U praksi prvostupanjskoga upravnog spora prema modelu koji se primjenjuje od 1. siječnja 2012. pojavilo se pitanje može li jednom tužbom biti obuhvaćeno osporavanje zakonitosti više pojedinačnih odluka (upravnih akata/rješenja)? Postoje, naime, primjeri u kojima se donosi više rješenja u povezanim stvarima, pa tužitelji smatraju svrhovitim objediniti sudski postupak ocjene njihove zakonitosti.
Koliko nam je poznato, prevladavajuća je upravnosudska praksa prema kojoj se u jednome upravnom sporu:
a) ne može osporavati zakonitost više od jednoga konačnog rješenja, tj. rješenja protiv kojeg žalba nije dopuštena (konačno rješenje je drugostupanjsko rješenje, osim u jednostupanjskim upravnim postupcima);
b) pored osporavanja zakonitosti konačnog rješenja (jednoga, i to drugostupanjskog), može osporavati i zakonitost prvostupanjskog rješenja donesenog u istom postupku, ili više prvostupanjskih rješenja, ako je o žalbama protiv više prvostupanjskih rješenja odlučeno jednim drugostupanjskim rješenjem.
Stajalište netom navedeno pod a) svoje uporište ima prije svega u normativnoj definiciji predmeta spora iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnim sporovima, i to ne samo zbog korištenja jednine kod formuliranja te norme („ocjena zakonitosti pojedinačne odluke“), već i zbog toga što se različitim rješenjima – iako bila povezana – ne odlučuje o istoj upravnoj stvari, u smislu odredbe članka 2. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku.
Primjerice, kod povezanih rješenja ponekad postoji identitet stranaka, ali ne i identitet predmeta upravne stvari.
Kada dobiju tužbu kojom se osporava zakonitost više rješenja, upravni sudovi najčešće pribjegavaju jednoj od dviju sljedećih opcija:
1) poziv tužitelju na uređenje tužbe, na način da za dodatna rješenja podnese zasebne tužbe, pri čemu se u pogledu pravodobnosti tužbe u obzir uzima dan podnošenja prve („objedinjene“) tužbe (članak 29. Zakona o upravnim sporovima, vezano uz članak 24. toga Zakona), ili
2) razdvajanje predmeta odlukom sâmog suda (članak 116.-117. te članak 180. Sudskog poslovnika).
Kod prvonavedene varijante sud ne može zbog spomenutog razloga tužbu odbaciti kao neurednu prije negoli provede propisane radnje vezane za pozivanje na uređenje tužbe.
S druge strane, ako više tužitelja osporava zakonitost istog upravnog akta, navedeni predmeti spajaju se u jedan postupak (upravni spor), i to tako da se kasnije zaprimljeni predmeti vezuju uz (naj)raniji predmet, tj. uz predmet najnižega poslovnog broja (članak 113.-114. te članak 179. Sudskog poslovnika).
Međutim, zbog prethodno iznesenog, više sporova pokrenutih radi ocjene zakonitosti različitih rješenja (iako povezanih) ne može biti spojeno u jedan upravni spor.
dr. sc. Alen Rajko
