Rješenja Ustavnog suda o covid potvrdama

Covid potvrde za zaposlene u zdravstvu i socijalnoj skrbi

U rješenju broj: U-II-5417/2021 od 21. prosinca 2021. Ustavni sud je razmatrao ustavnost i zakonitost Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 ("Narodne novine" br. 105/21. i 108/21.) i istovrsne Odluke koja se odnosi na djelatnost socijalne skrbi, a kojom je uvedena obveza testiranja djelatnika tih djelatnosti pri dolasku na posao (svaka tri dana), koje se ne mora provesti ukoliko je osoba cijepljena ili je preboljela bolest COVID-19 (što se dokazuje covid potvrdom).

U ocjeni ustavnosti Odluka osporenih u ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud polazio je od članka 58. Ustava kojim je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20. i 147/20.) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze u državi te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe.

U u konkretnom slučaju cilj obveze testiranja zaposlenika u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi je zaštita zdravlja i života pacijenata i korisnika socijalne skrbi koji borave u ustanovama, a koji su ranjiviji zbog oslabljenog imunološkog odgovora uslijed životne dobi ili bolesti. Prema navodima Vlade, unatrag godine i pol bilo je slučajeva za koje se ne može jednoznačno isključiti da su pacijente i korisnike ustanova socijalne skrbi djelatnici zarazili virusom SARS-CoV-2 u prostorima zdravstvenih ustanova i socijalne skrbi. Proizlazi da je cilj mjere prije svega zaštita pacijenata i korisnika ustanova socijalne skrbi koji borave u tim ustanovama, tj. smanjiti na minimum rizik zaraze tih osoba.

Nužnost mjere

Testiranje je epidemiološka mjera ranog otkrivanja prisutnosti virusa. Vlada je u očitovanju navela da za razliku od drugog i trećeg vala bolesti COVID-19, u četvrtom valu prevladava Delta soj bolesti koji je dvostruko zarazniji od ranijih sojeva, te da je od početka ove godine dostupno cijepljenje protiv korona virusne bolesti cjepivima koja su agencija Europske unije odobrila za korištenje.

U odnosu na cijepljenje protiv bolesti COVID-19 Vlada je istaknula da je sada u svijetu prevladavajući stav struke da cijepljene osobe imaju manji rizik od zaraze i prenošenja infekcije na druge osobe nego necijepljene osobe te je stoga netočna tvrdnja o jednakoj mogućnosti zaraze od strane cijepljenih i necijepljenih osoba. Vlada je u očitovanju od 11. studenoga 2021. navela veći broj stručnih radova prema kojima su zdravstveni radnici koji su cijepljeni u manjem riziku od onih necijepljenih i manje predstavljaju rizik za pacijente nego necijepljeni zdravstveni radnici. Primjerice, prema dokumentu Centra za kontrolu i prevenciju bolesti SAD-a kod cijepljenih je osoba 8 puta manja vjerojatnost zaraze, a 25 puta je manja vjerojatnost hospitalizacije ili smrti nego kod necijepljenih osoba. Kod infekcija s Delta sojem kod cijepljenih osoba potencijalno postoji smanjeni rizik za širenje nego kod infekcija kod necijepljenih osoba. Odobrena cjepiva protiv bolesti COVID-19 štite osobe od infekcije i teških bolesti te značajno smanjuju vjerojatnost hospitalizacije i smrti, te je manje vjerojatno da će se potpuno cijepljene osobe zaraziti i, ako su zaražene, razviti simptome bolesti COVID-19 u usporedbi s necijepljenim osobama.

Slijedom svega navedenoga, proizlazi da je prema rezultatima znanstvenih istraživanja, znanstvenih radova i prikupljenim iskustvima stečenima za vrijeme epidemije, znatno manja vjerojatnost zaraze i širenja bolesti COVID-19 među osobama koje su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 nego među necijepljenim osobama.

Prema navodima Vlade, jednako kao što cijepljenje ne uklanja u potpunosti mogućnost da osoba bude zarazna već tu mogućnost znatno umanjuje, tako i negativan test ne uklanja u potpunosti mogućnost da osoba bude zarazna već tu mogućnost znatno umanjuje.

Obvezno testiranje zaposlenih u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi, odnosno predočavanje EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju ili preboljenju imaju vrijednu medicinsku uporabu u borbi protiv COVID-19. Ustavni sud ocjenjuje da je osporena mjera sposobna realno doprinijeti ostvarenju legitimnog cilja jer se na taj način smanjuje prijenos zaraze zaposlenih i pacijenata odnosno korisnika socijalne skrbi na minimum.

Iz očitovanja Vlade razvidno je da nametanje obveze testiranja zdravstvenih djelatnika i djelatnika socijalne skrbi na virus SARS-CoV-2 koji dolaze na posao, najmanje dva puta u sedam dana, nije doneseno proizvoljno, već se temelji na znanstvenim i stručnim radovima, te iskustvima prikupljenima tijekom jedne i pol godine trajanja pandemije, na temelju kojih su utvrđeni najbolji načini prevencije zaraze koja se prenosi kapljičnim putem. Dosadašnja iskustva i podaci pokazuju da su izgledi za zaraznost daleko niži kod cijepljenih osoba i osoba s negativnim testom.

Drugi epidemiološki podaci upućivali su na to da će se uzlazni trend četvrtog vala i nadalje nastaviti, što se, kako pokazuju podaci s kraja listopada i u studenome i ostvarilo. Uz navedeno, u četvrtom valu praktički isključivo je prisutna Delta varijanta koja je dvostruko zaraznija od izvornog soja.

Drugim riječima, aktualne znanstvene spoznaje i podaci o porastu broja novooboljelih i udjelu novozaraženih u broju testiranih, utječu na vrstu i trajanje izrečenih mjera radi sprečavanja širenja zaraze bolesti COVID-19.

Slijedom navedenog, osporena mjera, ne samo što je prikladna nego je i nužna za ostvarenje cilja koji se njome želio postići. Navedeno tim više što zaposlenici zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi ne bi smjeli biti nositelji i prijenosnici zaraze u ustanovama u kojima rade. Obveza testiranja zaposlenih u zdravstvenoj djelatnosti i djelatnosti socijalne skrbi, odnosno obveza predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju ili preboljenju kao dokaz posjedovanja dovoljne razine sigurnosti da neće zaraziti druge osobe, prema ocjeni Ustavnog suda nužna je mjera za sprečavanje unosa virusa u te sustave odnosno smanjivanje rizika zaraze koliko je moguće radi zaštite života i zdravlja osoba na liječenju smještenih u socijalnoj skrbi, kojima je već ugroženo zdravlje i imunitet.

Pravo na rad

Predlagatelji smatraju da se zabranom zaposlenicima boravljenja u prostorijama poslodavca izravno i neposredno ograničava njihovo pravo na rad i slobodu rada. Točkom V. osporenih odluka propisano je da zaposlenici u sustavu zdravstva i socijalne skrbi koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz (iz točaka VI. Odluke 1. i Odluke 2.), ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca.

Dakle, za osobe (zaposlenike i druge osobe iz točaka IV. osporenih odluka) koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz, posljedica je da im se onemogući boravak u prostorijama u kojima se obavljaju djelatnosti zdravstvene i socijalne skrbi, pa predlagatelji smatraju da im se time de facto uskraćuje pravo na rad.

Člankom 28. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17. i 98/19.), propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14. - ispravak, 94/18. i 96/18. - ispravak) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog kojih je upravo i donesena osporena mjera kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči jedan od tri moguća dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Ustavni sud prihvaća navode Vlade da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u poslovne prostorije poslodavac štiti život i zdravlje drugih radnika i ostalih prisutnih osoba, što je obvezan i prema Zakonu o zaštiti o radu.

Uz to, mjere uvedene osporenim odlukama ne utječu bitno na radne procese, vrijeme provedeno na testiranju nije vrijeme u kojem radnik obavlja rad, već se radi o pripremi za rad odnosno uvjetu bez kojeg radnik, koji nije izuzet od testiranja, ne može otpočeti obavljati rad. Stoga obveza testiranja dva puta tjedno ne predstavlja prekomjeran teret za te radnike, odnosno sama po sebi ne utječe na njegovo pravo na rad.

Koje će to daljnje posljedice imati na radni odnos tih osoba ne određuju osporene odluke već opći propisi radnoga prava te propisi koji uređuju javnu i državnu službu.

Slijedom navedenog, o eventualnoj povredi prava na rad počinjenoj konkretnom odlukom kojom se utječe na radni odnos pojedinca, Ustavni sud će odlučivati u svakom pojedinačnom slučaju u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

Osobni podaci

U odnosu na prigovore dijela predlagatelja u vezi s prikupljanjem osobnih podataka odnosno prigovore u vezi s primjenom Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (SL L 119, 4.5.2016.; u daljnjem tekstu: Opća uredba o zaštiti podataka) na digitalne COVID potvrde, valja navesti da se provedba Opće uredbe o zaštiti podataka osigurava Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka.

Člankom 6. stavkom 3. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da ako je pravni temelj za obradu osobnih podataka pravna obveza voditelja obrade ili izvršavanje zadaće od javnog interesa / službene ovlasti voditelja obrade, tada ta pravna osnova mora biti utvrđena u pravu Europske Unije ili pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe, a tom pravnom osnovom mora biti određena i svrha obrade ili, u pogledu obrade iz stavka 1. točke e), mora biti nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili izvršavanje službene ovlasti voditelja obrade.

Nadalje, kako bi se osobni podaci sadržani u EU digitalnoj COVID potvrdi mogli zakonito upotrebljavati u svrhu različitu od svrhe u koju su podaci prikupljeni, potrebno je pravom države članice odrediti predmetnu uporabu, a određivanje takve uporabe mora predstavljati nužnu i razmjernu mjeru u demokratskom društvu za zaštitu ciljeva iz članka 23. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka.

U ovom slučaju razvidno je da se radi o zaštiti javnog zdravstva iz članka 23. stavka 1. točke e) Opće uredbe o zaštiti podataka, a pravna osnova za prikupljanje osobnih podataka sadržana je u članku 47. ZZP-a, koji propisuje da se radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od, među ostalima, bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti poduzimaju mjere određene tim ZZP-om te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka.

Radi se o obradi posebnih kategorija podataka iz članka 9. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka, a osporenim je odlukama uređena uporaba navedenih potvrda s točno određenom svrhom, uzimajući u obzir specifičnost epidemiološke situacije u trenutku donošenja odluka, uz ograničenje na predočenje potvrde ovlaštenoj osobi, Ustavni sud stoga ne nalazi da je pri donošenju osporenih odluka povrijeđena Opća uredba o zaštiti podataka odnosno članak 37. Ustava.

Diskriminacija

Većina predlagatelja je smatrala da se osporenim odlukama vrši diskriminacija između cijepljenih i necijepljenih, a taj je povezan je s prigovorom da se osporenim odlukama zapravo uvodi opća obveza cijepljenja, odnosno da je cilj osporene mjere "prisiliti" pojedince na cijepljenje.

Ustavni sud taj prigovor smatra očito neosnovanim. Naime, adresatima je ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi pri dolasku na posao, najmanje dva puta u sedam dana, i koje, iako može izazivati neugodu, prema ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja prekomjerni teret za zaposlene.

Nadalje se ističe da je, u odnosu na istovjetne prigovore, ESLJP u predmetu Zambrano protiv Francuske (br. 41994/21, odluka od 7. listopada 2021.) utvrdio da COVID potvrde, dokle god necijepljenim pojedincima omogućuju da potvrdu ishode dokazom o preboljenju ili dokazom o provedenom testiranju, kao alternativama cijepljenju, ne predstavljaju zakonodavnu mjeru koja uvodi cijepljenje ili koja de facto obvezuje pojedince na cijepljenje (v. točku 45. navedene odluke).

Uz navedeno, prema stajalištu Ustavnog suda opća obveza cijepljenja može se uvesti samo zakonom, a ne odlukama Stožera.

Predlagatelji su isticali da je osporenom mjerom napravljena podjela na cijepljene i necijepljene zaposlenike, pri čemu su necijepljeni diskriminirani jer se jedino oni moraju testirati, dok drugi (cijepljeni ili oni koji su preboljeli) ne moraju. U vezi s tim Ustavni sud je istaknuo da je osporenom mjerom uvedeno obvezno testiranje, a ne cijepljenje, za zaposlenike u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi najmanje dva puta u sedam dana. Testiranje nije obvezno za one zaposlenike koji su cijepljeni ili preboljeli bolest COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19 ili pozitivnu epidemiološku povijest bolesti. Dokaz da su testirani, odnosno cijepljeni ili preboljeli dokazuju predočavanjem važeće EU digitalne COVID potvrde ili važećega odgovarajućeg drugog dokaza.

Iz navedenog je razvidno da zaposlenici imaju mogućnost izbora, cijepljenje, koje je dostupno i besplatno, ili testiranje koje se provodi pri dolasku na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Testiranje je omogućeno na nekoliko tisuća mjesta u Republici Hrvatskoj, a trošak testiranja snosi poslodavac.

Legitimni cilj ove mjere je zaštita zdravlja i života pacijenata i korisnika socijalne skrbi koji borave u ustanovama, kao i samih zaposlenika u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi. Zaposlenici u sustavu zdravstva i sustavu socijalne skrbi, po naravi njihovih radnih mjesta i poslova, skrbe o najugroženijim skupinama stanovništva, onima na liječenju i smještaju u socijalnoj skrbi kojima je već ugroženo zdravlje i imunitet.

Ustavni sud ponavlja da prema znanstvenim spoznajama dostupnima u vrijeme donošenja osporenih odluka osobe koje su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 posjeduju dovoljnu razinu sigurnosti da neće zaraziti druge osobe, pa je uz pridržavanje drugih epidemioloških mjera vrlo mala vjerojatnost da se te osobe zaraze i budu prijenosnici virusa. Propisivanjem mjere obveznog testiranja svih zaposlenika, prema navodima Vlade, došlo bi do nerazmjera između javno-zdravstvenog interesa i cilja koji se propisanom mjerom želi postići, s jedne strane, i utroška vremena i sredstava potrebnih za obvezno testiranje svih zaposlenika u zdravstvenom sustavu, s druge strane.

Osim toga, traženje dvostruke potvrde za cijepljene osobe, odnosno traženje da cijepljeni uz potvrdu o cijepljenju imaju i potvrdu o negativnom testu toliko bi smanjilo razinu rizika za cijepljene da bi i za necijepljene trebalo razmotriti mogućnost dodatnog smanjenja rizika kako bi se izjednačili s cijepljenima, i to primjerice na način da se necijepljeni testiraju češće nego dva puta tjedno, odnosno češće nego svakih 48 h.

Polazeći od znanstvene spoznaje da osobe koje su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19 posjeduju dovoljnu razinu sigurnosti da neće zaraziti druge osobe, Ustavni sud prihvaća ove navode Vlade.

Uz navedeno, predlagatelji nisu pokazali da bi postojalo nejednako postupanje prema pojedincima na temelju njihovog cijepnog statusa, odnosno da je određena skupina pojedinaca stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na cijepljene pojedince.

Prije svega, osporena mjera prima facie upućuje na to da su svi pojedinci, dakle i necijepljeni, dužni predočiti COVID potvrdu. Stoga obveza predočenja COVID potvrde nije uvjetovana njihovim cijepnim statusom jer se ona može ishoditi i na temelju dokaza o preboljenju ili testiranju, pa je osporena mjera jednako primjenjiva, neovisno o njihovom cijepnom statusu, na sve pojedince koji žele pristupiti zdravstvenim uslugama u zdravstvenom sustavu.

Činjenica jest da cijepljeni i oni koji su preboljeli ne moraju udovoljiti dodatnom uvjetu testiranja, međutim, navedeno ne upućuje da su tim uvjetom necijepljeni pojedinci koji nisu preboljeli bolest COVID-19 stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na cijepljene ili one koji su navedenu bolest preboljeli i da im je time nanesen nerazmjeran teret.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitoj diskriminaciji u smislu članka 14. Ustava.

Testiranje pacijenata

U rješenju broj: U-II-5571/2021 i dr. od 21. prosinca 2021. Ustavni sud je ocjenjivao ustavnost i zakonitost Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere koju su zdravstvene ustanove, trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i privatni zdravstveni djelatnici obvezni provoditi prilikom prijema pacijenata ("Narodne novine" broj 105/21. i 108/21.), te također nije prihvatio podnesene prijedloge.

Iz očitovanja Vlade koje je pribavljeno tijekom postupka, razvidno je da se uvođenje obveze predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju kod korištenja dijela zdravstvene zaštite temelji na znanstvenim i stručnim radovima te u svijetu prevladavajućeg stava struke da cijepljene osobe imaju manji rizik od zaraze i prenošenja infekcije na druge osobe nego necijepljene osobe. Osobe koje imaju EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i one koje takvu potvrdu nemaju, ali su testirane (i test je negativan) neposredno prije hospitalizacije ili obavljanja dijagnostičko-terapijskog zahvata koji generira aerosol, smanjuje se rizik zaraze za samog pacijenta, ali i drugih osoba koje rade ili borave u zdravstvenoj ustanovi.

Ustavni sud je utvrdio također da su tom Odlukom predviđene brojne iznimke. Tako iznimno pacijenti nisu obvezni predočiti potvrdu ili drugi dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju kada dolaze u zdravstvenu ustanovu radi pružanja hitne medicinske pomoći, radi pružanja zdravstvene skrbi zbog sumnje na COVID-19 ili zbog potvrđene bolesti COVID-19, kao i pri pružanju zdravstvenih usluga na primarnoj razini zdravstvene zaštite.

Također, pacijenti koji ne posjeduju odgovarajuće potvrde i dokaze, a dolaze zbog planirane hospitalizacije ili zbog planiranog dijagnostičko-terapijskog zahvata koji generira aerosol u specijalističko-konzilijarnoj ili bolničkoj zdravstvenoj zaštiti ili im se na temelju trijaže procijeni visoki rizik izloženosti infekciji, kod kojih bi odgađanje prijema narušilo zdravstveno stanje, zaprimaju se, izoliraju, testiraju te im se u slučaju pozitivnog nalaza pruža odgovarajuća zdravstvena skrb u izolaciji.

EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju nisu obvezne predočiti nužne osobe u pratnji maloljetnih pacijenata, kao i nužne osobe u pratnji odraslih osoba koje se zbog narušenog zdravstvenog stanja ne mogu same bez pratnje sigurno kretati u zdravstvenoj ustanovi. EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju nisu obvezna predočiti djeca do 12 godina koja su u pratnji pacijenata jer nemaju s kim ostati kod kuće, kao i djeca do 12 godina u posjetu hospitaliziranim roditeljima/skrbnicima, braći i sestrama.

Osporena odluka, dakle, ne odnosi se na, kako navodi Vlada, najveći dio pacijenata za koje ulaz u zdravstvene ustanove i nadalje nije ograničen obvezom predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju.

Testiranje pacijenata, koji nemaju odgovarajuće potvrde ili dokaze o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju provodi se u samim zdravstvenim ustanovama ili iznimno na temelju uputnice izabranog liječnika, čime je za sve pacijente od kojih se traži negativan test kod ulaska u zdravstvenu ustanovu omogućeno testiranje bez naplaćivanja i to za najveći dio na licu mjesta u samoj zdravstvenoj ustanovi.

Iz osporene Odluke razvidno je da je pristup prostorima pružanja zdravstvene skrbi uvjetovan ovisno o epidemiološkim razlozima (duljina boravka, širenje aerosola i sl.) te je vođeno računa o razmjernosti ovog ograničenja i ostvarenju željenog cilja, a to je zaštita zdravlja i života najugroženijih članova društva i sprečavanje širenja bolesti.

Imajući u vidu razloge kojima je Vlada obrazložila donošenje osporene mjere, a temelje se na stručnim i znanstvenim člancima, te dosadašnjim iskustvima Stožera u primjeni mjera za suzbijanje epidemije u drugom i trećem valu bolesti, ocjena je Ustavnog suda da je obveza predočavanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju određenom krugu osoba za dio zdravstvene zaštite mjera nužna za ostvarivanje cilja. Uz navedeno, a osobito činjenicu da je testiranje omogućeno za najveći dio korisnika zdravstvenih usluga na licu mjesta u samoj zdravstvenoj ustanovi bez naplaćivanja, ocjena je Ustavnog suda da ona ne predstavlja prekomjerni teret za te osobe.

Nove obveze Stožera

U rješenju broj: U-I-5781/2021 i dr. od 21. prosinca 2021. Ustavni sud je ponovno razmotrio ustavnost članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" br. 79/07., 113/08., 43/09., 130/17., 114/18., 47/20. i 134/20.; u daljnjem tekstu: ZZP), te potvrdio svoja ranija stajališta o primjeni članka 16. Ustava u kontekstu trenutne pandemije. Osim toga, Ustavni sud je ponovio da pri propisivanju mjera za nadzor nad epidemijom/pandemijom ovlašteni donositelj propisa (u ovom slučaju Stožer) mora poštovati načelo razmjernosti, osiguravajući da je mjera prikladna za zaštitu javnog zdravlja (test prikladnosti), da se ta zaštita nije mogla jednako učinkovito postići manje restriktivnom mjerom (test nužnosti) te da je mjera razumna, uzimajući u obzir druge suprotstavljene društvene interese i stupanj ograničavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda (razmjernost stricto sensu). Od donositelja mjera očekuje se da na temelju raspoloživih znanstvenih spoznaja koje su dostupne u trenutku donošenja novih mjera ili izmjene pojedinih, već uvedenih mjera, razumno može zaključiti da ne postoje manje restriktivne i jednako učinkovite mjere za zaštitu javnog zdravlja protiv bolesti COVID-19.

S tim u vezi Ustavni sud u uvjetima pandemije COVID-19 koja još uvijek traje od donositelja mjera očekuje da mjere koje donosi (naređuje) ubuduće sadrže obrazloženje na temelju kojeg će adresati tih mjera, kao i javnost, biti upoznati s razlozima zbog kojih je pojedina mjera donesena, odnosno iz kojeg će biti razvidno da je poštovano ustavno načelo razmjernosti.

dr. sc. Robert Peček