Sud Europske unije u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: Sud) je 19. lipnja 2025. godine donio presudu u predmetu oznake C-200/241 povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258.2 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016., str. 1–388, u daljnjem tekstu: UFEU) koju se Europska komisija podnijela protiv Republike Poljske. Europska komisija tužbom traži da Sud utvrdi da je Republika Poljska donošenjem članka 94.a stavka 1. poljskog Zakona o ljekarništvu od 6. rujna 2001. (Dz. U. br. 126, pozicija 1381.) povrijedila obveze koje ima na temelju članka 8. stavka 1. Direktive 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine („Direktiva o elektroničkoj trgovini”) (SL 2000., L 178, str. 1. i SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.) te na temelju članaka 49. i 56. UFEU-a.
Okolnosti spora i zahtjevi stranaka
Republika Poljska je 1. siječnja 2012. izmijenila Zakon o lijekovima dodajući novu odredbu - članak 94.a stavak 1. kojom je propisala zabranu oglašavanja ljekarni i ljekarničkih prodajnih mjesta te njihove djelatnosti.
Komisija u tužbi protiv Poljske ističe kako navedena zabrana povređuje članak 8. stavak 1. Direktive 2000/31, u dijelu u kojem zabranjuje sve oblike elektroničkih komercijalnih priopćenja, uključujući putem internetske stranice koju je izradio farmaceut koji radi u ljekarni ili ljekarničkom prodajnom mjestu. Usto, Komisija tvrdi da ta zabrana ograničava slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, te prekoračuje ono što je nužno za postizanje cilja zaštite javnog zdravlja u Republici Poljskoj. Tako formulirana zabrana ometa, među ostalim, djelatnost ljekarni iz drugih država članica, koje namjeravaju pružati svoje usluge u Republici Poljskoj (ograničenje slobode pružanja usluga) i ograničava slobodu ljekarni u području osnivanja novih poslovnih jedinica ili nastavljanja s djelatnosti i nuđenja svojih usluga klijentima u toj državi (ograničenje slobode poslovnog nastana).
Komisija je Republici Poljskoj uputila pismo opomene 25. siječnja 2019., a obrazloženo mišljenje 3. srpnja 2020. Do dana podnošenja tužbe Republika Poljska nije prestala s povredom obveze koju joj Komisija stavlja na teret.
Republika Poljska je u odgovoru dopisom od 25. ožujka 2019. najprije tvrdila da se doseg ograničenja slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga koje proizlazi iz članka 94.a stavka 1. izmijenjenog Zakona o ljekarništvu odnosi samo na poruke čiji je izričit cilj povećati prodaju proizvoda koji se nude u ljekarnama.
Nadalje, navela je da se tom odredbom nastoji postići opći cilj osiguranja visoke razine zaštite javnog zdravlja. Naposljetku, tvrdila je da se navedenom odredbom ne povređuje Direktiva 2000/31 jer vrlo velik dio ljekarničkih usluga koje pružaju ljekarnici ne čini djelatnosti ljekarni ili ljekarničkih prodajnih mjesta te stoga nije obuhvaćen predmetnom zabranom.
Budući da nije bila zadovoljna odgovorom Poljske, Komisija je 3. srpnja 2020. toj državi članici uputila obrazloženo mišljenje pozivajući je da u roku od tri mjeseca od primitka tog mišljenja poduzme potrebne mjere kako bi se uskladila sa svojim obvezama. Zadržavajući stajalište iz pisma opomene, Komisija je u navedenom mišljenju navela da odluke upravnih tijela i sudska praksa sudova Republike Poljske dokazuju širok doseg zabrane koja proizlazi iz članka 94.a stavka 1. izmijenjenog Zakona o ljekarništvu.
Republika Poljska odgovorila je na obrazloženo mišljenje dopisom od 1. listopada 2020. iznoseći okolnosti donošenja te odredbe, koje su obilježene negativnim trendovima na poljskom farmaceutskom tržištu. Usto, ta je država članica navela da je spremna unijeti izmjene u njezin tekst.
Nakon neuspješne razmjene stajališta, Komisija je odlučila tužbu Poljsku.
U prilog svojoj tužbi Komisija ističe tri prigovora, od kojih se prvi temelji na povredi članka 8. stavka 1. Direktive 2000/313, drugi na povredi članka 49. UFEU-a4, a treći na povredi članka 56. UFEU-a5.
Presuda Suda
Sud je svojoj presudi u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve Komisije i zaključio da je Poljska prekršila svoje obveze prema pravu Europske unije.
Direktiva o elektroničkoj trgovini dopušta članovima reguliranih profesija, kao što je ljekarnička profesija u Poljskoj, korištenje internetske komercijalne komunikacije za promidžbu svojih aktivnosti. Iako sadržaj i oblik takve komunikacije moraju biti u skladu s određenim profesionalnim pravilima, ta pravila ne smiju dovesti do opće i apsolutne zabrane oglašavanja, kao što je slučaj u Poljskoj.
Naime, kako u obrazloženju svoje presude ističe Sud, u svakom slučaju, čak i ako se zabrana koja proizlazi iz članka 94.a stavka 1. izmijenjenog Zakona o ljekarništvu ne primjenjuje na sve djelatnosti koje mogu obavljati ljekarnici koji rade u ljekarni, nego samo na dio njih, ta je zabrana ipak općenita i apsolutna i stoga protivna članku 8. stavku 1. Direktive 2000/31. Drugim riječima, činjenica da se ta zabrana primjenjuje samo na ljekarnike koji rade u ljekarnama (što čini više od dvije trećine farmaceuta u Poljskoj) ne mijenja ništa.
Naime, Direktiva dopušta svim ljekarnicima pravo na oglašavanje. Sukladno tome, to se pravo ne može zaobići zabranama usmjerenima samo na određene ljekarnike ili aktivnosti koje obavljaju.
Sporna zabrana također krši slobodu pružanja usluga i slobodu poslovnog nastana u dijelu koji se odnosi na oblike oglašavanja koji nisu obuhvaćeni predmetnom Direktivom.
Ta zabrana, naime, ograničava mogućnost ljekarnicima – osobito onima iz drugih država članica – da se predstave potencijalnim korisnicima i promoviraju usluge koje im žele pružiti. Isto tako, zabrana otežava pristup tržištu onima koji žele otvoriti ljekarnu u Poljskoj, osobito ako dolaze iz drugih država članica.
Poljska nije uspjela dokazati da je to ograničenje dviju temeljnih sloboda opravdano zaštitom javnog zdravlja, konkretno u borbi protiv prekomjerne potrošnje lijekova i očuvanja profesionalne neovisnosti ljekarnika.
Slijedom navedenog, izreka presude Suda glasi:
„1. Republika Poljska je donošenjem članka 94.a stavka 1. ustawe – Prawo farmaceutyczne (Zakon o ljekarništvu) od 6. rujna 2001., povrijedila obveze koje ima na temelju članka 8. stavka 1. Direktive 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) kao i članaka 49. i 56. UFEU-a.“
Prema tome, sud je naložio Poljskoj snositi troškove postupka.
Maja Bilić Paulić, mag. iur.
IZVORI:
^ 1 Cjeloviti tekst presude Suda u predmetu C-200/24 dostupan je na hrvatskom jeziku na sljedećoj poveznici: Presuda Suda Europske unije u predmetu C-200/24 dostupna na sljedećoj poveznici: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=301356&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=2332154
^ 2 Prema čl. 2583. UFEU, ako smatra da neka država članica nije ispunila neku obvezu temeljem Ugovorâ, Komisija o tom predmetu, nakon što je dotičnoj državi dala priliku da se očituje, daje obrazloženo mišljenje. Ako dotična država ne postupi u skladu s mišljenjem u roku koji odredi Komisija, Komisija taj predmet može uputiti Sudu Europske unije
^ 3 Članak 8. stavak 1. Direktive propisuje sljedeće: „Države članice moraju osigurati da je dozvoljeno korištenje komercijalnih priopćenja koje čine u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva koju pruža član regulirane struke uz uvjet poštovanja pravila struke posebno u pogledu nezavisnosti, dostojanstva i poštenja struke, profesionalne tajne i pravednosti prema strankama i ostalim članovima struke.“
^ 4 Članak 49. UFEU propisuje sljedeće:
“U okviru niže navedenih odredaba, ograničivanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice zabranjuje se. Ta se zabrana odnosi i na ograničivanje osnivanja zastupništava, podružnica ili društava kćeri od strane državljana bilo koje države članice s poslovnim nastanom na državnom području bilo koje druge države članice.
Sloboda poslovnog nastana uključuje pravo pokretanja i obavljanja djelatnosti kao samozaposlene osobe te pravo osnivanja i upravljanja poduzećima, osobito trgovačkim društvima u smislu drugog stavka članka 54., sukladno uvjetima koje pravo zemlje u kojoj se taj poslovni nastan ostvaruje utvrđuje za svoje državljane, a podložno odredbama poglavlja koje se odnosi na kapital.”
^ 5 Članak 56. UFEU propisuje sljedeće: “U okviru odredaba navedenih u nastavku, zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.
Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu proširiti primjenu odredaba ovog poglavlja na državljane trećih zemalja koji pružaju usluge i koji imaju poslovni nastan unutar Unije.”
