Rujan na Sudu EU-a počinje objavom mišljenja nezavisnog odvjetnika Emiloua u predmetu C-440/23, European Lotto and Betting i Deutsche Lotto-und Sportwetten. Pitanja u navedenom predmetu postavlja malteški Prim’ Awla tal-Qorti Civili, a pitanja se odnose na tumačenje članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: UFEU), a pitanja glase:
„1. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se povreda slobode pružanja usluga općom zabranom internetskih automata za igre na sreću u državi članici potrošača (odredišna država), koja se nalaže upraviteljima internetskih kasina kojima se dozvola izdaje i djelatnost regulira u njihovoj državi podrijetla (Malta), ne može opravdati važnim razlozima u općem interesu
• ako odredišna država članica istodobno dopušta sveprisutno slično igranje igara na sreću na dozvoljenim fizičkim automatima koje u igračnice i restorane postavljaju privatni subjekti, intenzivnije igranje igara na sreću u fizičkim kasinima, igranje dozvoljene nacionalne lutrije koju priređuju državni subjekti za lutrije posredstvom više od 20 000 prodajnih mjesta dostupnih javnosti i
• ako omogućuje izdavanje dozvola za internetske igre na sreću privatnim subjektima za sportsko klađenje i klađenje na utrke konja te privatnim posrednicima za internetsku lutriju koji prodaju proizvode državne lutrije i drugih dozvoljenih lutrija, pri čemu ta država članica, protivno presudama Suda Deutsche Parkinson (C-148/15, t. 35.), Markus Stoß (C- 316/07) i Lindman (C-42/02), očito nije pružila znanstvene dokaze o postojanju konkretnih opasnosti tih igara, koji znatno pridonose postizanju ciljeva navedenih u njezinim propisima, osobito sprečavanju problematičnog ponašanja povezanog s igrama na sreću i da se, s obzirom na te opasnosti, ograničavanje zabrane na internetske automate za igre na sreću, za razliku od zabrane cijele ponude igara dozvoljenih za internetske i fizičke automate za igre na sreću, može smatrati prikladnim, obveznim i proporcionalnim za postizanje regulatornih ciljeva?
2. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi primjena potpune zabrane internetskih kasino igara na sreću iz članka 4. stavaka 1. i 4. njemačkog Državnog ugovora o igrama na sreću (GlüStV) ako cilj njemačkog propisa o igrama na sreću (Državni ugovor o igrama na sreću, GlüStV), u skladu s njegovim člankom 1., nije potpuna zabrana igara na sreću, nego „usmjeravanje prirodne sklonosti stanovništva igrama na sreću uređenim i nadziranim kanalima te sprečavanje nastajanja i širenja nedozvoljenih igara na sreću na crnim tržištima” i ako postoji znatna potražnja igrača za internetskim automatima za igre na sreću?
3. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se opća zabrana internetskih kasino igara ne može primijeniti
• ako su se vlade svih saveznih zemalja te države članice već složile da se protiv opasnosti povezanih s takvim internetskim igrama na sreću djelotvornije može boriti primjenom sustava prethodnog službenog odobrenja nego potpunom zabranom i
• ako su te vlade uspostavile budući regulatorni okvir i postigle dogovor o njemu odgovarajućim državnim ugovorom kojim se potpuna zabrana zamjenjuje sustavom prethodnog odobrenja
• te ako, dok je donošenje tog budućeg propisa u tijeku, odluče dopustiti nuđenje takvih igara na sreću bez njemačke dozvole, pod uvjetom da ispunjavaju određene zahtjeve dok se ne izda njemačka dozvola, iako se u skladu s presudom Winner Wetten [(C- 409/06)] primjena prava Unije ne može privremeno obustaviti?
4. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da (odredišna) država članica ne može opravdati nacionalni propis važnim razlozima u općem interesu
• ako se tim propisom potrošačima zabranjuje prekogranično klađenje dozvoljeno u drugoj državi članici (podrijetla) na ishod dozvoljene lutrije u odredišnoj državi članici koja je ondje dozvoljena i regulirana, te
• ako je lutrija dozvoljena u odredišnoj državi članici, a propisom se nastoji zaštititi igrače i maloljetnike,
• i ako se propisom o dozvoljenom klađenju na ishod lutrije u državi članici podrijetla također nastoji zaštititi igrače i maloljetnike te im se pruža ista razina zaštite kao propisima o lutriji u odredišnoj državi?
5. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da se tom pravilu protivi povrat uloga izgubljenih u okviru sudjelovanja u (sekundarnoj) lutriji na temelju navodne nezakonitosti transakcija koja proizlazi iz neposjedovanja dozvole u državi članici potrošača
• ako ne postoji zakonska mogućnost ishođenja takve dozvole za privatne (sekundarne) lutrije
• te ako to nepostojanje mogućnosti nacionalni sudovi opravdavaju navodnom razlikom između klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje državni subjekt i klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje privatni priređivač?
6. Treba li članak 56. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi povrat uloga izgubljenih u okviru sudjelovanja u (sekundarnoj) lutriji na temelju navodne nezakonitosti transakcija koja proizlazi iz neposjedovanja dozvole u državi članici potrošača
• ako ne postoji zakonska mogućnost ishođenja takve dozvole za privatne (sekundarne) lutrije
• te ako to nepostojanje mogućnosti, koje ide u korist državnih priređivača lutrije, nacionalni sudovi opravdavaju navodnom razlikom između klađenja na ishod državne lutrije koje priređuje državni subjekt i klađenja na ishod iste državne lutrije koje priređuje privatni priređivač?
7. Treba li članak 56. UFEU-a i zabranu zlouporabe prava (presuda Niels Kratzer (C-423/15)) tumačiti na način da im se protivi zahtjev za povrat izgubljenih uloga koji se temelji na nepostojanju njemačke dozvole i stjecanju bez osnove ako priređivač ima dozvolu i ako njegovo poslovanje nadziru tijela druge države članice te ako su igračeva sredstva i njegovi zahtjevi u pogledu plaćanja osigurani pravom države članice u kojoj priređivač ima sjedište?“
Riječ je o još jednom od mnogih predmeta koji se odnose na spornu njemačku regulativu o igrama na sreću. Tužitelj u glavnom predmetu je fizička osoba FB, dok su tuženici društva njemačkog prava i to European Lotto and Betting Ltd i Deutsche Lotto Und Sportwetten Ltd, a predmet spora se odnosi na povrat izgubljenih uloga. Naime, tužitelj u glavnom predmetu zahtijeva naknadu gubitaka na temelju ustupljenih prava, koji su nastali igranjem igara na sreću na internetskim automatima te sudjelovanjem u (sekundarnoj) lutriji. Naime, za priređivanje igara na sreću u Njemačkoj je potrebna posebna dozvola, a tuženik pruža usluge igara na sreću putem interneta na temelju dozvole koju je izdalo malteško tijelo (Malta Gaming Authority), ali tuženik ne priređuje vlastita izvlačenja brojeva, nego omogućuje korisnicima da se klade na ishod izvlačenja brojeva koja priređuju drugi priređivači lutrije. Takva je usluga u Njemačkoj poznata kao sekundarna lutrija.
Tužitelj u glavnom predmetu tvrdi da je tuženik svoje usluge pružao nezakonito, odnosno bez dozvole njemačkog tijela dok tuženik smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na slobodno kretanje usluga budući da nije u mogućnosti pribaviti njemačku dozvolu za pružanje usluga igara na sreću. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je smatrao da tuženik nije postupao nezakonito.
Međutim, postavlja se pitanje protivi li se slobodi pružanja usluga i zabrani zlouporabe prava koje je priznao Sud zahtjev koji se temelji na stjecanju bez osnove. Naime, potrebno je razlikovati internetske („virtualne”) automate za igre na sreću i internetske (sekundarne) lutrije. Područje virtualnih automata za igre na sreću i područje lutrija bili su drukčije uređeni u relevantnom razdoblju.
Bit će zanimljivo vidjeti kakav stav će prilikom tumačenja slobode pružanja usluga zauzeti nezavisni odvjetnik.
Rujan će se na Sudu EU-a nastaviti donošenjem presude u predmetu C-489/23, Casa Judeţeană de Asigurări de Sănătate Mures i drugi u kojem pitanja postavlja rumunjski Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie, a pitanja se odnose na tumačenje članak 49. i 56. UFEU-a i članka 7. stavka 7. Direktive 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, a pitanja glase:
„1. Treba li članke 49. i 56. UFEU-a te članak 7. stavak 7. Direktive 2011/24/EU tumačiti na način da im se protive propisi kojima se naknada troškova koji su nastali osobi koja je obvezno osigurana u državi članici boravišta automatski uvjetuje medicinskom procjenom zdravstvenog stručnjaka koji pruža zdravstvene usluge u sustavu zdravstvenog osiguranja te države i time da je taj stručnjak naknadno izdao zahtjev za bolničko liječenje, pri čemu nije dopušteno dostaviti istovjetnu medicinsku dokumentaciju koju su izdale medicinske ustanove privatnog zdravstva, čak ni u slučaju kad je došlo do bolničkog liječenja te je zdravstvena usluga bila pružena u državi članici koja nije država članica osiguranikova boravišta?
2. Treba li članke 49. i 56. UFEU-a, članak 22. stavak 1. točku (c) Uredbe br. 1408/71, načelo slobodnog kretanja pacijenata i usluga te načela djelotvornosti i proporcionalnosti tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi kojima se u slučaju kad nije izdano prethodno odobrenje utvrđuje da iznos usluga koji treba isplatiti odgovara visini troškova koje bi morala snositi država članica boravišta da je medicinska skrb pružena na njezinu državnom području, i to na temelju formule za izračun kojom se iznos te naknade znatno ograničava u odnosu na troškove koje je osiguranik stvarno snosio u državi članici koja je pružila zdravstvene usluge o kojima je riječ?“
Tužitelj u glavnom predmetu je fizička osoba AF kojoj je odbijen zahtjev za naknadu troškova zdravstvenih usluga koje je koristila u Njemačkoj u iznosu od 13.069,00 EUR.
Nezavisni odvjetnik Spielmann je 15. svibnja 2025. objavio svoje mišljenje u kojem je naveo da članak 56. UFEU-a i članak 7. stavak 7. Direktive 2011/24 treba tumačiti na način da im se protivi propis kojim se nadoknada troškova prekogranične zdravstvene zaštite koji su nastali osobi koja je osigurana u državi članici čijem sustavu pripada automatski uvjetuje time da liječnički pregled obavi liječnik koji pruža zdravstvene usluge u okviru javnog sustava zdravstvenog osiguranja te države i time da taj liječnik potom izda zahtjev za bolničko liječenje, pri čemu nije dopušteno dostaviti istovjetnu dokumentaciju koju je izdao zdravstveni stručnjak koji ne pripada sustavu javnog zdravstvenog osiguranja te države.
Uz navedeno u četvrtak, 11. rujna 2025. nezavisna odvjetnica Ćapeta će objaviti svoje mišljenje u predmetu C-196/24, Aucrinde. Riječ je o predmetu u kojem francuski tribunal judiciaire de Chambéry traži tumačenje Uredbe (EU) 2020/1783 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenog 2020. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim i trgovačkim stvarima (izvođenje dokaza) (preinaka), a pitanja koja navedeni francuski sud postavlja glase:
„1. Omogućuje li se člankom 12. Uredbe (EU) 2020/1783 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima nacionalnom sudu da odbije primijeniti uredbu o kojoj je riječ i postupi u skladu sa zahtjevom države podnositeljice zahtjeva jer je oblik zahtjeva protivan temeljnim načelima nacionalnog prava države primateljice zahtjeva i osobito članku 16-11. njezina Građanskog zakonika?
2. Ako se primjena članka 12. Uredbe (EU) 2020/1783 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima provede ne uzimajući u obzir nacionalno pravo, kako treba tumačiti članak 1. (pravo na dostojanstvo) i članak 7. (pravo na poštovanje privatnog života) Povelje o temeljnim pravima i na koji način treba odrediti njihov odnos u svrhu utvrđivanja dovodi li takva primjena uredbe do povrede Povelje o temeljnim pravima?“
Podnositelj zahtjeva u glavnom predmetu je fizička osoba XX koja traži da se utvrdi da je osoba AA, a koja je preminula, njezin biološki otac. Talijansko tijelo kojem je podnesen glavni zahtjev je naložilo da se provede vještačenje putem krvi te odredilo vještaka radi genetske usporedbe podnositelja zahtjeva XX i tijela navodnog oca AA nakon njegove ekshumacije. Osim, toga, nadležno talijansko tijelo je odgodilo vještačenje do izvršenja molbi za pružanje međunarodne pravne pomoći, a koje je nadležno tijelo trebalo uputiti nadležnom francuskom tijelu kako bi se ekshumacija posmrtnih ostataka osobe AA provela u skladu s francuskim zakonodavstvom.
Tribunale civile di Genova (Građanski sud u Genovi) proslijedio je 18. studenoga 2022. tribunalu judiciaire de Chambéry (Prvostupanjski redovni sud u Chambéryu) zahtjev za međunarodnu uzajamnu pomoć u građanskom postupku koji je uključivao zahtjev za ekshumaciju tijela osobe AA koji je pokopan u Francuskoj. Međutim, prema francuskom zakonodavstvu ekshumacija tijela radi utvrđivanja srodstva moguća je samo ako je zainteresirana osoba dala svoju suglasnost za vrijeme života. Ipak, Europski sud za ljudska prava je u više navrata presudio da navedena ekshumacija ne narušava prava preminule osobe.
Ostaje za vidjeti kakvo će stajalište zauzeti najprije nezavisna odvjetnica, a potom i Sud.
Nadalje, u rujnu će biti objavljeno i mišljenje nezavisnog odvjetnika de la Toura u predmetu C-43/24, Shipov, u kojem pitanja postavlja bugarski Vrhovni sud (Vrhoven kasacionen sad), a pitanja se odnose na tumačenje članka 9. Ugovora o Europskoj uniji, članaka 8. i 21. UFEU-a te članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, a pitanja glase:
„1. Protivi li se načelima jednakosti građana Unije i slobodnog kretanja utvrđenima člankom 9. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) te člancima 8. i 21. pročišćene verzije Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i potvrđenima člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nacionalni propis države članice kojim se isključuje svaka mogućnost izmjene upisa u pogledu spola, imena i identifikacijskog broja (EGN) u evidencijama o osobnom stanju podnositelja zahtjeva koji navodi da je transseksualan?
2. Protivi li se načelima jednakosti građana Unije i slobodnog kretanja utvrđenima člankom 9. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) te člancima 8. i 21. pročišćene verzije Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), kao i zabrani diskriminacije na temelju spola, rase, etničkog podrijetla, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije utvrđenoj člankom 10. UFEU-a, koji su potvrđeni člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te načelu djelotvornog pravnog lijeka nacionalna sudska praksa (u ovom slučaju odluka o tumačenju br. 2/2023 Obštotog sabranja na graždanskata kolegija (Opća sjednica građanskih odjela) Vrhoven kasacionen sada (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska)) prema kojoj se objektivnim materijalnim pravom na snazi na državnom području države članice Europske unije ne predviđa mogućnost da se u evidencijama o osobnom stanju podnositelja zahtjeva koji navodi da je transseksualan izmijene spol, ime i identifikacijski broj, čime se taj podnositelj zahtjeva dovodi u položaj koji je drukčiji od onog u kojem bi se nalazio u drugoj državi članici u skladu s čijom sudskom praksom vrijedi suprotno?
Je li dopuštena nacionalna sudska praksa kojom se zbog vjerskih vrijednosti i moralnih shvaćanja ne dopušta promjena rodnog identiteta, osim ako je to potrebno zbog medicinskih razloga u slučaju određenih, interseksualnih, osoba?
Je li dopuštena nacionalna sudska praksa kojom se zbog vjerskih vrijednosti i moralnih shvaćanja dopušta promjena spola samo u određenim slučajevima i za određene (interseksualne) osobe zbog medicinskih razloga, ali ne i u drugim slučajevima promjene rodnog identiteta zbog drugih medicinskih razloga?
3. Vrijedi li obveza priznavanja osobnog stanja neke osobe koje je utvrđeno u drugoj državi članici u skladu s pravom te države članice koju imaju države članice Europske unije, a koja je utvrđena u sudskoj praksi Suda (presudama u predmetima C-673/16 i C-490/20) u vezi s primjenom Direktive 2004/38/EZ i članka 21. stavka 1. UFEU-a, i u pogledu spola kao bitnog elementa upisa osobnog stanja te zahtijeva li promjena spola osobe koja ima i bugarsko državljanstvo utvrđena u drugoj državi članici upis te činjenice u odgovarajuće registre Republike Bugarske?
4. Je li s obzirom na pravo na pošteno suđenje koje proizlazi iz Povelje i EKLJP-a dopušteno obvezujuće tumačenje Ustava pruženo u presudi Konstitucionen sada (Ustavni sud, Bugarska) prema kojem pojam „spol” treba tumačiti samo u biološkom smislu te je li to tumačenje u skladu sa zahtjevima prava Unije i može li ono predstavljati pravnu prepreku upisu promjene spola?“
Podnositelj zahtjeva u glavnom predmetu je fizička osoba rođena u Bugarskoj te je nadležno upravno tijelo općine u kojoj je podnositelj zahtjeva rođen izdalo rodni list u kojem je navedeno da je riječ o osobi muškog spola. Međutim, podnositelj zahtjeva sada zahtijeva da se sudskom odlukom utvrdi da je osoba ženskog spola te da se isto navede u njezinom rodnom listu. Presudom od 28. veljače 2018. Rajonen sad Stara Zagora (Općinski sud u Staroj Zagori) odbio je zahtjev osobe K. M. H. kao neosnovan. Iako je utvrđena transseksualnost podnositelja zahtjeva, u bugarskom pravu ne postoji pravna osnova za priznavanje zahtjeva. Naime, bugarsko pravo ne poznaje uvjete na temelju kojih bi se mogao prihvatiti zahtjev transseksualnih osoba za izmjenu upisa njihova spola u rodnom listu. Zakonom se predviđa postupak za izmjenu podataka o osobnom stanju u već izdanim ispravama o osobnom stanju, ali ne i postupak za izmjenu činjenica na temelju kojih su podaci upisani.
Bugarskim se pravom objektivno ne predviđa mogućnost da se spol odredi drukčije nego na temelju primarnih spolnih obilježja, a osobito na temelju psihološkog spola kao osjećaja pripadnosti konkretnom spolu. Ne postoji definicija pojma „transseksualnost” u pravne svrhe, a praznine u bugarskom materijalnom i postupovnom pravu ne mogu se popuniti izravnom primjenom članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP) iako je on dio nacionalnog prava.
Drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda, a potom je podnositelj zahtjeva podnio žalbu vrhovnom sudu, koji u ovom predmetu i podnosi zahtjev Sudu EU.
Nadalje, u rujnu će nezavisni odvjetnik Norkus objaviti svoje mišljenje u predmetu C-629/24, Costa Crociere i drugi, a u kojem pitanja postavlja francuski Kasacijski sud (Cour de cassation), a ista glase:
„1. Treba li članak 2., članak 3. stavak 1. i članak 7. prvi stavak Uredbe (EZ) br. 392/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o odgovornosti prijevoznika u prijevozu putnika morem u slučaju nesreća i njezin Prilog I. tumačiti na način da se njima uređuje odgovornost pomorskog prijevoznika koji je organizator krstarenja s obilježjima turističkog paket-aranžmana u smislu Direktive Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, uređuje li se tim odredbama Uredbe odgovornost tog organizatora samo kad je tjelesna ozljeda povezana s prijevozom morem?”
Osim, navedenog Sud EU će 4. rujna 2025. objaviti presudu u predmetu C-203/24, Hakamp, u kojem pitanja postavlja nizozemski Hoge Raad der Nederlanden. Putanja se odnose na tumačenje Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.
Pitanja glase:
„1. Na temelju kojih se okolnosti ili vrsta okolnosti može u skladu s člankom 14. stavkom 8. Provedbene uredbe ocijeniti obavlja li osoba, koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta ako je utvrđeno da ta osoba ondje obavlja djelatnost tijekom 22 % svojeg radnog vremena? Je li u tu svrhu potrebno (i.) da je okolnost izravno povezana s obavljanjem djelatnosti, (ii.) da okolnost upućuje na mjesto obavljanja djelatnosti i (iii.) da se na temelju okolnosti može kvantificirati udio djelatnosti u državi članici boravišta u odnosu na cjelokupnu djelatnost dotične osobe?
2. Moraju li se ili mogu prilikom te ocjene s obzirom na odgovor na prvo pitanje uzeti u obzir: (i.) prebivalište radnika, (ii.) mjesto registracije plovila unutarnje plovidbe na kojem radnik obavlja svoju djelatnost, (iii.) sjedište vlasnika i brodara plovila unutarnje plovidbe, (iv.) mjesto na kojem je plovilo plovilo u drugim razdobljima tijekom kojih radnik nije radio na njemu niti je još bio zaposlen kod poslodavca, (v.) sjedište poslodavca i (vi.) mjesto na kojem se radnik ukrcava u plovilo ili s njega iskrcava?
3. Koje se vremensko razdoblje uzima u obzir kako bi se ocijenilo obavlja li radnik znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta?
4. Ima li nadležna ustanova države članice prilikom određivanja primjenjivog zakonodavstva diskrecijsku ovlast, koju sudovi moraju poštovati, u pogledu izraza „znatan dio svoje djelatnosti“ u članku 13. stavku 1. Osnovne uredbe i, ako da, u kojoj mjeri?“
Tužitelj u glavnom predmetu je tijekom 2016. godine boravio u Nizozemskoj te je radio na brodu unutarnje plovidbe koji je registriran u Nizozemskoj, kao i društvo koje upravlja brodom. Tužitelj je u navedenom razdoblju bio zaposlen kod poslodavca u Lihtenštajnu te je na plovilu obavljao djelatnost u Belgiji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Iz očevidnika proizlazi da je 2016. plovilo otprilike 22 % vremena plovilo u Nizozemskoj. Dopisom od 25. srpnja 2017. ustanova nadležna za Lihtenštajn zatražila je od tuženika, Raada van bestuur van de Sociale verzekeringsbank (Upravno vijeće Fonda socijalnog osiguranja, Nizozemska) da u skladu s člankom 6. Uredbe br. 987/2009 (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba) privremeno utvrdi koje se zakonodavstvo o socijalnom osiguranju primjenjivalo na tužitelja tijekom razdoblja u kojem je radio na brodu. Tuženik je odlukom od 6. ožujka 2020. privremeno odredio primjenu nizozemskog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti. Tužitelj je podnio prigovor protiv odluke tuženika, ali je isti odbijen kao i svi njegovi zahtjevi pred nadležnim sudovima (koji su smatrali da je tužitelj doista veći dio posla obavljao u Nizozemskoj te da se na njega doista primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo). Tužitelj ističe da je pri donošenju ove odluke potrebno uzeti u obzir činjenicu da njegov poslodavac ima sjedište u Lihtenštajnu te da se na brod ukrcao u Belgiji.
Sud koji postavlja prethodno pitanje zapravo traži tumačenje pojma „znatan dio djelatnosti“.
Na koncu, potrebno je istaknuti i da će se 17. rujna 2025. održati rasprava u spojenim predmetima C-424/24 i C-425/24, FIGC i CONI. Pitanja u navedenim predmetima postavlja talijanski Tribunale amministrativo regionale per il Lazio, a ista se odnose na tumačenje Tumačenje članaka 6. i 19. UEU-a, članaka 45., 49., 56., 101. i 102. UFEU-a, članaka 47., 48. i 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članaka 6. i 7. EKLJP-a, načela potpunosti i djelotvornosti sudske zaštite, zakonitosti, taksativnosti i određenosti slučajeva u kojima se predviđa kažnjavanje, kao i pravičnog suđenja, kako bi se utvrdilo protivi li se pravu Unije nacionalno zakonodavstvo u skladu s kojim se nacionalnim sudovima ne dopušta da povodom pravnih lijekova podnesenih protiv stegovnih sankcija koje izriču nacionalni sportski savezi, među kojima je i FIGC, nalože ukidanje nezakonitih sankcija, nego im se samo dopušta da nalože naknadu štete prouzročene tim sankcijama.
Pitanja glase:
„1. Treba li pravo Unije, a osobito članke 6. i 19. UEU-a, tumačene s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članak 6. EKLJP-a, tumačiti na način da mu se, kako bi se osiguralo poštovanje načela potpunosti i djelotvornosti sudske zaštite, protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog koje proizlazi iz članka 2. Decreta-legge 220/2003 (Uredba sa zakonskom snagom br. 220/2003), koji je pretvoren u zakon Leggeom 280/2003 (Zakon br. 280/2003), kako se tumači u talijanskoj sudskoj praksi, u skladu s kojim se, nakon što se iscrpe sva pravna sredstva u okviru nacionalnog sportskog sustava, nadležnost nacionalnog suda dotične države (u predmetnom slučaju upravnog suda) u pogledu sportskih sankcija stegovne prirode ograničava samo na aspekt naknade štete u novčanom obliku, čime se isključuje ovlast za ukidanje i mogućnost da se u postupku privremene pravne zaštite odgodi primjena tih sankcija?
2. Treba li pravo Unije, a osobito članke 6. i 19. UEU-a, tumačene s obzirom na članke 47., 48. i 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te članke 6. i 7. EKLJP-a, tumačiti na način da mu se, kako bi se osiguralo poštovanje načela zakonitosti, taksativnosti i određenosti slučajeva u kojima se predviđa kažnjavanje, kao i pravičnog suđenja, protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog koje proizlazi iz članka 2. Uredbe sa zakonskom snagom br. 220/2003, koja je pretvorena u zakon Zakonom br. 280/2003, kako se tumači u talijanskoj sudskoj praksi, kojim se tijelima u području sportskog prava dopušta da sportskom rukovoditelju izreknu stegovnu sankciju kojom se zabranjuje obavljanje profesionalne djelatnosti zbog povrede odredbe sportskih propisa saveza (članak 4. stavak 1. Codicea di Giustizia Sportiva FIGC (FIGC-ov Kodeks sportskog pravosuđa)), kojom se u vidu općenite odredbe neodređene prirode utvrđuje da su svi članovi i sportski rukovoditelji pored statuta i drugih pravila saveza dužni poštovati i načela lojalnosti, poštenosti i integriteta?
3. Treba li pravo Unije, a osobito članke 101. i 102., 45., 49. i 56. UFEU-a te članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog koje proizlazi iz članka 2. Uredbe sa zakonskom snagom br. 220/2003, koja je pretvorena u zakon Zakonom br. 280/2003, kojim se dopušta da sportska tijela izreknu stegovnu sankciju na temelju koje se sportskom rukovoditelju zabranjuje da 24 mjeseca obavlja profesionalnu djelatnost na nacionalnoj i nadnacionalnoj razini?“
Glavni postupak se odnosi na tužbu koju je podnijela osoba MI, rukovoditelj jednog sportskog kluba, protiv FIGC-ovih i CONI-jevih odluka kojima joj je izrečena sankcija zabrane obavljanja profesionalnih djelatnosti u FIGC-ovoj nadležnosti u trajanju od 24 mjeseca.
Konkretno, FIGC je tužitelja teretio za povredu članka 4. i članka 31. stavka 1. Kodeksa sportskog pravosuđa, FIGC-ova akta kojim se uređuju stegovni postupci u njegovoj nadležnosti, jer je zajedno s drugim osobama odobrio određenu računovodstvenu dokumentaciju sportskog kluba u kojem je bio rukovoditelj a da nije izrazio neslaganje ni poduzeo mjere kojima se mogu utvrditi i ispraviti nepravilnosti koje je navodno sadržavala ta dokumentacija. Osoba MI je podnijela tužbu sudu koji postavlja prethodna pitanja, a tužbom traži poništenje navedenih odluka donesenih u stegovnom postupku.
Ostaje za vidjeti kakvo će stajalište zauzeti Sud EU-a.
Iz svega navedenog vidljivo je da će rujan na Sudu EU-a biti poprilično ispunjen te da će Sud nakon ljetne stanke odgovoriti na mnoga pitanja tumačenja europske pravne stečevine.
Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima
