području trebala ići u smjeru stvaranja zakonskog okvira za sigurne i legalne načine predaje i primanja napuštene djece, umjesto oslanjanja na praksu koja je u stvarnosti možda humana, ali zasad pravno neodrživa. Time bi se dodatno afirmirao humanitarni karakter ovog instituta, ali i unaprijedila zaštita prava svih uključenih strana.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
