Sukladno članku 13. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20.) brak je moguće sklopiti pred predstavnikom vjerske zajednice i time proizvesti učinke građanskog braka, koje u slučaju razilaženja s bračnim drugom nadležan sud rješava u brakorazvodnoj parnici. Međutim, građani kojima tako sklopljen brak bude građanskopravno razveden, nerijetko se nađu u nedoumici oko toga kakve su im šanse da uspiju i pred Crkvom postići isti učinak i postoje li one uopće.
U Republici Hrvatskoj velik se broj brakova sklapa u vjerskom obliku. Prema Statističkom prikazu Ministarstva pravosuđa i uprave broj 22. iz studenog 2021. godine, u razdoblju 1.4. - 30.9.2021. sklopljeno je 6.935 vjerskih i 6.061 građanskih brakova. Većina vjerskih brakova sklopljena je u Katoličkoj crkvi (dalje u tekstu – Crkva) pa je ovaj članak usmjeren na pregled postupka rastave Crkvenog braka, kojemu pravomoćna sudska odluka o razvodu braka nužno prethodi.
Crkveni brak (kanonski termin je ženidba), njegovi učinci i rastava propisani su Zakonikom kanonskog prava iz 1983. godine, a postupci o njegovim učincima provode se pred crkvenim sudovima nadležnim za rješavanje sporova koji se pojavljuju u zajednici vjernika. U Hrvatskoj su to Međubiskupijski sud prvoga stupnja u Zagrebu, Međubiskupijski prizivni sud u Zagrebu, Međubiskupijski sud prvog stupnja u Đakovu, Crkveni interdijecezanski sud prvog stupnja u Splitu, Crkveni interdijecezanski sud drugoga stupnja u Splitu, Interdijecezanski ženidbeni sud u prvog stupnja u Rijeci i Nadbiskupijski sud prvoga stupnja u Zadru.
Prema Zakoniku kanonskog prava valjanost ženidbe ovisi o osobnoj sposobnosti stranaka, o ženidbenoj privoli i o obliku sklapanja ženidbe.
Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kan. 1671-1691) i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kan. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenog života. Postupak rastave ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze ne daje strankama mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe.
Iz navedenog proizlazi da Crkva ne poznaje postupak rastave koji bi po učincima bio jednak građanskoj brakorazvodnoj parnici, već se taj učinak može postići samo primjenom instituta proglašenja nevaljanosti odnosno ništavosti ženidbe.
Nakon što se u braku pokuša riješiti problem na sve moguće načine, bračni drugovi koji se te veze žele osloboditi moraju dokazati postojanje kanonskih razloga radi kojih je njihova ženidba nevaljano sklopljena.
Pritom bračni odnos koji je u krizi radi različitosti karaktera bračnih drugova, preljuba, nemogućnosti primanja sakramenata ispovijedi i pričesti, nemogućnosti kumovanja, pa čak i novi građanski brak jednog od supružnika, nisu dovoljni razlozi za pokretanje tužbe radi ništavosti ženidbe.
Ključan je kanonski razlog odnosno pravni temelj ništavosti ženidbe. Ako takav ne postoji, sud će tužbu odbaciti.
Vrlo je malo sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, a to su one u kojima postoji osobna nesposobnost stranaka, nedostaci u ženidbenoj privoli ili nedostaci u kanonskom obliku. Razlog tomu leži u činjenici da važeći Zakonik kanonskoga prava određuje da se prije sklapanja ženidbe “mora utvrditi da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju” (kan. 1066). Sklapanje ženidbe brižljivo se priprema nizom postupaka koji ne samo da garantiraju valjano i dopušteno sklapanje ženidbe, nego i osiguravaju njezin sretan ishod, napose pod vjerskim aspektom.
Mnogostruke priprave za sklapanje ženidbe, npr. opća priprava, osobna priprava i liturgijska priprava, imaju svrhu pripraviti zaručnike za sklapanje ženidbe. Pastoralna i pravna priprava ima za svrhu otkloniti sve ono što priječi valjano i dopušteno sklapanje ženidbe.
Sa sustavne točke motrišta i parnice za proglašenje ništavosti ženidbe podijeljene su u tri temeljne kategorije koje se odnose na osobnu sposobnost stranaka (zapreke), ženidbenu privolu i kanonski oblik.
Među zaprekama koje se pred nadležnim sudom mogu dokazivati su: pomanjkanje dobi u određenim granicama (muška osoba prije navršenih šesnaest godina, ženska prije četrnaest), različitost vjere, sveti red, javni doživotni zavjet čistoće u redovničkoj ustanovi, otmica ili zadržavanje ženske osobe, ubojstvo svojeg ili tuđeg ženidbenog druga radi sklapanja braka, krvno srodstvo u pobočnoj liniji, tazbinsko srodstvo, zapreka javne ćudorednosti i zakonsko srodstvo (nastalo posvojenjem), potpuna spolna nemoć, prijašnji ženidbeni vez i krvno srodstvo u pravoj liniji.
Ako jedan ili oba bračna druga opravdano sumnjaju u valjanost ženidbe potrebno je prvo obaviti savjetodavni razgovor s vlastitim župnikom, u obiteljskom savjetovalištu ili s crkvenim pravnikom, kako bi se utvrdilo postoji li pravni temelj za pokretanje parnice.
Tužba kojom se pokreće redoviti sudski postupak mora sadržavati podatak o sudu pred kojim se parnica pokreće, jasno određen predmet parnice, odnosno ženidbu o kojoj je riječ, formulaciju zahtjeva za proglašenje ništavosti, razloge za podnošenje zahtjeva, odnosno razlog ništavosti zbog kojih se valjanost ženidbe osporava, naznaku prava na koje se tužitelj oslanja te činjenice i dokaze kojima se potkrjepljuje ono što se tvrdi, potpis tužitelja ili njegova zastupnika, s naznakom dana, mjeseca i godine te mjesta u kojemu tužitelj ili njegov zastupnik stanuju, kao i naznaku prebivališta ili boravišta tužene stranke.
Tužbi treba priložiti: vjenčani list iz župe u kojoj je ženidba sklopljena, presliku postupka za ženidbu, krsne listove tužitelja i tužene stranke, svjedočanstvo o istinoljubivosti tužitelja/tužiteljice, tj. preporuku župnika, presudu brakorazvodne parnice općinskoga suda, listu svjedoka (adrese, broj telefona te naznaku onoga što pojedini svjedoci mogu posvjedočiti).
Osim osnovnih sastojaka, tužbi je moguće priložiti i službenu dokumentaciju kojom se potkrjepljuju tužbeni razlozi (zdravstvena, sudska, policijska, dokumentacija centra za socijalnu skrb, ustanove za karitativno djelovanje i društvenu skrb i sl.), drugi dokazi koji potkrjepljuju ono što se tvrdi u tužbi (privatne i/ili javne isprave, osobnu korespondenciju, audio-vizualne zapise, tonske zapise, fotografije, ispis sms poruka i/ili elektroničke pošte i sl.), kao i svjedočanstva (preporuke) drugih osoba o istinoljubivosti i vjerodostojnosti tužitelja (npr. župnih vikara, rektora crkava, kapelana, duhovnih voditelja, voditelja vjerničkih društava).
Mjerodavno sudište prvog stupnja je sud mjesta u kojemu je slavljena ženidba, sud mjesta u kojemu jedna ili obje stranke imaju prebivalište ili boravište i sud mjesta u kojemu se stvarno treba prikupiti većina dokaza.
Sud će presudu kojom se ženidba proglašava ništetnom izreći ako suci postignu dostatnu moralnu sigurnost da je određena ženidba nevaljano sklopljena na sam dan vjenčanja i to iz kanonskih razloga. Pritom, moralnu sigurnost sud postiže na temelju izjava stranka u postupku, svjedoka, stručnih mišljenja, isprava i očevida.
Presuda kojom je ženidba proglašena ništavom, postaje izvršna nakon isteka propisanih rokova određenih u kan. 1630-1633 Zakonika o kanonskom pravu, odnosno kad proteknu rokovi za ulaganje priziva, odnosno donošenjem konačne presude.
Konačno, kada presuda kojom je proglašena ništavost ženidbe postane izvršna, stranke čija je ženidba proglašena ništavom mogu sklopiti novu ženidbu, dakako osim ako to priječi zabrana koja je dodana samoj presudi ili koju je odredio mjesni ordinarij.
Čim presuda postane izvršna, sudski je vikar mora priopćiti ordinariju mjesta u kojem je ženidba sklopljena. Ordinarij se pak mora pobrinuti da se što prije u matice vjenčanih i krštenih upiše presuđena ništavost ženidbe i možda određene zabrane.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
