Uz nadolazeći Zakon o medijaciji - neka promišljanja u smjeru profesionalizacije službe medijatora?

1. Okvir za raspravu - pojam profesije

Danom pristupanja Republike Hrvatske (dalje: RH) Europskoj uniji (dalje: EU), 1. srpnja 2013., počele su se provoditi odredbe Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija¹. Tendencija je predmetnog Zakona implementirati Direktivu 2005/36/EZ o priznavanju stručnih kvalifikacija² te definirati regulirane profesije što podrazumijeva da su uvjeti za rad u profesiji propisani određenim zakonom, a obavljanje regulirane profesije podrazumijeva da osoba posjeduje stručne kvalifikacije stečene nakon obrazovanja (radno iskustvo, licencija i dr.).³ U RH trenutačno postoji nešto manje od 200 reguliranih profesija, o kojima podatke vodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje.⁴ Ipak, miritelj/medijator nije profesija navedena u navedenoj Agenciji.⁵

Kad je riječ o pripadnosti određenoj profesiji, teorija naznačuje kako se ona institucionalizira u obliku profesionalnih udruženja s ograničenjima u pogledu članstva i pristupa njezinom obavljanju. Članom udruženja tako može postati osoba koja je stekla odgovarajuću obrazovnu kvalifikaciju i položila određene stručne ispite, a samo članstvo u udruženju preduvjet je zakonitog obavljanja profesionalne djelatnosti. Sve to rezultira stvaranjem specifične profesionalne kulture - zajedničkih vrijednosti i stručnih normi, po kojoj se pripadnici profesija razlikuju od ostalih članova društva.⁶

2. Geneza rješenja položaja medijatora u hrvatskom pravu

Alternativno rješavanje sporova obuhvaća različite postupke rješavanja sporova koji se odvijaju izvan suda, odnosno kao alternativa redovnom sudskom postupku, koji je u našim uvjetima još uvijek najčešći način rješavanja spornih odnosa. Postupci alternativnog rješavanja sporova najčešće se odvijaju uz pomoć treće neutralne strane koja, u zavisnosti od vrste postupka, može imati različite uloge i različitu razinu utjecaja na rješenje spora. Sistem alternativnog rješavanja sporova u RH, kad je u pitanju građanskopravno područje, prije svega, podrazumijeva (mirenje / medijaciju),⁷ arbitražu,⁸ sudsku nagodbu,⁹ te mirenje u radnim sporovima,¹⁰ obiteljskim sporovima,¹¹ kao i alternativno rješavanje potrošačkih sporova.¹²

Iako su u prethodnom sustavu postojali neki oblici mirenja, na našim prostorima suvremeni model medijacije uvode domaće i strane nevladine organizacije krajem devedesetih godina prošlog stoljeća nakon tragičnog rata na prostorima bivše Jugoslavije, kroz različite programe rješavanja konflikata i pomirenja u lokalnim zajednicama. To je rezultat altruističkih napora.

Kada govorimo o mirenju/medijaciji, Zakonom o parničnom postupku¹³ je normirana mogućnost da sud predloži strankama da spor pokušaju riješiti medijacijom, kao i da taj prijedlog sporazumno daju i stranke, čime je učinjen prvi korak ka kreiranju pravnog okvira za uvođenje medijacije u zemlji. Stranke često nemaju dovoljno znanja o postupku medijacije. Sudac na pripremnom ročištu informira stranke o mogućnosti postupka medijacije, a ako procijeni da je spor pogodan za rješavanje medijacijom, tendencija je da uložiti i više napora da strankama predoči sve prednosti postupka te s njima razgovarati o argumentima za i protiv ovakvog načina rješavanja predmetnog spora. Ovo je prilika da sud provjeri odnose među strankama, njihovu opredijeljenost za pokušaj mirnog rješenja i čuje njihove eventualne razloge za i protiv pokretanja postupka medijacije. Ipak, iskustva sudaca i drugih radnika suda koji su uključeni u informiranje i upućivanje stranaka u postupak medijacije, njihovo povjerenje i stajalište prema postupku medijacije od ključne su važnosti za uspješnost i razvoj medijacije, koja za sada nije postigla očekivanje ciljeve u parnici.

Sama medijacija je prvotno bila uređena Zakonom o mirenju, koji je prvotno usvojen 2003. te definira postupak medijacije, načela i ulogu medijatora u procesu, kao i rokove, čime je uvedena neobavezna izvansudska medijacija. Nakon usvajanja spomenutog legislativnog okvira, doneseno je i niz provedbenih podzakonskih akata, kako bi se riješila određena pitanja, kao što su upućivanje na postupak medijacije, uspostavljanje i vođenje Registra i Liste medijatora, kodeksa medijatorske etike, kao i pitanja odgovornosti za štetu i disciplinske odgovornosti te pitanja nagrada i naknada medijatora, odnosno medijatorske obuke. Ipak, na polju medijacije RH se (još uvijek) susreće s poteškoćama kao što su mala „potražnja“ za medijacijom, regulatorni okvir za medijaciju koji ne posjeduje dovoljno poticaja i učinkovitih sankcija za nerazmatranje medijacije, slabi institucionalni kapaciteti pružatelja usluga medijacije i posljednje, ali ne i manje važno, nezadovoljavajući kapaciteti za održivi sustav obuke za medijatore, suce i pravne zastupnike. Budući da normativni okvir za medijaciju ne predviđa bilo kakvu vrstu sankcije za nerazmatranje medijacije, kao ni učinkovite poticaje za stranke, ne iznenađuje činjenica da medijacija, kao mirni način rješavanja sporova, nije zaživjela u zadovoljavajućoj mjeri u našem pravnom sustavu, naročito ako se u obzir uzme činjenica da se radi o novijem konceptu rješavanja sporova u našem društvu. Opći je dojam kako se nije u cijelosti iskoristio potencijal alternativnog rješavanja sporova, kako u pogledu unaprjeđenja pristupa građana pravdi, tako i u pogledu rasterećenja pravosuđa velikog broja predmeta koje je moguće riješiti medijacijom.

Hrvatski sabor je na sjednici 7. lipnja 2023. donio Zakon o mirnom rješavanju sporova (dalje: Zakon ili ZMRS). Zakon je objavljen u „Narodnim novinama“, br. 67/2023., a stupio je na snagu osmog dana od dan objave u navedenom službenom glasilu, osim odredbi čl. 7. i 8., čl. 9. st. 3. i 4., čl. 10. st. 3. te čl. 19. st. 2. toga Zakona koje stupaju na snagu početkom rada Centra za mirno rješavanje sporova (dalje: Centar). Svrha zakona je stvoriti uvjete za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka. Zakon donosi organizacijske i procesne odredbe koje tvore opći okvir mirnog rješavanja sporova u RH, a podršku sustavu trebao bi pružati Centar. Centar je javna ustanova koja radi ostvarenja svrhe Zakona. Institucije za medijaciju su institucije koje su Zakonom ovlaštene ili koje su dobile suglasnost Centra: za provođenje obuke za medijatore i/ili za provođenje obuke za trenera i/ili za provođenje medijacije. Svojstvo medijatora stječe se upisom u Registar medijatora koji vodi Centra, a gubi se brisanjem iz Registra. Registar je javan i vodi se u elektroničkom obliku. Centar izdaje potvrdu iz Registra koja ima svojstvo javne isprave. U Registar se može upisati medijator koji je stekao potvrdu od institucije za medijaciju o provedenoj obuci za medijatora. Medijator upisan u Registar brisat će se iz Registra na osobni zahtjev ili po službenoj dužnosti ako se utvrdi da nisu postojali uvjeti na temelju kojih je upisan u Registar te u slučaju smrti. Način upisa i brisanja iz Registra, njegovo vođenje i obvezu usavršavanja medijatora propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa.

3. Što nam donosi Nacrt Zakona o medijaciji ¹⁴

Svojstvo medijatora stječe se upisom u Registar medijatora koji vodi Nacionalni centar, a gubi se brisanjem iz Registra. Registar je javan i vodi se u elektroničkom obliku. Centar izdaje potvrdu iz Registra koja ima svojstvo javne isprave. Iznimno, u medijaciji u prekograničnim sporovima svojstvo medijatora ima i svaka osoba koja je stekla to svojstvo na temelju propisa u državi članici EU-a. U spomenuti Registar može se upisati medijator koji je stekao potvrdu od institucije za medijaciju ili potvrdu od ovlaštene institucije sa sjedištem na području EU-a o provedenoj obuci za medijatora u trajanju od najmanje 40 sati (čl. 10.).

4. Što nam treba za profesionalizaciju službe medijatora?

Kako je rečeno, doktrinarne rasprave opće karakteristike profesija prepoznaje kroz stalnost zanimanja, specijalizirano teorijsko znanje i usavršavanje, udruživanje u strukovna (profesionalna) udruženja na nacionalnoj razini, reguliranje propisima, podvrgnutost profesionalnoj etici i kontroli te javljanje specifične profesionalne kulture.¹⁵

4.1. Zašto razmisliti o komori medijatora?

Civilno društvo, u najširem smislu riječi, obuhvaća i organizacije kao što su profesionalne komore. One moraju biti nezavisna, strukovna udruženja koja djeluju unutar jednog polja, ali imaju i razvijene profesionalne odnose s drugim sličnim udruženjima i međusobno su povezana s njima, kako bi mogli, u određenom trenutku, zajednički djelovati radi postizanja određenih ciljeva. Smatrajući kako bi, u cilju razvoja kulture mirnog rješavanja sporova, bilo potrebno osnovati komoru medijatora, razmotrit ćemo sljedeća pitanja: kakva je uloga profesionalnih udruženja i koje su posebnosti profesionalnih udruženja u području pravosuđa u Republici Hrvatskoj, odnosno kakva je njihova tipologija; što bi bili ciljevi i programska načela profesionalnog udruženja medijatora te kako bi takva komora doprinijela profesionalizaciji medijatorske službe, kao i kvalitetnijoj implementaciji kulture mirnog rješavanja sporova.

Profesionalne ili stručne komore predstavljaju dio civilnog društva shvaćenog u širem smislu.¹⁶ Ovo je važno razumjeti jer uloga ovih i sličnih udruženja u ostvarivanju ciljeva civilnog društva, a naročito u segmentu javnog zagovaranja, može biti nezamjenjiva, bez obzira radi li se o udruženjima koja se osnivaju kao rezultat zakonske obveze (odvjetničke ili javnobilježničke komore) ili o udruženjima osnovanim dobrovoljno, voljom članova (udruženja sudaca, i sl.). Zajednička karakteristika im je što su prvenstveno društvene, a ne političke organizacije koje djeluju bez utjecaja ideologije i dogmatizma, odnosno vođene principima struke kojoj pripadaju. To podrazumijeva da profesionalna udruženja moraju biti vođena načelima demokracije, vladavine prava, ustavnosti i zakonitosti, a to su, ujedno, i vrijednosti koje su ova udruženja i njihovi članovi obvezni promovirati, kako samostalno, tako i putem Komore.

4.1.1. Komparativni osvrt

Za potrebe ovog rada, dat ćemo vrlo kratak komparativni pregled, jer je to korisna podloga za razmatranja vezana za države u okružju.

U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine medijacija je definirana zakonom. Naime, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela je dva važna zakona, koja se primjenjuju na teritoriju Bosne i Hercegovine, te koja su istovremeno i organizacijskog karaktera, kao i materijalnopravni i procesnopravni zakoni, i to: Zakon o postupku medijacije¹⁷ te Zakon o prijenosu poslova medijacije na udruženje medijatora.¹⁸ Potonjim se zakonom uređuje postupak prijenosa poslova medijacije i određivanje udruženja građana koja će obavljati poslove medijacije u Bosni i Hercegovini, u skladu s Zakonom o postupku medijacije, te prijenos poslova na udruženje medijatora.

Pravni okvir za primjenu medijacije u Srbiji predstavlja Zakon o posredovanju u rješavanju sporova.¹⁹ Moramo istaknuti da je prvi Zakon o posredovanju u rješavanju sporova donesen još 2005. Najznačajnije novine uvedene Zakonom o posredovanju u rješavanju sporova bile su sljedeće: 1) sistem licenciranja medijatora od strane Ministarstva pravde 2) uvođenje Registra posrednika 3) uspostavljanje decentraliziranog sistema edukacije za medijatore, uz organizacije za obuku koje akreditira Ministarstvo pravde 4) mogućnost izvršenja sporazuma o nagodbi postignutog medijacijom i 5) preporučena tarifa naknada za rad medijatora, koju utvrđuje Ministarstvo pravde. Zakon propisuje i obveznost obuke medijatora, a program obuke donosi ministar. Što se tiče komore, ona nije propisana Zakonom, ali ako takva postoji, sudjelovanje u njenom radu nije obvezno, kao ni samo članstvo.

U Sloveniji postoji Zakon o alternativnem reševanju sodnih sporov²⁰ te Zakon o mediaciji v civilnih in gospodarskih zadevah²¹ koji ne propisuju osnivanje komore medijatora. Ipak, jedna vrsta komore, konkretno Društvo medijatorjev Slovenije postoji, ali nije uređeno posebnim zakonom niti je članstvo obvezno.

4.1.2. Profesionalizacija i tipologija drugih komora

Pri daljnjoj analizi se svakako postavlja sljedeće pitanje: kako su profesije odvjetnika i javnih bilježnika, koje su medijatorskoj službi možda najsličnije, uređene u našem zakonodavstvu? Svaka je uređena posebnim zakonom koji regulira kako pitanje uvjeta za bavljenje određenom profesijom, tako i pitanje vođenja imenika, disciplinske odgovornosti i druga pitanja. Ono što im je zajedničko jest postojanje Komore na koju je zakonodavac prenio određena javnopravna ovlaštenja. Komora je interesna, samostalna i poslovno - stručna organizacija subjekata koje povezuje zajednički poslovni interes.

Tako je Zakonom o odvjetništvu²² (čl. 2.) i pratećim propisima²³ propisano da je Odvjetnička komora samostalna i neovisna profesionalna organizacija osnovana u skladu sa zakonom. Komora odlučuje o zahtjevima za upis u imenik, vodi jedinstveni imenik, odlučuje o pokretanju i vođenju stegovnog postupka te obavlja druge poslove propisane zakonom te je članstvo obvezno.

Javni bi bilježnici već, de lege lata, mogli nastupati, u određenim granicama, kao izmiritelji sui generis. Drugim riječima, imali bi pravo tu djelatnost obavljati samo u okviru onih poslova za obavljanje kojih su ovlašteni zakonskim i podzakonskim propisima.²⁴ Zakon o javnom bilježništvu²⁵ (čl. 9.), s pratećim propisima,²⁶ propisuje da je komora profesionalno udruženje u koje se udružuju javni bilježnici upisani u njezin imenik. Ona je neprofitno udruženje koje ima svojstvo pravne osobe s ovlastima određenim zakonom i statutom. U svom djelokrugu komora javnih bilježnika čuva čast, ugled, integritet i prava javnih bilježnika. Ona vrši nadzor nad njihovim radom, predstavlja ih kod državnih organa, donosi odluke obvezujuće za rad javnih bilježnika, pokreće i provodi disciplinski postupak, vodi imenik javnih bilježnika i obavlja druge poslove definirane zakonom. Članstvo je obvezno.

Iako stavljen izvan snage, Zakon o javnim ovršiteljima²⁷ također je predviđao formiranje Komore ovršitelja koja bi regulirala pitanja koja reguliraju djelatnost, uvjete za izbor, imenik ovršitelja, kontrolu rada te disciplinsku odgovornost. Članstvo je bilo obvezno.

4.2. Kako osigurati stalnost profesije medijatora

Stalnost zaposlenja se regulira kroz adekvatna primanja za rad, odnosno plaću medijatora.²⁸ Neophodno je osigurati i financijsku nezavisnost medijatora. Naime, primanja su sada regulirana podzakonskim aktima Centra ili institucija za mirenje, pod pretpostavkom da egzistira angažman na medijabilnim predmetima. Ti podzakonski akti su najčešće pravilnici o nagradi i naknadi troškova medijacije koji definiraju da troškovi medijacije uključuju naknadu uz zahtjev za medijaciju, administrativne troškove za provođenje postupka medijacije, nagradu i naknadu troškova medijatora. Najčešće nagradu i naknadu troškova medijatora, u visini propisanoj aktom Centra ili institucija za mirenje, kao i druge troškove neophodne za provedbu postupka medijacije, stranke snose na jednake dijelove osim ako ugovorom o medijaciji nije drugačije predviđeno. Tu dolazimo do problema. Naime, preporučuje se da troškovi medijacije budu znatno manji u odnosu na druge vidove rješavanja sporova²⁹ što je dosta teško ostvariti dok druge profesije dižu svoje cjenovne pragove za nagrade i naknade troškova. Naime, 25. studenog 2023. na snagu je stupila nova Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. U odnosu na dosadašnju Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, nova Tarifa/23 uvodi brojne i razmjerno opsežne novine, pa je tako proširen broj radnji za koje odvjetnicima pripada pravo na nagradu te je došlo do značajnog povećanja nagrade za pojedine radnje. Također, donesene su i izmjene Pravilnika o privremenoj javnobilježničkoj tarifi³⁰ gdje su naknade za usluge javnih bilježnika porasle u prosjeku za 25 %. Štoviše, sjetimo se da je relativno nedavno bio tzv. „bijeli štrajk sudaca“ gdje se otvorilo pitanje je li država ostvarila svoju obvezu da uskladi opći/javni interes građana na učinkovito pravosuđe i oživotvorenje načela vladavine prava, s postizanjem financijskog integriteta pravosudnih dužnosnika. Naime, iznimno kompleksan pojam nezavisnosti podrazumijeva i financijsku nezavisnost. To znači da je nezavisnost sudstva potrebno jamčiti u pogledu financiranja sudstva što se ogleda i kroz adekvatnu plaću sudaca koja će odgovarati dostojanstvu sudske dužnosti i teretu odgovornosti. Ovakav vid materijalnog osiguranja predstavlja značajnu formalnu garanciju individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija. Dakle, da bi svoje dužnosti obavljalo efikasno i korektno, medijatoru je potrebno adekvatno financiranje što otvara pitanje treba li država biti ta koja će financirati medijatore?

5. Umjesto zaključka

Zakonodavac je kroz Nacrt Zakona formalno postavio uvjete za obavljanje službe medijatora. Ipak, pravni okvir i dalje obiluje nedosljednostima i nepreciznim normama, koje negativno utječu na ukupne napore da se profesionalizira služba medijatora. Prema postojećoj regulativi, medijatori ne moraju biti eksperti u područjima za koje su zaduženi. Od njih se ne traži ni da imaju završen fakultet ili neke godine radnog iskustva na određenim poslovima. Donošenje posebnog okvira kompetencija, koji bi, u suštini, predstavljao listu svih neophodnih vještina koje oni treba da posjeduju, predstavljalo bi dobru osnovu za profesionalizaciju službe medijatora.

Naša nastojanja su upravo usmjerena u pravcu unificiranja zakonskih rješenja i ukazivanju nadležnim tijelima da medijatori trebaju biti organizirani, u duhu našeg pravnog sustava, kroz strukovnu organizaciju Komore medijatora na koju bi se prenijela javnopravna ovlaštenja i koja bi promicala kulturu medijacije. Iz dosadašnjih navoda proizlazi da su sve (pravosudne) profesije strukovno organizirane kroz komorski sustav. Odvjetništvo i javno bilježništvo je u svakom slučaju kvalitetno organizirana profesija i treba koristiti njihova iskustva. Također, takva Komora bi se brinula i o (ne)dostojnosti osobe miritelja. Prilikom ocjene dostojnosti neke osobe za obavljanje službe medijatora treba uzeti u obzir njezino ispunjavanje radnih obveza tijekom životnog i radnog vijeka, odnosno ukupnost njezinog ranijeg ponašanja i djelatnosti. Dakle, kako se radi o pojmu koji nije potpuno pravno određen, pravne norme, koje sadrže pravno neodređene pojmove podliježu tumačenju te pravnoj vezanosti primjenjivača za, tumačenjem ustanovljene, pravne standarde u njihovoj primjeni. U tom je kontekstu pogrešno pojam “nedostojnost“ tumačiti na osobnoj razini i isključivo u onom značenju kakav taj izraz može imati u svakodnevnom govoru. Riječ je o primjeni potencijalne zakonske formulacije koja, unatoč nesporno mogućoj negativnoj konotaciji, nema sadržaj kakvog podrazumijeva čl. 35. Ustava.³¹ Ocjena o „nedostojnosti“ nema za cilj nekoga oklevetati, uvrijediti, poniziti, narušiti mu dostojanstvo, ugled i čast, već samo znači to da u trenutku odlučivanja o pravima odnosno obvezama pojedinca glede članstva u Komori ta osoba subjektivno ne udovoljava ili ne udovoljava u potpunosti nekim od ustanovljenih mjerila (učinci takve ocjene nisu trajni ni nepromjenjivi).³²

Ono što se postavlja kao sljedeće pitanje je - mogu li suci biti članovi Komore, ako je članstvo u Komori obvezatno? Odnosno otvara li članstvo sudaca u udruženjima, u kojima se uspostavljaju naročito čvrste hijerarhijske i uzajamne veze, delikatne probleme u vezi s poštovanjem vrijednosti zajamčenih Ustavom. Naime, države u određenim situacijama mogu ograničiti pravo sudaca na slobodu udruživanja, a u cilju zaštite nezavisnosti i nepristranosti. Exempli gratia, dio općih obveza sudaca da u privatnom životu ispoljavaju suzdržanost može obuhvatiti ograničenje njihovog prava da budu članovi određenih grupa ili udruženja. Ta ograničenja, međutim, moraju biti propisana zakonom i dovoljno jasna da sudac može predvidjeti da bi njegovo članstvo u određenoj grupi moglo dovesti do pokretanja disciplinskog postupka protiv njega.³³ Dakle, potrebno je ostvariti razumnu ravnotežu između prava sudaca na slobodu udruživanja, i zahtjeva da očuvaju nezavisnost i nepristranost pravosuđa pri vršenju svojih dužnosti.³⁴ Prilikom uspostavljanja ove ravnoteže bitno je zapamtiti da sudski sustav može valjano funkcionirati samo ako suci nisu izolirani od društva u kojem žive. Aktivnim sudjelovanjem u društvenom životu suci stječu neposredna iskustva o stvarima od značaja za odluke koje moraju donijeti. Mora se, međutim, ostvariti ravnoteža između javne koristi od ovog sudjelovanja sudaca i potrebe očuvanja javnog povjerenja u pravosuđe, prava na pravično suđenje, nepristranosti, integriteta i nezavisnosti sudskog sistema u cjelini. Smatramo kako se nezavisnost i nepristranost profesionalnih sudaca kao medijatora i članova potencijalne Komore medijatora ne dovodi u pitanje.

Nadalje, način na koji su primanja medijatora regulirana predstavljao je u proteklim godinama te i dalje predstavlja ograničavajući čimbenik za obavljanje ove službe profesionalno. Time se na ozbiljan način dovodi u pitanje postojanje stvarnog političkog opredjeljenja za učinkovito funkcioniranje i jačanje kulture mirenja. Štoviše, disfunkcionalni sustav primanja medijatora rezultirat će nemogućnošću privlačenja i zadržavanja kvalitetnih i talentiranih medijatora. Postavlja se pitanje je li rješenje ovog problema da država snosi troškove medijacije budući da egzistira tendencija uvođenja obveznih medijacija, odnosno tendencija je da medijacija bude procesna pretpostavka za pokretanje sudskih postupaka. U kontekstu navedenog postavlja se i pitanje je li bilo oportuno ići u smjeru da se institutima za mirenje sporova prizna status suda. Naime, koncept suda ili tribunala unijski je koncept i nije ovisan o statusu tijela u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. U većini država članica o zahtjevu za pravnom zaštitom ne odlučuju sudovi, već posebna, prima facie, nesudska tijela. U pravu EU-a, na engleskom jeziku upotrebljava se pojam „tribunal” umjesto „court” (na hrvatski se jezik oba prevode pojmom „sud”). Riječi „sud” pripisuje se samostalno značenje, a Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) i Sud EU-a primjenjivali su dosljedna načela da bi utvrdili može li se neko tijelo smatrati sudom. U predmetu ESLJP Julius Kloiber Schlachthof GmbH i drugi protiv Austrije.³⁵ Podnositelji pritužbe žalili su se da o postupku nije odlučivao sud. ESLJP je ponovio da sud karakterizira njegova sudska funkcija, što znači da odlučuje o stvarima u svojoj nadležnosti primjenom prava i nakon provedbe postupka na propisani način. Daljnji zahtjevi bili su neovisnost, nepristranost, trajanje mandata članova suda i dostupnost postupovnih jamstava – od kojih se nekoliko navodi u tekstu članka 6. Sud je odlučio dani AMA ni ministar nemaju tražena svojstva suda i da je došlo do povrede čl. 6. st. 1. Također kriteriji za status suda su proklamirani u odlukama SEU u predmetima Dorsch Consult ³⁶i Josef Kollensperger,³⁷ prema kojima bi se trebalo raditi o tijelu: 1) utemeljenom zakonom, 2) koje je stalne prirode, 3) čije su odluke obvezujuće, 4) pred kojim postupak teče inter partes, 5) koje odluke donosi temeljem pravnih normi te 6) koje je samostalno i neovisno.

izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul. Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet

izv. prof. dr. sc. Sanja Grbić, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet

Matina Tičić, mag. iur., Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet