Pogrešno ili nepotpuno – ili pogrešno i nepotpuno? O jednom nepostojećem problemu

Tekst je formalno točan u jednoj uskoj točki – u citiranju zakonskog teksta koji navodi razlog zbog kojeg se žalba može podnijeti. U svemu ostalom – zdravorazumskom i logičkom zaključivanju, pravno i praktično – promašuje i to iz razloga koji slijede:  

Autor kategorički tvrdi da "činjenično stanje ne može biti pogrešno i nepotpuno utvrđeno", jer "ono može biti pogrešno utvrđeno ili nepotpuno utvrđeno", pa daje uputu sudovima da bi, "barem u presudi suda, bez obzira kako je to označeno u žalbi, pravilna formulacija toga žalbenog razloga trebala glasiti: zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja". Ta tvrdnja nije točna.

Zamislimo konkretan slučaj: sud utvrdi da je tuženik predao stvar dana X (pogrešno utvrđena odlučna činjenica – predao ju je dana Y), a uopće ne utvrdi je li stvar u trenutku predaje bila ispravna (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer ta okolnost ostaje neutvrđena). Oba nedostatka postoje istovremeno. Činjenično stanje u takvom predmetu jest i pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Autor zapravo miješa dvije različite razine: naziv žalbenog razloga onako kako ga propisuje zakon, s jedne strane, i opis stvarnog stanja u konkretnom predmetu, s druge. Zakon propisuje naziv žalbenog razloga disjunktivno ("ili") jer je za osnovanost žalbe dostatno da žalitelj ukaže na jedan od tih vidova pogreške. Iz toga nikako ne slijedi da oba vida ne mogu postojati u isto vrijeme, niti da je stranka koja na oba ukazuje pogriješila.

Odredba čl. 353. ZPP-a¹ i čl. 126. st. 1. ZUS-a² propisuju žalbene razloge alternativno upravo zato što žalitelju nije potrebno kumulirati sve žalbene razloge da bi žalba bila dopuštena i osnovana. Veznik "ili" ima normativnu funkciju: uređuje uvjete pobijanja odluke. Nije njegova svrha zabraniti žalitelju da istovremeno ukaže na više vidova pogreške, niti propisati jezičnu čistoću podnesaka.

Uostalom, isti zakon koji propisuje "ili" između žalbenih razloga, ne propisuje nikakvu sankciju ako stranka napiše "i". Žalba ostaje uredna, razumljiva i dopuštena. Drugostupanjski sud koji prima takvu žalbu zna točno što stranka prigovara prvostupanjskoj presudi i o tome meritorno odlučuje. Niti jedna odluka drugostupanjskog suda nije žalbu odbila, odbacila ili preinačila prvostupanjsku odluku isključivo zbog toga što je žalitelj upotrijebio veznik "i" umjesto "ili".

Drugim riječima, pravna analiza koja identificira problem bez ikakve pravne posljedice nije analiza – to je lektorski komentar.

Formulacija "pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje" ustaljeni je izraz koji već desetljećima koriste odvjetnici, suci i pravni pisci. Njome se ne tvrdi da je svaki konkretni predmet zahvaćen objema vrstama pogreške istovremeno. Njome se sažeto i praktično označava žalbeni razlog koji obuhvaća oba moguća vida – i žalitelju i sudu je savršeno jasno na što se odnosi.

Jezik prava – kao i svaki drugi jezik – poznaje upotrebu veznika "i" kao nabrajanja kategorija koje se međusobno ne isključuju i koje ne moraju nužno koegzistirati u svakom konkretnom slučaju. Drugim riječima, veznik "i" u pravnom jeziku redovito služi kao nabrajanje kategorija koje zajednički čine skup – bez pretpostavke da sve moraju biti ostvarene istovremeno.

Sintagma "obveze i prava" stranaka u zakonskom tekstu čl. 1. ZPP-a ne znači da stranke nužno imaju istovremeno i obveze i prava u svakom konkretnom slučaju – ona obuhvaća oboje kao kategoriju. Jednako tako, "pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje" obuhvaća oba vida kao kategoriju žalbenog razloga. To nije pogreška u jeziku – to je normalna i ustaljenja upotreba.

Moglo bi se reći da je u tekstu J. Petkovića veznik "i" izveden pred sud – i osuđen. No prije nego što prihvatimo presudu, valja ispitati je li postupak uopće bio pravičan.

Optužnica se svodi na sljedeće: zakon piše "ili", a praksa piše "i" – dakle praksa (suci i odvjetnici) griješi. No valjana "presuda" u pravnom tekstu mora imati obrazloženje koje uključuje barem ovo: u čemu se sastoji pogreška, kakva je njezina pravna posljedica i zašto drukčije rješenje daje bolje rezultate. Tekst J. Petkovića ne zadovoljava niti jedan od tih kriterija.

Veznik "i", dakle, nije osuđen. Kaznenopravnim rječnikom govoreći – optužnica nikad ne bi ni bila potvrđena.

Tekst J. Petkovića točan je u jednom: zakon propisuje veznik "ili", a ne "i". No iz te formalne točnosti ne slijede ni zdravorazumski i logički zaključak da oba vida pogreške ne mogu koegzistirati u istom predmetu, ni pravni zaključak da sintagma "pogrešno i nepotpuno" ima ikakvu procesnu posljedicu, ni praktični zaključak da je ustaljeni jezik struke pogrešan.

Pravilna formulacija žalbenog razloga –  u žalbi ili presudi –  jest ona koja je razumljiva sudu i strankama, koja točno opisuje prirodu prigovora i koja ne uzrokuje nikakvu procesnu štetu. Formulacija "pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje" zadovoljava sva tri kriterija. Nema razloga za intervenciju u ustaljenu praksu.

Veznik "i" izašao je iz postupka slobodan.

Tomislav Šimić, sudac Županijskog suda u Osijeku