Pregled pitanja kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske dozvolio reviziju

Među dva najčešća razloga su navođeni: intencija za rasterećivanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je najčešće, zbog prethodnih pravila o reviziji, bio percipiran kao treća instanca u sudskim postupcima. Drugi razlog, usko povezan sa prvim, je da se uloga Vrhovnog suda vrati na onu prvotno zamišljenu, a to je sud čija je primarna zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno, razvoj prava u sudskoj praksi.

Slijedom iznesenog, ponovit ćemo ukratko nova pravila revizijskog postupka.

Revizija se može podnijeti protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije. Takva revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije. Prijedlog za dopuštenje revizije podnosi se sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske;

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena;

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

Iako je u inicijalnoj inačici revizija još uvijek bila dozvoljena u nekim predmetima (radnopravni odnosi, tj. utvrđenje postojanja, prestanka radnog odnosa odnosno ugovora o radu; utvrđivanje majčinstva ili očinstva; tužba radi zaštite od diskriminacije; tužba radi objave ispravka netočne informacije), izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenim u "Narodnim novinama" broj 80/22. te su odredbe brisane, tako da više ne postoji vrsta postupka u kojem se može izjaviti ono što znamo kao „redovna“ revizija.

Predmetno uređenje revizijskog postupka je naišlo na kritiku primarno iz razloga što bi to zahtijevalo od stranke da, ukoliko bi Vrhovni sud ocijenio da je neko pitanje dozvoljeno, dva puta ponavlja jedno te isto pitanje, s istom argumentacijom i sudskom praksom (ako je primjenjivo). Osim toga, sama činjenica dozvoljavanja određenog pitanja ne znači nužno i da je revizija u pogledu toga pitanja osnovana, što je jasno propisano čl. 391. st. 6. ZPP-a prema kojem VSRH može odbiti reviziju ako je smatra neosnovanom.

U nastavku ćemo pregledati neka od općenitijih procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja na koja je Vrhovni sud dozvolio podnošenje revizije.

I. Tako u rješenju kojim se dopušta revizija, Revd-1267/2020 od 16.06.2020. godine, dopuštena je revizija radi sljedećeg pitanja:

„Je li drugostupanjski sud prilikom ponovnog odlučivanja ovlašten odstupiti od pravnog shvaćanja i jasne upute revizijskog suda iznesene u istom predmetu, odnosno je li drugostupanjski sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska odluka?“

Odgovor je sadržan u odluci Rev-244/2021 od 23.03.2021.

„Drugostupanjski sud nakon prvotne ukidne odluke ovoga suda zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u ponovljenom postupku ponovno ne cijeni navedenu izjavu niti analizira izjavu tuženika već jednostavno navodi da ta izjava nije bitna i da nema stvarnopravne učinke za ovaj spor. Na taj način drugostupanjski sud je postupio suprotno čl. 394.a ZPP-a jer nije prihvatio pravno shvaćanje ovoga suda u ranijoj ukidnoj odluci, na koji način je ponovno počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 394.a ZPP-a jer je takvo postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će cijeniti izjavu tuženika od 30. prosinca 1992. i to posebno onaj dio izjave u kojoj se tuženik obvezao da neće mijenjati stvarno i pravno stanje na spornoj terasi.“

II. U Revd-1367/2020 od 22.09.2020. godine je dopušteno pitanje:

"Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 06. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 14/02., 98/05., 1/06., 2/10.) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?“

Odgovor je sadržan u odluci Rev-89/2021 od 02.03.2021. godine:

„U ovom predmetu tužiteljice su ponijele tužbu radi naknade štete zbog smrti supruga I. tužiteljice i oca II. tužiteljice koji je, nakon što je bio zatvoren u prostorijama za zadržavanje Policijske uprave B., zajedno s drugim osobama, odveden u obližnju šumu i ubijen iz vatrenog oružja. U vrijeme podnošenja tužbe zbog predmetnog štetnog događaja vodio se kazneni postupak protiv više optuženika.

Drugostupanjski sud je zaključio da bi tužiteljice imale pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03.). Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen jer je protekao objektivni zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), a ocijenjeno je da nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 377. ZOO-a.

Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljica da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužiteljicama je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 58.750,00 kn. Navedeni iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužiteljica, a prema podacima iz spisa.

Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužiteljice predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.“

III. U rješenju o dopuštenosti revizije Revd-154/2020 od 05.02.2020., dozvoljeno je sljedeće pitanje iz domene ovršnog prava, pogotovo u pogledu ovrhe na nekretninama:

„Je li osnovan prijedlog za osiguranje novčane tražbine osnivanjem založnog prava na nekretnini i može li sud odbiti prijedlog za osiguranje osnivanjem založnog prava na nekretnini ako je predlagatelj osiguranja podnio prijedlog na temelju dvije ili više ovršnih isprava čiji zbroj glavnica prelazi 20.000,00 kn, a pojedinačne glavnice ne prelaze 20.000,00 kn, u smislu čl. 80.b. st. 1. Ovršnog zakona u vezi s člankom 290. Ovršnog zakona?“

Odgovor je sadržan u rješenju VSRH Rev-931/2020 od 06.10.2020. i glasi:

"Ukoliko novčana tražbina radi koje se predlaže prisilno zasnivanje založnog prava na nekretnini prelazi 20.000,00 kuna, nema mjesta odbijanju prijedloga za osiguranje samo iz razloga što ta tražbina proizlazi iz dviju ili više ovršnih isprava gdje niti po jednoj ovršnoj ispravi nije utvrđena tražbina veća od 20.000,00 kuna".

IV. Jedno od bitnih pitanja zbog kojih je dopuštena revizija u pogledu pitanja vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću imamo u odluci Revd-69/2020 od 22.12.2020.

„Treba li kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću u rok dosjelosti računati i vrijeme prije 08.10.1991. u slučaju kada i prije tog dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužiteljice?“

Odgovor je dan u odluci VSRH Rev-443/2021 od 27.04.2021.

„Naime, revizijski je sud u nizu odluka, pa tako i u onima poslovnih brojeva Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019., Rev-2430/2019. od 09. srpnja 2019., izrazio pravno shvaćanje prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Ostaje nejasno i nedostatno obrazloženo zbog čega (ali samo u slučaju utvrđenja potrebnih kvaliteta posjeda i vlasničkopravnog statusa nekretnine u relevantnim razdobljima) drugostupanjski sud pitanje dosjelosti nije sagledavao u širem vremenskom aspektu, nego se ograničio na razdoblje do 06. travnja 1941.; dakle, ostaje očito da taj sud nije barem uzeo u obzir eventualnu mogućnost primjene navedenog pravnog shvaćanja revizijskog suda na ovaj, konkretni slučaj.“

V. Pitanja vezana za imovinsko-pravne odnose bračnih drugova su dozvoljena u odluci Revd-157/2020 od 04.02.2020.

„1. Da li pravo vlasništva bračnog druga stečeno na temelju zakona (u ovoj pravnoj stvari zajedničkog vlasništva) na imovini koja je bračna stečevina s upisanim pravom vlasništva u zemljišnim knjigama na drugog bračnog druga, uživa jaču pravnu zaštitu i proizvodi pravne učinke erga omnes u odnosu na pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i nije bio dužan istraživati izvanknjižno stanje, i koji je u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na nekretnini, dok još pravo bračnog druga nije bilo upisano (čl. 124. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje ZV))?

2. Treba li u svakom konkretnom slučaju valjanost stjecanja stvarnih prava trećih osoba na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama na ime samo jednog bračnog druga, procjenjivati ovisno o ponašanju, dobroj vjeri i savjesnosti svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključivši i onog bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa, a koji je propustio svoje pravo vlasništva na imovini stečenoj u braku upisati u zemljišnim knjigama.“

Odgovori su dani u revizijskoj odluci Rev-1031/2020 od 21.10.2020.

„Za odgovore na sporna pravna pitanja mjerodavne su odredbe čl. 122. st. 1. i 2. i čl. 130. st. 2. ZVDSP-a.
Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona.

Prema odredbi čl. 122. st. 2. ZVDSP-a stjecatelj je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla a ne u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

Prema odredbi čl. 130. st. 2. ZVDSP-a vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

Dakle, odgovarajući na pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija treba reći da pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano.
Prema tome, u opisanoj pravnoj situaciji odlučna je prvenstveno savjesnost stjecatelja, konkretno 1) tuženice.“

VI. Konačno, pitanja koje se tiču promjene visine tužbenog zahtjeva i obračuna parničnih troškova su postavljena, a revizija o tome dozvoljena u odluci Revd-1701/2020 od 06.10.2020. godine:

„1. Je li se, u slučaju kada tužitelj u tijeku postupka mijenja visinu tužbenog zahtjeva, a čime se mijenja i vrijednost predmeta spora odlučna za obračun parničnih troškova, glede svake parnične radnje visina parničnih troškova obračunava prema vrijednosti predmeta spora u trenutku njezinog poduzimanja ili prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu?

2. Je li smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja ili ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a odnosno je li se smatra da se parnica od početka vodi povodom smanjenog tužbenog zahtjeva, odnosno je li visinu tužiteljevih troškova nastalih prije smanjenja tužbenog zahtjeva treba utvrditi prema vrijednosti spora u trenutku poduzete radnje ili prema vrijednosti sniženog tužbenog zahtjeva?“

Odgovori su dani u odluci VSRH Rev-216/2021 od 25.05.2021.

Prema shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a. Isto shvaćanje izrazili su i nižestupanjski sudovi.

Stoga o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe.

Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka tužan je tužitelju naknaditi tuženik. Dakle, tužitelj, osim iznimno, nema pravo na naknadu troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, odnosno, kod djelomičnog povlačenja tužbe, za iznos smanjenog zahtjeva.

Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja, to nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP-a te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva, a kako su to pravilno i zaključili nižestupanjski sudovi.

Zaključak

„Novi“ način uređenja instituta revizije je svakako rasteretio Vrhovni sud Republike Hrvatske, gdje se sada dozvoljava oko 20% podnesenih prijedloga za dopuštenje revizije. Navedeno znači da je daleko veća odgovornost na županijskim sudovima da usklade svoju sudsku praksu i da njihova pravna praksa bude što je više moguće harmoniziranija. Razlog tome je što je jedno od temeljnih zahtjeva uređene pravne države da sudski postupci, osim što moraju biti efikasni, također moraju biti i usklađeni u smislu pravnih stavova u bitno istovrsnim činjeničnim i pravnim situacijama.

Filip Galić, odvjetnik

Izvori:

Revd-1267/2020
Rev-244/2021
Revd-1367/2020
Rev-89/2021
Revd-154/2020
Rev-931/2020
Rev-443/2021
Revd-157/2020
Rev-1031/2020
Revd-1701/2020
Rev-216/2021