Pravo da se brani sam u postupcima manje težine

Iako su Prekršajnim zakonom² na načelnoj razini propisani prekršaji i prekršajnopravne sankcije samo za ona ponašanja kojima se tako povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog sankcioniranja, a njihova se zaštita ne ostvaruje kaznenopravnom prisilom, što upućuje na manju količinu krimena potrebnog da se prekršaj počini te nužno na manje posljedice prekršaja, to ne znači da se garancije koje se zahtijevaju u kaznenim postupku mogu u manjem opsegu primjenjivati u prekršajnom.

U spektru prava na pravično suđenje, pravo obrane polazišno je i temeljno pravo svake osobe osumnjičene i optužene za kazneno djelo ili prekršaj, a ono, uz ostala prava okrivljenika, podrazumijeva i pravo da se brani sam.

Međutim, sam Prekršajni zakon u članku 222. propisuje da se u vođenju žurnog prekršajnog postupka odgovarajuće primjenjuju odredbe Prekršajnog zakona, osim ako nije što drukčije određeno. Pritom će se u vođenju žurnog prekršajnog postupka provesti pojedine radnje pri čemu se ne primjenjuju odredbe o glavnoj raspravi, njezinom zakazivanju i vođenju. Sud sukladno odredbama Prekršajnog zakona poziva okrivljenika, svjedoke, vještaka i ostale radi ispitivanja te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno donosi odluku o prekršaju. Tijekom postupka tužitelj i drugi sudionici u postupku mogu sudjelovati u postupku na način predviđen Prekršajnim zakonom.

Upravo u ovome dijelu u praksi dolazi do povrede prava na obranu u aspektu prava okrivljenika da se brani sam, što je uočio i Ustavni sud u svojim odlukama od kojih će neke biti sažeto prikazane. Pri tome, često se uz pravo okrivljenika da se brani sam ističu i drugi aspekti prava na obranu kao npr. kontradiktornost prekršajnog postupka, ili da okrivljenik nije imao priliku konfrontirati svjedoke, zbog čega je stavljen u nejednak položaj prema ovlaštenom tužitelju. U svim je odlukama ukinuta presuda prekršajnog suda i predmeti su vraćeni na ponovni postupak pred sud prvog stupnja (općinske prekršajne sudove) jer u presudama donesenima u žurnom prekršajnom postupku jedini pravni lijek kojega imaju okrivljenici je - ustavna tužba.

U predmetu broj: U-III-1793/2021 ustavna tužba podnesena je u povodu presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu broj: PpP-8812/2020 od 25. veljače 2021. kojom je podnositelj proglašen krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 59. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama³ te mu je na temelju članka 59. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. ZSPC-a izrečena novčana kazna od 3.000,00 kuna. Ujedno je prema njemu primijenjena zaštitna mjera jednomjesečne zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije i obvezan je platiti paušalni trošak postupka u iznosu od 500,00 kuna.

Obaveznim prekršajnim nalogom od 4. listopada 2020. podnositelj je proglašen krivim što je osobnim automobilom prošao kroz raskrižje dok je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo. Protiv tog prekršajnog naloga podnositelj je 7. listopada 2020. izjavio prigovor u kojem je naveo da "poriče počinjenje prekršaja te prigovara izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, pa stoga predlaže nadležnom sudu da pobijani prekršajni nalog stavi van snage i da zakaže ročište radi iznošenja obrane". Postupak je nastavljen kao žurni postupak.

Nakon nekoliko neuspješnih dostava poziva okrivljeniku, podnositelju ustavne tužbe, na glavnu raspravu, sud je putem e-oglasne ploče poslao poziv za ročište za 22. veljače 2021. te je na tom ročištu utvrdio da je ta dostava za podnositelja bila uredna, nakon čega je proveo postupak i u dopunskom zapisniku istog dana odredio da će donošenje i objava presude biti 25. veljače 2021., što je i učinjeno i također zapisnički utvrđeno.

Podnositelj je istaknuo da mu sud nije omogućio iznošenje obrane, da nije imao priliku ispitati svjedoke niti jednakopravno sudjelovati u postupku te je Ustavni sud osnovanost ustavne tužbe razmatrao kroz prava zajamčena člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejama 4., 5. i 6. Ustava.

Ustavni se sud prije svega pozvao na točku 7. obrazloženja svojeg rješenja broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. ("Narodne novine" broj 77/09.) gdje je u odnosu na prirodu žurnog prekršajnog postupka u povodu prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga te prava koja okrivljenik ima u tim postupcima, naveo sljedeće: "Prekršajni sud u povodu prigovora nastupa kao sud pune jurisdikcije i u tom je postupku osigurano: 1) da o pravima i obvezama građana (odgovornosti za kažnjivo djelo) odlučuje sud, 2) da postoji pravo na kontrolu prvostupanjske odluke na temelju članka 18. stavka 2. Ustava, 3) da okrivljenik ima sva prava iz članka 29. stavka 2. Ustava te članka 6. Konvencije, i 4) da sud može odlučivati i kontrolirati prvostupanjsku odluku upravnog tijela (prekršajni nalog) u odnosu na pravo i u odnosu na činjenice."

Potom je istaknuo da su jamstva iz članka 29. stavka 2. Ustava posebni aspekti prava na pravično suđenje zajamčenog stavkom 1. tog članka te je razmotrio podnositeljev prigovor na temelju obiju odredbi uzetih zajedno, kako je to i Europski sud za ljudska prava učinio u presudama Schatschaschwili protiv Njemačke [Vv], br. 9154/10, § 100., presuda od 15. prosinca 2015.; i predmetu Paić protiv Hrvatske, br. 47082/12, § 26., presuda od 29. ožujka 2016.

Nadalje, Ustavni sud je podsjetio da članak 6. stavak 3. točka c) Konvencije⁴ kojem korespondiraju članak 29. stavak 1. i stavak 2. alineje 4. i 5. Ustava jamči da se postupak protiv optuženika neće voditi bez odgovarajućeg zastupanja obrane u predmetu (predmet ESLJP-a Pakelli protiv Njemačke, br. 8398/78, § 84., presuda od 25. travnja 1983.). Cilj i svrha članka 6. Konvencije u cjelini pokazuju da osoba optužena za kazneno djelo ima pravo sudjelovati u raspravi (predmeti ESLJP-a Zana protiv Turske [VV], br. 69/1996/688/880, § 68., presuda od 25. studenoga 1997; Monnell i Morris protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 9565/8,9818/82, § 58., presuda od 2. ožujka 1987). Usko vezano uz to pravo, članak 6. stavak 3. točka c) optuženiku pruža mogućnost da se brani sam.

Naposljetku, u odnosu na dostavu poziva na raspravu, Ustavni sud je istaknuo da pravo na pravično suđenje ne predviđa poseban oblik dostave dokumenata. Međutim, ako se sudski dokumenti, uključujući i pozive za ročišta, ne dostave osobno, podnositeljima može biti onemogućeno da se brane u postupku odnosno može doći do povrede njihovog prava na pravično suđenje, ali samo pod uvjetom da su poduzeli potrebne mjere da zaštite to svoje pravo (v. primjerice, predmete ESLJP-a Ozgur-Karaduman protiv Njemačke, br. 4769/02, odluka od 26. lipnja 2007.; Weber protiv Njemačke, br. 30203/03, odluka od 2. listopada 2007.; te Gjurašin protiv Hrvatske, br. 51802/09, odluka od 19. lipnja 2012.).

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je podnositelj u prekršajnom postupku odabrao braniti se sam, realizirajući na taj način svoje ustavno pravo iz članka 29. stavka 2. alineje 4. da izabere hoće li se braniti sam ili uz branitelja ističući da je to pravo obrane usko vezano uz pravo podnositelja kao okrivljenika da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ako je dostupan sudu (članak 29. stavak 2. alineja 5. Ustava).

Uz navedeno pravo usko je vezano i pozivanje na raspravu, jer je podnositelj u ovome predmetu isticao da mu je propuštanjem uredne dostave poziva za raspravu održanu 22. veljače 2021. povrijeđeno pravo na (učinkovito) sudjelovanje u postupku.

Donoseći odluku kojom je usvojio ustavnu tužbu, ustavni sud je napomenuo da Prekršajni zakon predviđa (i) dostavu pismena strankama u postupku putem oglasne ploče, ako stranka u tijeku postupka promijeni adresu i o tome ne obavijesti tijelo koje vodi postupak ili ako postoje okolnosti koje ukazuju na to da stranka izbjegava dostavu, no isto tako ističe da je podnositelj poduzeo potrebne mjere da zaštiti svoje pravo na osobnu dostavu, izvijestivši sud o adresi koju je naveo na prigovoru protiv prekršajnog naloga te mu je dostava poziva trebala biti izvršena na tu adresu. Sud mu je poziv poslao na prethodnu adresu stanovanja te se poziv vratio s naznakom "odselio". Na iduće ročište nije opravdano pristupio zbog bolesti, da bi mu treći poziv bio ponovno upućen na pogrešnu adresu. Sud je nakon toga podnositelju putem e-oglasne ploče poslao poziv za ročište na kojem je utvrdio da je dostava za podnositelja bila uredna, nakon čega je proveo i završio prekršajni postupak bez prisutnosti podnositelja.

Ocijenjeno je da je zbog pogreške suda, a ne zbog postupanja podnositelja došlo do nezakonite dostave putem oglasne ploče poziva podnositelju za ročište na kojem je, kao jedinom, proveden postupak protiv njega. U odnosu na prigovor što nije mogao ispitati svjedokinju na čijem se iskazu kao jedinom dokazu temelji osporena presuda te što tijekom postupka nije mogao "niti predložiti da se kao dokaz službenim putem od Ministarstva unutarnjih poslova ... zatraže snimke videonadzora predmetnog raskrižja na dan 04. listopada 2020. ... iz kojih bi bilo razvidno kako ... nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret", Ustavni sud proveo je test ustanovljen u predmetu ESLJP-a Schatschaschwili protiv Njemačke (navedeno), oslanjajući se na predmet ESLJP-a Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv] (br. 26766/05 i 22228/06, presuda od 15. prosinca 2011.), a u hrvatskim predmetima primijenjen u predmetu Paić protiv Hrvatske (navedeno, usporedi također s predmetom ESLJP-a Mesesnel protiv Slovenije, br. 22163/08, § 35., presuda od 28. veljače 2013.). Odgovorom na pitanja: Je li postojao valjan razlog za nemogućnost obrane da ispita svjedoka?; Je li iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući temelj za osudu podnositeljice? i Je li bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi nadoknadili teškoće u kojima je obrana djelovala? Ustavni sud je zaključio da je podnositelju ukupnim prethodno opisanim postupanjem suda glede dostave poziva za ročište na kojem je proveden predmetni prekršajni postupak bila uskraćena mogućnosti iznošenja ikakve obrane. U razmatranom kontekstu ništa na stvari nije mijenjao ni dio obrazloženja osporene presude u kojem se navodi da podnositelj "nije dostavio ni obranu u pisanom podnesku" jer je s obzirom na podnositeljev prigovor protiv prekršajnog naloga jasno odabrao usmenu obranu. Stoga je ocijenjeno da je podnositelju uskraćeno iznošenje ikakve obrane, jer nije imao priliku ispitati jedinog svjedoka optužbe na kojem se i temeljila osuda za prekršaj i odlukom kojom je ustavna tužba usvojena 2. lipnja 2023. utvrđena povreda prava na pravično suđenje.

U predmetu broj: U-III-3945/2019 donesena je 15. srpnja 2021. odluka o usvajanju ustavne tužbe radi povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 4. Ustava i člankom 6. stavcima 1. i 3. točkom c) Konvencije jer je na raspravi, nakon što su izvedeni svi dokazi, branitelj podnositelja predložio pozvati podnositelja da iznese svoju obranu. Na toj raspravi podnositelj nije bio prisutan, što je opravdao bolešću te dostaviti o idući dan liječničku potvrdu. Sud tu potvrdu nije uvažio smatrajući da je uz nju trebala biti dostavljena dokumentacija koja potvrđuje ono što je liječnik obiteljske medicine napisao u potvrdi, navodeći da je tu potvrdu lako pribaviti insinuirajući da je očito neistinito ono što u njoj piše. Novu raspravu na koju bi pozvao podnositelja nije odredio, nego je održao ročište na kojem je objavio presudu, što je onemogućilo podnositelja u korištenju svojeg prava da obranu iznese makar i na kraju dokaznog postupka, opravdavajući to činjenicom da se podnositelj cijelo vrijeme branio šutnjom.

S obzirom da su pravo na šutnju i povlastica od samooptuživanja u samom središtu pojma pravičnog postupka iz članka 29. Ustava odnosno članka 6. Konvencije te da ta prava okrivljenika štite od nepropisne prisile tijela kaznenog progona odnosno pribavljanja dokaza (iskaza) primjenom prisile ili pritiska i doprinose izbjegavanju pravosudnih pogrešaka te osiguravaju ostvarenje svrhe iz članka 29. Ustava odnosno članka 6. Konvencije, Ustavni sud je istaknuo da se svaki okrivljenik tim pravima može koristiti kad god to želi, a iz korištenja tim pravima ne smiju se za njega izvlačiti nepovoljni zaključci, odnosno, on se tih prava može i odreći. No i u slučaju da se odrekne prava na šutnju, on može iskazivati tijekom postupka ako to želi. Pravo okrivljenika da iznese obranu tijekom dokaznog postupka, kao i pravo na šutnju, sastavnice su načela jednakosti oružja kojim se nastoji ostvariti ravnoteža između dva suprotstavljena interesa kaznenog ili prekršajnog postupka - interes okrivljenika za zaštitom njegovih prava s jedne strane (da nitko nedužan ne bude proglašen krivim) te javni interes za kažnjavanje određenog kažnjivog djela s druge strane.

Općinski prekršajni sud u konkretnom predmetu nije vodio računa o ustavnim i konvencijskim pravima obrane te je stoga ustavna tužba usvojena.

Odlukom broj: U-III-1836/2018 od 9. listopada 2019. ukinuta je presuda prekršajnog suda zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, jer je iz obrazloženja presude prekršajnog suda razvidno da je ocjena o krivnji podnositelja u odlučnoj mjeri utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, o kojem izvođenju dokaza podnositelj nije bio upoznat. Naime, dokaz vještačenjem izveden je nakon što je to predložio podnositelj na jednom prethodnom ročištu, ali nije bio upoznat s naredbom suda o izvođenju tog dokaza. Također, podnositelj nije bio upoznat sa sadržajem tog odlučnog nalaza i mišljenja vještaka te mu nije omogućeno da se o istome očituje prije donošenja osporene presude. U okviru prava na pravično suđenje je stoga utvrđena povreda podnositeljevog prava obrane da u najkraćem roku bude obaviješten o dokazima koji ga terete te da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe zbog propusta suda da omogući podnositelju da sudjeluje u dokaznom postupku odnosno da bude upoznat s nalazom i mišljenjem vještaka te da se na isto očituje.

Sažeto, članak 29. stavak 1. Ustava također sadrži, između ostalog, pravo stranaka u postupku da iznesu očitovanja koja smatraju relevantnima za svoj predmet. Budući da je zadaća Ustava jamčiti prava koja su praktična i ostvariva, a ne prava koja su teoretska ili prividna, to se pravo može smatrati učinkovitim samo ako je podnositelj zahtjeva zapravo "saslušan", odnosno ako su njegova očitovanja propisno ispitali sudovi. Članak 29. stavak 1. Ustava obvezuje sudove da provedu propisno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su iznijele stranke, ne dovodeći u pitanje njihovu ocjenu o tome jesu li oni relevantni za njihovu odluku (presude ESLJP-a u predmetu Kari-Pekka Pietiläinen protiv Finske, br. 13566/06, § 33., presuda od 22. rujna 2009. i u njemu citirani predmeti). On stoga sadrži načelo jednakosti stranaka u postupku koje, kao jedan od elemenata šireg pojma pravičnog suđenja, zahtijeva da svaka stranka dobije razumnu priliku izložiti svoje argumente pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika (presude ESLJP-a u predmetu G. B. protiv Francuske, br. 44069/98, § 58., ECHR 2001-X; i Hodžić protiv Hrvatske, br. 28932/14, § 60., presuda od 4. travnja 2019.).

Za primjenu članka 29. Ustava je pravičnost. Pravo na pravično suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje jamstava iz članka 29. stavka 1. (usporedi s presudom ESLJP-a u predmetu Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, § 49., presuda od 10. srpnja 2012.).

Pri tome je načelo jednakosti stranaka u postupku jedna je od značajki šireg pojma pravičnog suđenja, koji uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost kaznenog  postupka. Pravo na kontradiktorni postupak, u kaznenom predmetu, znači da stranke moraju dobiti priliku saznati za sva očitovanja i dokaze koji se izvode u postupku i dati primjedbe na njih (presude ESLJP-a u predmetima Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, § 42., presuda od 25. travnja 2013.; i, mutatis mutandis, T. G. protiv Hrvatske, br. 39701/14, § 51., presuda od 11. srpnja 2017., odluka Ustavnog suda broj: U-III-3823/2014 od 17. veljače 2015., točke 10., 10.1. i 10.2. /"Narodne novine" broj 31/15./).⁵

S obzirom na temeljnu svrhu postupovnih odredaba Prekršajnog zakona navedenu u članku 82. stavcima 1. i 2., a to je da one utvrđuju pravila kojima se pred općinskim sudovima i svim drugim tijelima koja vode prekršajni postupak, osigurava pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti tako da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju prekršaja izrekne kazna ili primijeni druga prekršajnopravna sankcija kao i da prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju okrivljenik može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo uz uvjete koje određuje Prekršajni zakon, valja podsjetiti i na stavak 3. istoga članka. Njime je propisano da ako Prekršajni zakon ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući će se način, kada to bude primjereno svrsi prekršajnog postupka, primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku i Zakona o sudovima za mladež, što je i zakonska potvrda o "kaznenoj naravi" prekršajnog postupka te pravima i obvezama koje proistječu za sud i okrivljenike u cilju osiguranja pravičnog postupka u cjelini.

Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud RH