Posebno osjetljivi predmeti ustavnih tužbi u parničnim postupcima gdje se odlučuje o življenju, susretima i druženju djece s roditeljima, najčešće uslijed brakorazvoda, zahtijevaju žurno rješavanje te nameću obvezu posvećivanja osobite pažnje zaštiti najboljeg interesa djeteta.
Mjerodavno pravo u razmatranju ovakvih ustavnih tužbi uobičajeno su, uz Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.), Konvencija o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. - Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta - Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 12/93. i 20/97.) te Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/10. i 3/10.).
Člankom 35. Ustava propisano je jamstvo štovanja i pravne zaštite njegova osobnog i obiteljskog života svakome, što jednako štiti i članak 8. Konvencije koji propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga obiteljskog života, a da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Članak 3. Konvencije o pravima djeteta navodi da u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost, a da se države stranke (potpisnice) obvezuju da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama osigurati takvu zaštitu i skrb djeteta kakva mu je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj pravno odgovorne. Također mjerodavan članak 12. Konvencije o pravima djeteta obvezuje države stranke da osiguraju djetetu koje je u stanju oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta, a da u tu svrhu, djetetu se izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.
U svojim odlukama Ustavni sud poziva se na načelna stajališta vezana uz provođenje testa nužnosti u demokratskom društvu prilikom (pr)ocjene jesu li, sagledavajući provedeni parnični postupak kao jedinstvenu cjelinu, redovni sudovi ispravno utvrdili sve relevantne čimbenike te uzimajući u obzir najbolji interes mlt. djeteta dali dostatne i relevantne razloge koji ukazuju da je određena osporena odluka o življenju/kontaktima ili osobnim odnosima djeteta s roditeljem bila nužna. Naime, kod utvrđenog postojanja miješanja u pravo na poštovanje obiteljskog života (miješanja države u osobne odnose roditelja i djece) ističe da svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života treba biti u skladu sa zakonom, težiti ostvarenju legitimnog cilja i biti nužno u demokratskom društvu.1
Ustavni sud pritom ističe da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavlja temeljni element obiteljskog života zaštićenog člankom 35. Ustava, odnosno člankom 8. Konvencije, dok mjere koje otežavaju to uživanje, kao što je primjerice odluka o skrbništvu nad djetetom, predstavljaju miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života.2
Kod odgovora na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo na poštovanje obiteljskog života notornim se ukazuje da odluke sudova prilikom odlučivanja o uređivanju međusobnih odnosa roditelja i djece predstavljaju miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života.
Odgovarajući na drugo pitanje, je li nesporno utvrđeno miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života bilo osnovano na zakonu i je li težilo legitimnom cilju, utvrđuje se na kojoj je normativnoj osnovi donesena osporena sudska odluka. U pravilu se radi o mjerodavnim člancima pozitivnog prava, Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 75/14., 5/15., 103/15.) koji uređuju ostvarivanje roditeljske skrbi (članci 102. do 113.). Ukoliko je utvrđeno da se osporena odluka temelji na članku mjerodavnog zakona koji ima za cilj zaštitu prava djece, Ustavni sud prihvaća da je cilj osporene odluke načelno bio zaštita najboljeg interesa mldb. djece, a to je legitiman cilj u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije.3
Posljednje pitanje na koje je potrebno odgovoriti je da li je miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života bilo u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu. Načelna stajališta na koja se u svojim odlukama poziva Ustavni sud citiraju se:
"Ustavni sud napominje da kod ocjene nužnosti miješanja treba imati u vidu pravednu ravnotežu koju je potrebno postići između konkurentnih interesa pojedinca i zajednice, uključujući ostale uključene treće osobe, kao i slobodu procjene države. Ustavni sud treba ispitati jesu li redovni sudovi postigli pravičnu ravnotežu između interesa djece s jedne strane i interesa roditelja s druge. Pri tome su interesi djeteta od najveće važnosti i u pravilu će pretezati nad interesima roditelja.
Prema članku 35. Ustava i članku 8. Konvencije ne mogu se donijeti mjere u korist roditelja koje bi naštetile pravilnom razvoju ili odgoju djeteta (usporedi sa Sahin protiv Njemačke [Vv], br. 30943/96, § 66., presuda od 8. srpnja 2003.; Sommerfeld protiv Njemačke [Vv], br. 31871/96, § 64., presuda od 8. srpnja 2003.; i C protiv Hrvatske, br. 80117/17, § 72., presuda od 8. listopada 2020.). Ustavni sud treba utvrditi jesu li redovni sudovi proveli detaljnu analizu cjelokupne obiteljske situacije - posebno čimbenika koji se tiču činjeničnih, emotivnih, psiholoških, materijalnih i zdravstvene prirode - te jesu li na temelju takve analize proveli uravnoteženu i razumnu procjenu interesa svake strane, pri tome uvijek uzimajući kao najvažniji kriterij ono što je u najboljem interesu djeteta (usporedi s Neulinger i Shuruk protiv Švicarske [Vv], br. 41615/07, § 139., presuda od 6. srpnja 2010.; Antonyuk protiv Rusije, br. 47721/10, § 134., presuda od 1. kolovoza 2013.; i C protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; vidi i odluke Ustavnog suda broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., "Narodne novine" broj 108/14.; broj: U-III-4784/2013 od 6. ožujka 2014., "Narodne novine" broj 34/14.). U navedenim odlukama Ustavnog suda također je istaknuto da se u razrješenju obiteljskih odnosa mora polaziti od uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji te zaštite dobrobiti i prava djece, kao i od odgovornosti oba roditelja za podizanje i odgoj djece, a ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje se ovisno o specifičnim okolnostima pojedinog slučaja.
Ustavni sud napominje da iako ni članak 8. Konvencije ni članak 35. Ustava ne sadrže izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i kao takav osigurati dužno poštivanje interesa zaštićenih tim pravom. Ustavni sud treba utvrditi, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ozbiljnost odluka o kojima se radi, jesu li roditelji sudjelovali u postupku, u mjeri koja je dovoljna da im se osigura zaštita njihovih interesa. Ako nisu to će predstavljati povredu poštovanja njihovog obiteljskog života, a miješanje se neće moći smatrati nužnim u smislu članka 8. Konvencije i članka 35. Ustava (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, §177,; W. protiv Ujedinjenog kraljevstva, br. 9749/82,§§ 62. i 64., presuda od 8. srpnja 1987.) .
Pri ocjeni da li je došlo do povrede navedenih članaka treba uzeti u obzir i trajanje postupka. U predmetima vezanima za odnos osobe s njegovim ili njezinim djetetom postoji obveza primjene iznimne marnosti postupanja s obzirom na opasnost da s prolaskom vremena može doći do de facto odlučivanja o pojedinom pitanju. Učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se o budućim odnosima između roditelja i djeteta odlučuje isključivo s obzirom na sve relevantne okolnosti, a ne samo s obzirom na protek vremena (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, §177.).
Od velike važnosti je za roditelje da im se omogući da iznesu sve argumente u prilog ostvarivanju kontakta s djetetom i da imaju pristup svim bitnim informacijama kojima raspolaže sud (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, §§ 177. i 178.)"
Razmatrajući je li miješanje u pravo na osobni život podnositelja bilo nužno u demokratskom društvu, Ustavni sud u pravilu razmatra kroz odredbu članka 63. stavaka 1. i 2. Ustava prema kojima su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece te su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.
Pritom Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka4 zauzeo stajalište da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta. Tako je istaknuo da se u razrješenju obiteljskih odnosa, koji svakako uključuju i donošenje odluke s kojim će od roditelja dijete nastaviti živjeti u slučaju njihovog razvoda, mora polaziti od uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji te zaštite dobrobiti i prava djeteta, kao i odgovornosti obaju roditelja za podizanje i odgoj djeteta, a ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje se ovisno o specifičnim okolnostima pojedinog slučaja. Također, polazeći od činjenice da je kontakt djece s oba roditelja pretpostavka uspješnog ostvarivanja prava djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, Ustavni sud će ocijeniti jesu li osporenim odlukama sudovi u svakom konkretnom slučaju postupili u skladu s načelom najboljeg interesa djece, poštujući zahtjeve iz članka 63. stavaka 1. i 2. Ustava te utvrditi jesu li nadležni sudovi donoseći osporene odluke polazili od najboljih interesa djece, odnosno jesu li vodili računa o pravednoj ravnoteži koja se mora uspostaviti između suprotstavljenih interesa roditelja maloljetne (zajedničke djece) s jedne strane te najboljeg interesa djece, s druge strane. Pritom je moguće da najbolji interesi djece zbog svoje prirode i ozbiljnosti nadjačaju interes roditelja.
Ustavni sud najbolji interes djece štiti i na formalnopravni način, propisujući obveznu anonimizaciju u odlukama i rješenjima člankom 56. stavkom 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 83/14. - pročišćeni tekst). Tako je propisano da se u objavljenim primjercima odluka i rješenja donesenima u povodu ustavnih tužbi, među ostalim, uvijek se skraćuju osobna imena adresata i/ili drugih osoba koji su maloljetni, a skraćuju se i svi drugi podaci koji bi mogli upućivati na njihov identitet, uključujući podatke o drugim osobama koje se u odluci odnosno rješenju spominju, a koje bi se s njima mogle dovesti u vezu.
Ivana Đuras, viša savjetnica na Ustavnom sudu Republike Hrvatske
_________________________________________________________
^ 1 Usporedivo s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, § 172. presuda od 27. rujna 2011. i Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, § 87., presuda od 8. listopada 2015.
^ 2 U odnosu na navedeno mjerodavni su predmeti Europskog suda za ljudska Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, naprijed citirano, § 171., i Vujica protiv Hrvatske, naprijed citirano, § 74., na koje se Ustavni sud poziva u svojim odlukama.
^ 3 usporedivo s predmetom Europskog suda za ljudska prava X. protiv Hrvatske, br. 11223/04, § 46., presuda od 17. srpnja 2008.
^ 4 broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., "Narodne novine" broj 108/14.; broj: U-III-4784/2013 od 6. ožujka 2014., "Narodne novine" broj 34/14. i dr.
