U slučaju Glukhin protiv Rusije (zahtjev br. 11519/20) Vijeće1 Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu je 4. srpnja 2023. donijelo značajnu presudu kojom je zaključilo da je obrada osobnih podataka podnositelja zahtjeva u kontekstu njegovih mirnih prosvjeda, koji nisu izazvali nikakvu opasnost za javni red ili sigurnost, bila posebno nametljiva.
Sud je utvrdio da je upotrebom tehnologije prepoznavanja lica (facial-recognition) od strane nadležnih tijela za lociranje i uhićenje prosvjednika dok je putovao moskovskom podzemnom željeznicom, nakon što je održao samostalni prosvjed u metrou bez prethodnog obavještavanja vlasti, došlo do povrede prava na poštivanje privatnog života zajamčenog člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz članka 10. Konvencije. Korištenje tehnologije prepoznavanja lica u njegovom je slučaju bilo nespojivo s idealima i vrijednostima demokratskog društva uređenog vladavinom prava.2
Okolnosti slučaja
Podnositelj zahtjeva, Nikolay Sergeyevich Glukhin, ruski je državljanin rođen 1985. godine i živi u Moskvi. Glukhin je 23. kolovoza 2019. putovao moskovskom podzemnom željeznicom s kartonskom figurom u prirodnoj veličini Konstantina Kotova, političkog aktivista čiji je slučaj izazvao buru javnosti i privukao veliku pozornost medija, držeći transparent na kojem je pisalo: “Suočavam se s pet godina zatvora...za mirne prosvjede”.
Tijekom rutinskog nadzora interneta policija je otkrila fotografije i video snimku Glukhinovog prosvjeda u metrou preko javno dostupnih društvenih mreža. Prema navodima Glukhina, vlast je morala upotrijebiti tehnologiju prepoznavanja lica kako bi ga identificirala koristeći snimke zaslona (screenshots) s društvenih mreža te prikupiti snimke CCTV kamera za video nadzor postavljenih na stanicama moskovskog metroa kroz koje je prolazio 23. kolovoza 2019., a nekoliko dana kasnije upotrijebiti tehnologiju za prepoznavanje lica uživo kako bi ga pronašla i uhitila za vrijeme putovanja u podzemnoj željeznici.
Glukhin je nakon toga u postupku pred nadležnim tijelom proglašen krivim za počinjenje upravnog prekršaja zbog propuštanja obavještavanja vlasti o održavanju njegovog samostalnog prosvjeda korištenjem „brzo (raz)montiranog predmeta“ te mu je određena novčana kazna u iznosu od 20.000 ruskih rubalja (oko 283 eura). Snimke zaslona s društvenih mreža i videosnimke s CCTV nadzornih kamera u postupku su korištene kao dokaz protiv njega.
30. listopada 2019. Gradski sud u Moskvi je u žalbenom postupku potvrdio navedenu odluku kojom je Glukhin proglašen krivim, s obrazloženjem da mirna priroda njegovih prosvjeda nije relevantna te da je prekršaj počinjen i da su prikupljeni dokazi sukladno Zakonu o policiji. Naime, između 2017. i 2022. godine više od 220,000 CCTV nadzornih kamera instalirano je u Moskvi, uključujući moskovski metro, nakon stupanja na snagu uredbe o sigurnosti prometa (Uredba br. 410 od 5. travnja 2017.). Sve su opremljene tehnologijom za prepoznavanje lica uživo.
Tijek postupka pred Europskim sudom za ljudska prava
Glukhin je 31. siječnja 2020. podnio zahtjev protiv Rusije pred Europskim sudom za ljudska prava u kojem je iznio prigovor kako su utvrđenjem njegove upravno-prekršajne odgovornosti i korištenjem tehnologije prepoznavanja lica prilikom obrade njegovih osobnih podataka od strane vlasti prekršena njegova temeljna ljudska prava zajamčena člankom 8. Konvencije (pravo na poštivanje privatnog života) i člankom 10. Konvencije (pravo na slobodu izražavanja).
Osim toga, pozivajući se na članak 6. Konvencije (pravo na pošteno suđenje), Glukhin je prigovorio kako postupak protiv njega nije bio pošten jer nije bilo tužitelja. ARTICLE 19, organizacija za ljudska prava i slobodu izražavanja, dobila je dozvolu sudjelovanja u postupku kao treća strana (umješač).
Odluka Suda
Europski sud za ljudska prava utvrdio je svoju nadležnost za postupanje u predmetu, budući da su činjenice koje su dovele do navodne povrede Konvencije nastale prije 16. rujna 2022., datuma na koji je Ruska Federacija prestala biti stranka potpisnica Konvencije, u skladu s Rezolucijom Vijeća Europe od 16. ožujka 2022. zbog invazije na Ukrajinu, te je Europski sud za ljudska prava suspendirao ispitivanje svih zahtjeva podnesenih protiv Rusije.
Članak 10. (pravo na slobodu izražavanja)
Sud je utvrdio da je Gluhkin želio izraziti svoje mišljenje o pitanju od javnog interesa, te da je bilo malo prostora za ograničavanje tog prava prema članku 10. Konvencije.
Nadležna tijela, međutim, nisu pokazala toleranciju prema njegovom solo prosvjedu, koji je nedvojbeno protekao mirno i nije uzrokovao nikakvu opasnost za javni red i sigurnost. U biti, uopće nisu ocijenila je li to što se Glukhin služio kartonskom figurom koja drži transparent bilo izražavanje njegovih stavova.
Dakle, sudovi su propustili iznijeti "relevantne ili dovoljne razloge" kojima bi opravdali Glukhinovo privođenje u policijsku postaju, uhićenje i proglašenje krivim, kršeći time njegovo pravo na slobodu izražavanja prema članku 10. Konvencije.
Članak 8. (pravo na poštivanje privatnog života)
Sud je naveo da, iako je Glukhinu bilo teško dokazati svoju tvrdnju kako je u njegovom slučaju korištena tehnologija prepoznavanja lica, nije bilo drugog objašnjenja zašto ga je policija identificirala tako brzo nakon održanog prosvjeda. Naime, rusko zakonodavstvo ne propisuje obvezu policije o evidentiranju upotrebe takve tehnologije ili obavještavanju dotične osobe. U konkretnom slučaju ruska Vlada nije izričito zanijekala korištenje tehnologije prepoznavanja lica niti je pojasnila na koji način je Glukhin bio identificiran. Sud je također uzeo u obzir javno dostupne informacije o brojnim slučajevima koji uključuju korištenje tehnologije prepoznavanja lica za identifikaciju sudionika prosvjeda u Rusiji.
Stoga je utvrđeno kako je obrada Glukhinovih osobnih podataka u upravno-prekršajnom postupku koji se vodio protiv njega – uključujući korištenje tehnologije prepoznavanja lica za identifikaciju te kasnije lociranje i uhićenje – predstavljala miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života.
Takvo uplitanje imalo je pravnu osnovu u nacionalnom pravu Ruske Federacije, osobito Zakonu o upravnim prekršajima, Zakonu o policiji i Uredbi br. 410. Oba zakona dala su ovlasti policiji za istraživanje upravnih prekršaja i prikupljanje dokaza, uključujući dokaze koji sadrže osobne podatke, dok je Uredbom br. 410 bila predviđena instalacija CCTV nadzornih kamera za prepoznavanje lica uživo u moskovskom metrou, koje su bile dostupne policiji.
Sud je, s druge strane, primijetio nedostatak detaljnih normi u nacionalnom pravu koja bi uređivala opseg i primjenu mjera koje uključuju korištenje tehnologije prepoznavanja lica, kao i nepostojanje jakih mjera zaštite od rizika zlouporabe i proizvoljnosti.
Što se tiče navoda o legitimnom cilju miješanja države u prava gospodina Glukhina, konkretno sprječavanju kriminala, Sud je utvrdio je da su mjere poduzete protiv njega bile posebno nametljive u kontekstu mirnog prosvjeda koji nije predstavljao nikakvu opasnost za javnost ili sigurnost prometa, već je samo doveo do progona za manji prekršaj.
Obrada biometrijskih osobnih podataka podnositelja zahtjeva korištenjem tehnologije prepoznavanja lica u okviru upravno-prekršajnog postupka – prvo, za identifikaciju putem fotografija i video snimke objavljene na internetu i, drugo, lociranje i uhićenje za vrijeme putovanja u moskovskoj podzemnoj željeznici – stoga nije odgovarala “hitnoj društvenoj potrebi” i ne može se smatrati “nužnom u demokratskom društvu”.
Prema tome, došlo je do povrede članka 8. Konvencije.
Članak 6. (pravo na pošteno suđenje)
S obzirom na utvrđenja sukladno člancima 8. i 10. Konvencije, Sud je smatrao da nema potrebe donositi posebnu odluku o prigovoru podnositelja zahtjeva vezano za povredu članka 6. Konvencije.
Članak 41. (naknada)
Sud je odlučio da je Rusija dužna podnositelju zahtjeva platiti 9.800 eura radi naknade nematerijalne štete, kao i 6.400 eura na ime troškova postupka.
Zaključak
Korištenje prepoznavanja lica i drugih biometrijskih tehnologija predstavlja jednu od najvećih prijetnji temeljnim ljudskim pravima u digitalnom dobu. Takve tehnologije su potencijalni udar na privatnost i anonimnost te imaju snažan "efekt zastrašivanja" na slobodu mišljenja i izražavanja. Ako vlade država članica mogu koristiti biometrijske tehnologije za suzbijanje bilo kakvog oblika neslaganja i ako ljudi znaju da ih se promatra, manje je vjerojatno da će se slobodno izražavati u javnim prostorima.
Ova presuda Europskog suda za ljudska prava predstavlja pravni presedan, i to na europskoj razini, o čestoj zlouporabi takvih tehnologija za ciljanje pojedinaca i skupina, uključujući prosvjednike, novinare i aktiviste koji imaju važnu ulogu u promicanju vrijednosti demokratskog društva. Također implicira da umjetna inteligencija ne postoji u pravnom vakuumu te predstavlja snažan podsjetnik na to da zaštita ljudskih prava treba biti temelj za uspostavu regulatornog okvira i standarda za upravljanje umjetnom inteligencijom, uključujući i biometrijske sustave prepoznavanja i srodne tehnologije.
Dora Lučić, mag. iur.
^ 1 Prema člancima 43. i 44. Konvencije, ova presuda Vijeća nije konačna. Tijekom razdoblja od tri mjeseca nakon donošenja, svaka stranka spora može zahtijevati da se predmet uputi Velikom vijeću Suda. Ako se takav zahtjev postavi, Odbor od pet sudaca velikog vijeća razmatra treba li slučaj daljnje ispitivanje. U tom će slučaju Veliko vijeće raspraviti slučaj i donijeti konačnu presudu. Ako se zahtjev za upućivanjem odbije, presuda Vijeća postaje konačna danom donošenja.
^ 2 Cjelovit tekst presude dostupan je na sljedećoj poveznici.
