U predmetima ustavnih tužbi kojima izručenici osporavanju sudska rješenja o izručenju, opseg ustavnosudske zaštite ima restriktivan karakter. Drugim riječima, Ustavni sud zauzeo je načelna stajališta koja primjenjuje u tim predmetima, a koja je izrazio u odluci broj: U-III-5270/2012 od 22. siječnja 2013. ("Narodne novine" broj 15/13.)
U toj se odluci Ustavni sud pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava kojom je zauzeo pravno stajalište da postupci izručenja ne ulaze u područje primjene članka 6. stavka 1. Konvencije, osim iznimno - kada bi izručeniku u zemlji moliteljici bila pričinjena ili prijetila "flagrantna uskrata pravičnog suđenja", koje je stajalište taj sud, nakon razmatranja postupka izručenja u kontekstu članka 3. Konvencije, po prvi put izrazio u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 14038/88, §§ 91. i 113., presuda od 7. srpnja 1989.). U navedenoj je odluci između ostalog istaknuo da "91. ... odluka države ugovornice da izruči bjegunca može dati povoda pitanju iz članka 3., i stoga uključuje odgovornost te države po Konvenciji, kada su izloženi bitni razlozi za vjerovanje da će se dotična osoba, ako je se izruči, suočiti sa stvarnim rizikom podvrgavanja mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni u zemlji moliteljici." te da "113. (...) Sud ne isključuje da bi se na temelju odluke o izručenju izuzetno moglo postaviti pitanje iz članka 6. u okolnostima u kojima je bjegunac pretrpio ili je izložen riziku trpljenja flagrantne uskrate pravičnog suđenja u zemlji moliteljici."
Kasnije presude Europskog suda za ljudska prava1 potvrdile su navedena stajališta, dok je "flagrantna uskrata pravičnog suđenja" definirana kao sinonim za sudski postupak koji je očito u suprotnosti s člankom 6. ili u njemu sadržanim načelima koja podliježe strogom testu nepravičnosti. Flagrantna uskrata pravičnog suđenja izlazi izvan okvira nepravilnosti ili nedostatka jamstva u sudskom postupku koja mogu dovesti do povrede članka 6. ako se pojave u samoj državi ugovornici. Ona zahtjeva povredu načela pravičnog suđenja zajamčenog člankom 6. koja je tako teška da poništava ili dokida samu bit prava zajamčenog tim člankom.2
Ustavni sud je prigovore podnositelja u pravilu razmatra s aspekta članaka 22. i 25. stavka 3. Ustava, odnosno članka 5. stavka 1. točke f) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda3, kojima se štiti nepovredivost čovjekove slobode i osobnosti koja se nikome ne smije oduzeti, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Temeljna svrha prava na slobodu je spriječiti proizvoljna ili neopravdana oduzimanja slobode, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom i zakonom.4 Članak 25. Ustava propisuje da se pritvorenik, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode, a da bi istražni zatvor bio zakonit, odluka o određivanju ili produljenju istražnog zatvora treba biti donesena u postupku propisanom zakonom te se istražni zatvor treba temeljiti na nekoj od zakonskih osnova.5
Članak 5. stavak 1. točka f) Konvencije, koji se odnosi na situaciju oduzimanja slobode u slučaju izručenja, propisuje da se nitko ne smije lišiti slobode osim, među ostalim, ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe protiv koje je u tijeku postupak izručenja. Navedeni članak Konvencije ne traži da se pritvaranje osobe protiv koje su poduzete radnje s ciljem izručenja razumno smatra nužnim, primjerice zbog iteracijske opasnosti ili bijega, već zahtijeva da su "radnje poduzete u cilju deportacije" slijedom čega nije odlučno može li glavna odluka o protjerivanju biti opravdana na temelju nacionalnog ili konvencijskog prava6. Nadalje, oduzimanje slobode na temelju članka 5. stavka 1. točke f) Konvencije biti će opravdano samo toliko dugo dok traje postupak deportacije ili izručenja, no ukoliko takav postupak ne bude proveden s dužnom marnošću, pritvaranje više neće biti dopušteno.7 Također, svako oduzimanje slobode mora biti zakonito, što podrazumijeva i zakonitost postupanja odnosno postojanje i poštivanje propisanog postupka u primjeni kako materijalnog, tako i procesnog prava zemlje izručiteljice uz dodatnu da svako oduzimanje slobode mora biti u vezi sa svrhom članka 5. Konvencije, odnosno zaštititi izručenika od proizvoljnosti.8
Neke ustavne tužbe razmotrene su kroz aspekte članka 29. i 33. Ustava koji jamče pravično suđenje i zabranu izručenja ili protjerivanja stranca koji se zakonito nalazi na tlu Republike Hrvatske, drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom.
Podnositelji ustavnih tužbi u predmetima izručenja osporavaju rješenje suca istrage kojim je određen istražni zatvor po njihovu uhićenju, a u povodu raspisanih međunarodnih tjeralica zbog nedostupnosti podnositelja tijelima kaznenog progona u zemljama tražiteljicama. Sudci istrage rješenja o pritvoru radi izručenja donose u skladu s člancima Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima9 koji propisuje rješenje o pritvoru radi izručenja (članak 47.), ukidanje pritvora (članak 48.), produljenje i obnovu pritvora (članak 49.) te izvršenje izručenja (članak 59.).
Ustavni sud primjenom prethodno navedenih načelnih stajališta ocjenjuje ustavnopravnu prihvatljivost stajališta redovnih sudova u obrazloženjima osporenih rješenja, razmatrajući je li dopuštanjem izručenja, podnositelju povrijeđeno neko od ustavnih ili konvencijskih prava.
Pritom osobito ističe da svako oduzimanje slobode treba biti zakonito te da se osobna sloboda može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom i zakonom, upućuje na ustavnopravno prihvatljivu praksu da se u predmetima izručenja za određivanje istražnog zatvora ne traži postojanje osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela, te ocjenjuje jesu li u osporenim rješenjima navedeni dostatni i pravno utemeljeni razlozi za ocjenu da postoji opasnosti kako bi puštanjem na slobodu podnositelj/izručenik mogao pobjeći. Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje je li nadležni sud u svakom konkretnom slučaju razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera kao zamjenu istražnog zatvora te, u tom smislu, obrazložio svoje stajalište da zamjenu istražnog zatvora blažim mjerama. Također, ukoliko to istakne podnositelj, Ustavni sud utvrđuje je li u postupku izručenja bilo zastoja i su li nadležna tijela postupala s posebnom marnošću, odnosno, razmatra tijek postupka. U protivnom, Ustavni sud ne razmatra tijek postupka (tako primjerice u odlukama broj: U-III-2250/2020 od 4. lipnja 2020. i broj: U-III-2267/2020 od 4. lipnja 2020.).
Poseban problem može predstavljati izručenje državljana država koje nisu članice Europske Unije u slučajevima kada njihovo izručenje od Republike Hrvatske traže države koje također nisu članice Europske Unije, gdje se postavlja pitanje postoji li obveza da nadležna tijela Republike obavijeste tu državu da je u tijeku postupak izručenja njezinog državljanina te je li ta država eventualno zainteresirana za postupak izručenja.
Kod takvih potencijalnih predmeta trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da zajednički prostor slobode kretanja unutar Europske unije počiva na pretpostavci međusobnog prepoznavanja i uvažavanja interesa među državama članicama u skladu s kojom tijela državne vlasti Republike Hrvatske moraju osigurati tijelima vlasti drugih država članica da zaštite interese svojih građana sukladno njihovom nacionalnom pravu, koje je stajalište Ustavni sud izrazio u predmetu U-III-208/2018 od 10. srpnja 2018.
Uz navedeno primjenjiva je i praksa Vrhovnog suda, rješenje broj: I Kž 528/2019-16 od 20. travnja 2020., kojim je po službenoj dužnosti ukinuto prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen sudu na ponovno odlučivanje, a nakon što je Sudu Europske Unije taj sud postavio prethodno pitanje vezano uz tumačenje europskog prava.
Citirano rješenje u mjerodavnom dijelu glasi:
"(...) činjenica da je izručenik I. N. državljanin Islanda i Ruske Federacije, dakle država od kojih niti jedna nije članica Europske unije, od suštinskog je značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke o izručenju, pa je ovaj drugostupanjski sud Sudu Europske unije podnio zahtjev za tumačenje europskog prava, kao prethodnog pitanja.
Pitanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske uputio Sudu Europske unije bilo je da li postupak izručenja konkretnog izručenika potpada pod pravo Unije, a time i primjenjuje li se pravo Unije jednako na građane Unije kao i na državljane Islanda koja nije članica EU, ali je s Unijom blisko povezana (primjenjuje schengensku pravnu stečevinu, sudjeluje u zajedničkom sustavu azila) te je potpisnica Sporazuma o Europskom udruženju slobodne trgovine (EFTA-e) i Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP-a). Sud Europske unije je dana 2. travnja 2020. donio presudu C-897/19. PPU, Ruska Federacija, kojom je odlučeno o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku. Sud Europske unije je prvo ispitao primjenjuje li se pravo Unije na konkretno izloženu situaciju. U tom je pogledu naveo, a obzirom na to da izručenik nije građanin Unije koji je došao u državu članicu različitu od one čiji je državljanin, nego je državljanin treće države, da se članci 18. (nediskriminacija na temelju državljanstva) i 21. (sloboda kretanja i boravka građana Unije) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), koji su protumačeni u presudi Petruhhin, u ovom slučaju ne primjenjuju. Međutim, predmetna situacija ipak potpada pod područje primjene prava Unije, konkretno, područje primjene Sporazuma o EGP-u, koji je, kao međunarodni sporazum koji je Unija sklopila, sastavni dio prava Unije. Pri donošenju tog zaključka, Sud je najprije istaknuo da između Islanda i Unije postoji povlašten odnos jer ta treća država, osim što je članica schengenskog područja i stranka Sporazuma o EGP-u, sudjeluje u zajedničkom europskom sustavu azila, a osim toga je 1. studenoga 2019. na snagu stupio Sporazum između Vijeća Europske unije i Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica EU i Islanda i Norveške.
(...)
Potom, prema citiranoj presudi, Sud je podsjetio na to da se nacionalnim pravilima kojima se zabranjuje izručenje vlastitih državljana, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, uvodi različito postupanje jer dovode do toga da se državljanima drugih država EFTA-e, stranaka Sporazuma o EGP-u, ne pruža jednaka zaštita od izručenja. Sud je zatim naveo da se takvo ograničenje može opravdati samo ako se temelji na razlozima koji su objektivni i proporcionalni s obzirom na legitiman cilj koji se nacionalnim pravom želi postići. U predmetnom slučaju cilj izbjegavanja opasnosti od nekažnjavanja osoba koje se nalaze na državnom području koje nije ono na kojem su navodno počinile kazneno djelo koje im se stavlja na teret jest legitiman. Usto, pravila koja omogućuju izručenje tih osoba trećoj državi prikladna su za postizanje navedenog cilja. Međutim, kad je riječ o proporcionalnosti takvog ograničenja, Sud je utvrdio da valja dati prednost razmjeni informacija s državom EFTA-e čija je dotična osoba državljanin, kako bi joj se omogućilo da izda zahtjev za predaju svojeg državljanina radi kaznenog progona."
Stoga se postavlja pitanje obveze hrvatskih sudova da svoje odluke usklade sa postojećom praksom Suda Europske Unije u pogledu pitanja izručenja državljana onih država koje su njom u posebno reguliranim odnosima koji se temelje na slobodi kretanja, posebno kada se radi o državama kao što je npr. Švicarska Konfederacija, koja nije članica Europske unije, ali je članica europskih organizacija - Sporazuma o europskom udruženju slobodne trgovine (EFTA), dio je schengenskog područja te je vezana Zajedničkim europskim sustavom azila ("34. Dublinska uredba primjenjiva je u Švicarskoj pod uvjetima sporazuma o pridruživanju od 26. listopada 2004. između Švicarske Konfederacije i Europske zajednice u pogledu kriterija i mehanizama za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili u Švicarskoj Konfederaciji.
Ivana Đuras
^ 1 Maaouia protiv Francuske [VV] (br. 39652/98, §§ 40. - 41., presuda od 5. listopada 2000.) i Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV] (br. 46827/99 i 46951/99, §§ 90. - 91., presuda od 4. veljače 2005.).
^ 2 Al Nashiri protiv Rumunjske (br. 33234/12, §§ 716. - 717., presuda od 31. svibnja 2018.)
^ 3 "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., dalje u tekstu: Konvencija
^ 4 odluke Ustavnog suda brojeva U-III-2777/2019 i dr. od 18. srpnja 2019., U-III-725/2020 od 19. svibnja 2020. i U-III-2819/2020 od 15. srpnja 2020.
^ 5 vidi odluke Ustavnog suda pod 3., te odluke Europskog suda za ljudska prava, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], br. 13229/03, § 67., presuda od 29. siječnja 2008.; Hadži protiv Hrvatske, br. 42998/08, § 24., presuda od 1. srpnja 2010.; i Bernobić protiv Hrvatske, br. 57180/09, § 43., presuda od 21. lipnja 2011.
^ 6 odluke Ustavnog suda broj: U-III-351/2014 od 24. siječnja 2014., "Narodne novine" broj 15/14.; i U-III-3150/2018 od 13. rujna 2018. i Europskog suda za ljudska prava Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], br. 22414/93, § 112., presuda od 15. studenoga 1996.; i Amie i drugi protiv Bugarske, br. 58149/08, § 72., presuda od 12. veljače 2013.
^ 7 odluka Ustavnog suda broj: U-III-6229/2022 od 22. studenoga 2022.; presuda Europskog suda za ljudska prava, Amie i drugi protiv Bugarske, br. 58149/08, § 72., presuda od 12. veljače 2013., § 72.
^ 8 odluke Ustavnog suda broj: U-III-351/2014 od 24. siječnja 2014. i U-III-3150/2018 od 13. rujna 2018. i presuda ESLJP-a Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva
^ 9 "Narodne novine" broj 178/04.
