Po članku 100. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09. i 110/21., u nastavku teksta: ZUP), ako prema okolnostima slučaja prije okončanja postupka treba donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, rješenje će se donijeti na temelju činjenica poznatih u vrijeme njegova donošenja. To rješenje mora biti označeno kao privremeno (privremeno rješenje). Privremeno rješenje ukinut će se rješenjem kojim se rješava o upravnoj stvari.
Pritom kasnije ukidanje privremenog rješenja ima učinak ex nunc (ne djeluje unatrag). Ovo nije zapreka da privremeno rješenje bude poništeno ili oglašeno ništavim, pod pretpostavkama propisanima ZUP-om ili posebnim zakonom. Usto, privremeno rješenje može biti ukinuto po osnovi različitoj od one iz članka 100. stavak 3. ZUP-a, kod primjene izvanrednih pravnih lijekova.
Istodobno, usmeno rješenje, kao iznimka od općeg pravila o pisanoj formi rješenja (upravnog akta), uređeno je člankom 97. stavak 2. i 3. ZUP-a. Iznimno, rješenje se može donijeti i u usmenom obliku kad je potrebno poduzeti hitne mjere radi osiguranja javnog reda i sigurnosti, radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu veće vrijednosti (stavak 2.). Rješenje u usmenom obliku dostavlja se stranci i u pisanom obliku, kad je to propisano zakonom, ili ako stranka to zahtijeva, ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Rješenje u pisanom obliku dostavlja se bez odgode, a najkasnije u roku od osam dana od dana donošenja usmenog rješenja. Službena osoba dužna je upozoriti stranku da ima pravo tražiti pisani otpravak usmenog rješenja (stavak 3.).
Usmeno rješenje nerijetko se registrira u zapisniku o provedbi radnje u okviru koje je takvo rješenje doneseno (npr. prilikom inspekcijskog nadzora).
Nema pravne zapreke da u usmenom obliku bude doneseno i privremeno rješenje. Štoviše, upravo situacije iz članka 97. stavak 2. ZUP-a mogu nalagati potrebu privremenog uređenja spornih pitanja ili odnosa privremenim rješenjem. No, potrebno je da u konkretnom slučaju budu ispunjene i pretpostavke za donošenje usmenog rješenja i pretpostavke za donošenje privremenog rješenja.
U članku 100. ZUP-a regulirane su još dvije posebne vrste rješenja: djelomično rješenje (stavak 1.) i dopunsko rješenje (stavak 2.). Po naravi stvari, donošenje rješenja u usmenom obliku znatno je prikladnije za donošenje djelomičnoga negoli za donošenje dopunskog rješenja.
doc. dr. sc. Alen Rajko
