Analizira se nadležnost Suda EU-a da iznese tumačenje mora li se pojedino nacionalno pravilo, u individualnom postupku, bez da se o tome vodi poseban postupak, neposredno izuzeti iz primjene, u slučaju njegove protivnosti ostvarenju cilja punog učinka Direktive 93/13/EEZ. Takav cilj kod tzv. Zakona o konverziji postiže se potpunim izuzimanjem iz primjene, odnosno nevaljanosti konverzije u cijelosti, kako je već izvorno postavljeno u pitanju iz oglednog postupka.
Bitno da pritom kroz stvaranje sudske prakse vezano za potrošačko pravo treba izbjeći situaciju da rezultat pravne zaštite prema dužnicima koji nisu potrošači ne bude isti, ako su nacionalnim zakonodavstvom obvezni odnosi između vjerovnika i dužnika općenito regulirani na način kojim dužnici općenito ostvaruju pravnu zaštitu koja dovodi do istog rezultata.
Nacionalno zakonodavstvo ne smije oduzeti potrošaču prava koja im pruža Direktiva 93/13/EEZ. No, nacionalno zakonodavstvo usklađeno s tom Direktivom glede zaštite potrošača, moguće na međusobno usporediv način štiti ne samo dužnike u statusu potrošača nego dužnike općenito. Odgovor na isto daju odredbe nacionalnog obveznog prava općenito.
Dana 26. svibnja 2020. Glavna uprava za pravosuđe i zaštitu potrošača, od strane Udruge Franak kao podnositelja pritužbe (dalje: podnositelj) Europskoj komisiji podnesena je pritužba koja se kod Komisije vodila pod CHAP(2020)02148.
U pritužbi podnositelj iznosi kritike prema Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (dalje: VSRH) zbog odluke o valjanosti dodataka o konverziji kredita denominiranih u valutu CHF u valutu EUR, koji su sklopljeni na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" br. 102/15. (dalje: ZID ZPK 2015).
Vrhovni sud u oglednom postupku Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. donio je odluku da je Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK NN 102/15 valjan te ima pravne učinke u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obrazloženjem da je dodatak glavnom ugovoru o kreditu pošten i valjan bez obzira na to što su odredbe glavnog ugovora o predmetu (valuta švicarski franak) i cijeni (kamatna stopa) bile nepoštene i nevaljane od početka (ex tunc).
Podnositelj smatra da donesena odluka o valjanosti konverzije nije u skladu s Direktivom 93/13/EEZ te tumačenjem Suda Europske unije (dalje: Sud EU-a), kao i da Vrhovni sud u toku oglednog postupka prethodno, prije donošenja odluke, Sudu EU-a nije uputio zahtjev za prethodnu odluku čime da je povrijedio članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU).
Dalje, iznosi se da je Republika Hrvatska donijela ZID ZPK 2015 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. i na temelju kojeg su sporni krediti indeksirani u CHF pretvoreni u kredite indeksirane u odnosu na EUR, da je svrha tog Zakona koji je donesen u vrijeme kada je Vrhovni sud i dalje smatrao da su klauzule o valuti CHF valjane bila socijalne prirode te je imala za cilj izjednačiti nositelje kredita u CHF i nositelje kredita u EUR.1
Podnositelj je takvom prijavom Vrhovnog suda prema Komisiji kontradiktoran, jer s jedne strane u toku oglednog postupka te naknadno, medijski, putem društvenih mreža, kao i podržavanjem podnesaka umješača u oglednom postupku, tvrdi da se radi o nebitnom pitanju, da se u postupcima ne spori valjanost i zakonitost konverzije te da to (valjanost konverzije) nije od utjecaja na potraživanja potrošača, kojima da se niti ne zadire u razdoblje nakon 30.09.2015.
S druge strane, nakon oglednog postupka vezano za to isto pitanje podnosi pritužbu Komisiji, zbog toga što o tom istom pitanju Vrhovni sud, prije donošenja odluke, Sudu EU-a nije uputio zahtjev za prethodnu odluku, čime da je povrijedio članak 267. UFEU-a.2
Komisija daje ocjenu pritužbe kako slijedi:
Točno je da, pri ocjeni ugovornih odredbi u skladu s Direktivom 93/13/EEZ u konkretnim predmetima nacionalni sudovi imaju obvezu uzeti u obzir sudsku praksu Suda EU-a.
Također je točno da se postupak zbog povrede na temelju članka 258. UFEU-a načelno može temeljiti na odlukama nacionalnih sudova i da, u skladu s člankom 267. stavkom 3. UFEU-a, ako u predmetu koji se vodi pred nacionalnim sudom najvišeg stupnja, presuda koju treba donijeti ovisi o tumačenju prava Unije, taj je sud načelno dužan uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU-a.
Istodobno, ako je u vezi s predmetnim pitanjem u tijeku postupak za donošenje odluke o prethodnim pitanjima na temelju članka 267. UFEU-a u i ako djelovanje Komisije ne bi znatno ubrzalo rješavanje predmeta, Komisija u načelu neće smatrati primjerenim otvaranje postupka zbog povrede protiv uključene države članice u skladu s člankom 258. UFEU-a.
Pri razmatranju primjerenosti pokretanja postupka zbog povrede protiv Republike Hrvatske na temelju moguće povrede Direktive 93/13/EEZ i članka 267. stavka 3. UFEU-a, službe Komisije moraju uzeti u obzir da su nakon podnošenja pritužbe hrvatski sudovi podnijeli dva zahtjeva za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU-a u vezi s tumačenjem Direktive 93/13/EEZ: predmet C-474/20, koji je podnio Vrhovni sud, i predmet C-567/20, koji je podnio Općinski građanski sud u Zagrebu.
Komisija oba predmeta na jednaki način nalazi vezanim za tumačenje Direktive 93/13/EEZ u pogledu prava na povrat koja proizlaze iz nepoštenosti odredbi te utjecaja ZID ZPK 2015 i sklopljenih dodataka na odredbe, kao i da je za oba predmeta relevantna postojeća sudska praksa Suda EU-a o Direktivi 93/13/EEZ, uključujući predmet C-118/17 Dunai. Nadalje, Komisija dodatno ističe da je Vrhovni sud postavio pitanje o nadležnosti Suda EU-a, s obzirom na to da se radi o ugovoru koji je sklopljen prije pristupanja Uniji, a koji je konvertiran nakon pristupanja Uniji na temelju zakona koji je Republika Hrvatska donijela nakon pristupanja Uniji (što je zasebno pitanje u odnosu na činjenicu obveze primjenjivosti prava Unije od sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju).
Komisija smatra da, budući da su ta dva zahtjeva za prethodnu odluku koja su uputili hrvatski sudovi u tijeku pred Sudom EU-a, da se tom Sudu daje prilika da pojasni sva relevantna pitanja prava EU-a, čime službe Komisije ne smatraju primjerenim pokrenuti postupak zbog povrede prava protiv Hrvatske u vezi s mogućim pogrešnim tumačenjem Direktive 93/13/EEZ.
Uzimajući u obzir zahtjeve za prethodnu odluku u predmetima C-474/20 i C-567/20, koje su podnijeli hrvatski sudovi, uključujući Vrhovni sud, u Hrvatskoj ne postoji dovoljno dokaza za sustavno pitanje u pogledu članka 267. stavka 3. UFEU-a.
Komisija će poduzeti daljnje mjere ako iz prethodne odluke Suda EU-a bude proizlazilo da nacionalne odredbe ili sudska praksa nisu u skladu s pravom EU-a. U tom pogledu, ako bude dokaza o tome da sudovi države članice ne poštuju odluke koje Sud EU-a donese u predmetima C-474/20 i C-567/20, što bi predstavljalo povredu prava EU-a dovoljno dosljedne i opće prirode, pitanje postupka zbog povrede na temelju članka 258 UFEU-a moglo bi se kasnije pojaviti.
Može se zaključiti da Komisija ne nalazi različitosti pitanja vezano za tumačenje prava Unije C-474/20 i C-567/20 (primjerice, da bi prvi predmet bio nebitan u odnosu na drugi, nego ih tretira jednako, kako stoji "oba predmeta odnose se na tumačenje Direktive 93/13/EEZ").
No Komisija daje odgovor pretpostavljajući da je predmet Suda EU-a C-474/20 u tijeku, koji je u međuvremenu povučen, a koje povlačenje slijedi nakon što je Komisija u tom predmetu proveden pisani postupak te Komisija podnijela očitovanje na predmet Suda EU-a C-474/20.3
Odgovor Komisije na pritužbu isti je i u odgovoru g. Reyndersa u ime Europske komisije (19.8.2021) HR E-003015/2021 kako slijedi:
Sud Europske unije (Sud) utvrdio je da ugovorna odredba u smislu iz Direktive 93/13/EEZ koja se odnosi na tečajni rizik u ugovoru o zajmu definira glavni predmet tog ugovora. Ako nacionalni sud utvrdi da takva odredba nije transparentna i da je nepoštena te da prema nacionalnim propisima takav ugovor ne može pravno opstati bez nje, taj će ugovor u pravilu biti ništetan. U primjeni Direktive 93/13/EEZ u konkretnim predmetima nacionalni sudovi obvezni su uzeti u obzir sudsku praksu Suda, a Komisija može pokrenuti postupak zbog povrede protiv države članice na temelju članka 258. Ugovora o funkcioniranju EU-a (UFEU) ako postoje dokazi da praksa njezinih sudova nije u skladu sa sudskom praksom Suda.
Hrvatski sudovi razmatrali su i razmatraju različite aspekte zajmova povezanih sa stranim valutama. S tim u vezi dva hrvatska suda, uključujući Vrhovni sud, zatražila su prethodne odluke o tumačenju Direktive 93/13/EEZ na temelju članka 267. UFEU-a. Ti se zahtjevi među ostalim odnose i na relevantnost presude u predmetu Dunai (C-118/17) u odnosu na okolnosti u hrvatskim predmetima i primjenjivost te direktive na ugovore sklopljene prije pristupanja Hrvatske EU-u, ali kasnije izmijenjene.
U skladu s prioritetima provedbe utvrđenima u Komunikaciji „Pravo EU-a: boljom primjenom do boljih rezultata” Komisija može razmotriti daljnje korake nakon što Sud donese odluku u tim predmetima.
Kako je predmet Suda EU C-474/20 povučen, o tome bi trebalo biti odlučeno u C-567/20, pod uvjetom da se postavljeno pitanje tumači na način kako je cilj izvornog pitanja iz oglednog postupka, odnosno povučenog pitanja koji se vodio pred sudom EU-C/474/20.
Taj cilj jeste da potrošač nema pravo samo na restituciju razlike plaćenog u pojedinom anuitetu u odnosu na tzv. početni anuitet do sklapanja aneksa nego na potpuno izuzimanje konverzije, njezinu nevaljanost u cijelosti, ne samo do njezina sklapanja nego u toku cijelog otplatnog plana. Posljedično, njezinim izuzimanjem, kao da ne postoji, taj potrošač pravom jednakosti ima isti položaj kao potrošač nekonvertiranog kredita, a to jeste ništetan ugovor.
Prema sadržaju zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C-567/20 proizlazi da bi sporazum (aneks, dodatak) o konverziji bio ništetan, odnosno da bi se pitanje u cilju potrošača trebalo tumačiti na način koji ima cilj izvorno postavljeno pitanje Općinskog suda u Pazinu u oglednom postupku o nevaljanosti konverzije, odnosno Vrhovnog suda C-474/20.
No ukoliko jeste tako, a što je interes potrošača, tada postaje upitno koji su razlozi prikazivanja putem medija i društvenih mreža da bi se radilo o različitim pitanjima, odnosno da bi pitanje ništetnosti Aneksa kao pitanje iz oglednog postupka, ponovno naknadno postavljeno u predmetu C-474/20, bilo nebitno.
Pravno je nemoguće s jedne strane braniti tzv. Zakon o konverziji, a s druge strane istodobno štititi potrošače konvertiranih kredita, a čiji je cilj da imaju jednaka prava kao i oni koji nisu pristupili konverziji. Pretežiti dio kredita koji su u vrijeme provedbe bili u otplati te imali prava na konverziju su joj pristupili, dok su nekonvertirani krediti većinom otplaćeni u vrijeme provedbe konverzije te nisu bili obuhvaćeni Zakonom. Pritom potrošači koji su pristupili konverziji ne smiju imati različita prava, jer oni nisu informirani da u izračun konverzije ulaze ništetne odredbe o valuti CHF i kamati kao valjane, a bile su ništetne, "izjednačavanjem s EUR kreditima", a koji su izvorno imali ugovorenu kamatu na jednak način kao CHF krediti, tako da se kamata mijenja jednostranom Odlukom banke, a EUR kamata je kao valjana, a ne ništetna, ušla u izračun konverzije, dok se kao ništetna trebala u cijelosti izuzeti iz primjene.
Da se zahtjevom za prethodnu odluku kod Suda EU C-567/20, preispituje rješenje iz oglednog postupka (kao što je bio i predmet C-474/20), slijedi iz sadržaja njegova obrazloženja, primjerice:
t. 33. Vrhovni sud RH je u navedenom postupku (rješavajući o pitanju valjanosti dodatka ugovora kojima je provedena konverzija kredita, u obrazloženju odluke naveo kako dodatak originalnim ugovorima o kreditu ne može biti nepošten i ništetan iako se svojim sadržajem temelji na odredbama koje su ex tunc utvrđene nepoštenim i ništetnim i to iz razloga što je taj dodatak ugovora o kreditu, zapravo novi ugovorni odnos, iako u potpunosti dobrovoljan za potrošača, sklopljen u primjeni ZID ZPK 2015 te zaključuje da je već samim tim dodatak ugovora o kreditu zakonit, pošten i valjan.
34. De facto, Vrhovni sud je odbio ispitivati je li dodatak ugovora pošten i valjan presumirajući da jest, bez mogućnosti da se poštenost i valjanost tog dodatka ugovora uopće ocjenjuje i dovodi u pitanje, iako su glavne odredbe originalnog ugovora o kreditu, o predmetu (valuta švicarski franak) i o cijeni (kamatna stopa), već utvrđene nepoštenim i ništetnim od ex tunc.
35. Vrhovni sud u tom postupku, iako je odlučivao o primjeni prava Europske unije, odnosno primjeni i tumačenju Direktive 93/13 koja je inkorporirana u nacionalni Zakon u zaštiti potrošača, nije o tumačenju prava Unije postavio prethodno pitanje Sudu EU-a te nije u samoj odluci uopće obrazložio zašto nije Sudu EU-a postavio prethodno pitanje tako da o pitanju koje se sada postavlja u ovom postupku Sudu Unije nije omogućeno očitovanje u smislu pravilne interpretacije prava Unije.
49. Ovaj Sud Direktivu 93/13 shvaća na način da ista dopušta zakonodavne intervencije država članica, ali u smislu zadržavanja ili usvajanja pravila koja nadilaze zaštitne odredbe Direktive te se prema tome intervencija u ugovorni odnos može izvršiti putem zakonodavne intervencije samo ukoliko se usklađuje s Direktivom 93/13 ili je unutar okvira maksimalne zašite potrošača utvrđeno člankom 8. Direktive 93/13, a nikako na način da tu zaštitu umanjuje, a takvo shvaćanje nalazi u presudi C-118/17, Dunai, t. 43. i 44..
53. U pogledu relevantnih odredbi nacionalnog prava ovaj Sud ističe kako Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisuje kako ništetan ugovor i ništetna ugovorna odredba ne mogu konvalidirati te propisuje kako se, sukladno čl. 322. i 326. ZOO-a, ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora pa ovaj Sud smatra kako je u tom smislu usklađen s Direktivom 93/13.
54. Zakon o obveznim odnosima propisuje kako ništetan ugovor ne postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, niti može to postati obnovom ugovora (čl. 145. ZOO-a) pa ne može postati valjan niti nagodbom (čl. 158. st. 2. ZOO-a), bez obzira na pravnu kvalifikaciju Dodataka ugovoru kojeg su stranke sklopile u provedbi ZID ZPK 2015, na što ukazuju odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a koja navodi kako je obnova bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna te čl. 158. st. 2. ZOO-a koja navodi kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu. U bitnom prema nacionalnom zakonodavstvu ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav pravni posao (obnova, nagodba itd.) kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili, izmijenili ili učinili pravno valjanim jer se to izričito protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao. Radi se naime o temeljenom pravilu nacionalnog obveznog prava o nemogućnosti konvalidacije koje svoj ratio ima upravo u činjenici da se radi o takvoj povredi javnih interesa i zaštite javnog poretka koja se ne može ozdraviti protekom vremena.
Analizom postupanja prijavitelja može se zaključiti da oko istog pravnog pitanja prijavitelj pristupa kod institucija, a na drugi način kod objave istoga u medijima i preko društvenih mreža, pri čemu je upitan i način objave informacija od strane medija, s obzirom na pravo i interes objave informacija, ali na način da one budu potpune i točne, provjerene, posebno ako se radi o sudskim postupcima. Autor mora provjeriti točnost informacije te postupati u dobroj vjeri. 4
Nastavno je Komisija iznijela da bi pokrenula postupak ukoliko se od strane suda ne bi poštivale donesene odluke, i to kako je kod odgovora na pritužbu postupala kao da je postupak C-474/20 i dalje u tijeku, ne radeći distinkciju između predmeta C-474/20 te C-567/20. To je ukazivanje kada bi se postupak mogao provesti, no postupak ne nalazi primjerenim pokrenuti u trenutku odlučivanja o konkretnoj pritužbi prijavitelja.
No dalje ukazuje i da bi takav postupak pokrenula ako bi nacionalno zakonodavstvo bilo protivno Direktivi.
Ono što je ključno jeste da se konverzija ima u cijelosti izuzeti iz primjene, s obzirom na to da je njezin predmet konvertiranje ništetne valute CHF kao valjane te ništetne kamate kao valjane u drugi EUR kredit koji je izvorno na identičan način kao ugovori indeksirani u CHF sadržavao ništetnu odredbu o kamati "tako da se mijenja jednostranom Odlukom Banke", a kamata se kao ništetna identično ima u cijelosti izuzeti.
Posljedično nema valjane konverzije ništetnog, što i da je moguće, opet bi bilo ništetno, jer je predmet konverzije bio "ulazak iz jednog ništetnog ugovora u drugi".
U predmetu C 495/19, Kancelaria Medius SA protiv RN, od 04. lipnja 2020. (t. 51): "Kada se ne može provesti tumačenje i primjena nacionalnog propisa u skladu sa zahtjevima Direktive 93/13, nacionalni sudovi imaju obvezu po službenoj dužnosti ispitati jesu li ugovorne odredbe dogovorene među strankama nepoštene i u tu svrhu poduzeti potrebne mjere izvođenja dokaza, prema potrebi ne primjenjujući bilo koju odredbu nacionalnog prava ili nacionalnu sudsku praksu koja bi bila protivna takvom ispitivanju."
U predmetu C 118/17, Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Z od 14. ožujka 2019. sud (t. 61) Sud EU-a jasno iznosi da odredba nacionalnog prava koji bi bila prepreka ostvarenju punog učinka Direktive 93/13/EEZ treba od strane nacionalnog suda biti izuzeta iz primjene, bez potrebe da se zatraži ili čeka da se prethodno stavi izvan snage ta odredba kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom.
Identično prethodno u predmetu C 689/13, Puligienica Facility Esco SpA (PFE) protiv Airgest SpA, od 05. travnja 2016. (t.41): "Svaka odredba nacionalnog pravnog poretka koja bi umanjivala učinkovitost prava Unije time što uskraćuje sucu nadležnom za primjenu tog prava ovlast da već u samom trenutku te primjene učini sve što je nužno da ostavi po strani nacionalne zakonodavne odredbe koje bi mogle spriječiti puni učinak pravnih pravila Unije, bila bi nespojiva sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije". 5
Konverzija se kao ništetna ima izuzeti iz primjene, a sam glavni ugovor utvrditi ništetnim (kao jedan od niz ugovora koji se imaju utvrditi ništetnim, jer sadržavaju nepoštene i ništetne glavne odredbe/odredbu, bez koje ugovor ne može opstati).
U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, države članice utvrđuju da nepoštene odredbe u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nisu obvezujuće za potrošača.
Na taj način, za ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom u načelu valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. 6
U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom je sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi.
Obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano u načelu ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose. 7
Posljedično tomu, kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe.8
Stoga, kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Naime, takva mogućnost pospješila bi gubitak preventivnog učinka prema poslovnim subjektima do kojeg inače dolazi jednostavnim izuzimanjem nepoštenih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi poslovni subjekti ostali u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata. 9
Stoga je na nacionalnom sudu da nakon što u cijelosti izuzme nepoštene odredbe iz primjene prihvati tužbeni zahtjev na ništetnost ugovora kao jedini način kojim se ostvaruje svrha Direktive 93/13/EEZ, a to je penaliziranje Kreditora na način da ubuduće bude odvraćen od korištenja nepoštene i ništetne poslovne prakse, a ta svrha se ne bi ostvarila revidiranjem ugovora. Izuzimanje zahvaća bitne odredbe ugovora, koji ne samo izuzimanjem CHF valute, nego i izuzimanjem same kamate, prema nacionalnom pravu ne može pravno ostati na snazi, neovisno o valuti u kojoj je kredit ugovoren.
Isto je posljedica odredbi Zakona o obveznim odnosima koji štiti dužnike, neovisno o statusu potrošača (s čime u vezi pravna stečevina EU-a može potrošaču dati samo više prava). Zakon o zaštiti potrošača u skladu je sa Direktivom 93/13/EEZ, dok Zakon o konverziji s obzirom da ništetne odredbe uzima kao valjane, kao i odredbu o valuti CHF, ali tako i odredbe o kamatama, može se smatrati suprotnim Direktivi 93/13/EEZ, jer se konverzija, ukoliko to potrošač zatraži, u cijelosti ima izuzeti iz primjene.
No, Zakon o obveznim odnosima koji štiti sve dužnike "nastavak" je Austrijskog građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji je objavljen carskim patentom 1. lipnja 1811. primjenjiv u Austro - Ugarskoj. Kasnije su 1918. od Austro-Ugarske nastale nove države: Austrija, Mađarska, Država SHS, Čehoslovačka te Poljska.
Nakon toga raspada, sve kroz staru Jugoslaviju, na području današnje Republike Hrvatske primjenjivao se OGZ te je nakon okončanja II. svj. rata i nastanka tzv. druge Jugoslavije, kada je donesen Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ" br. 86/46., 105/46., 96/47.).
Navedeni Zakon odredio je da se pod određenim uvjetima kao pravna pravila mogu primjenjivati propisi doneseni do 6. travnja 1941. (da pojedino područje koje čini drugu Jugoslaviju nije uređeno propisima nove države te da "staro" pravilo koje se ima primijeniti nije u suprotnosti s Ustavom nove države te načelima socijalističkog pravnog poretka kao temeljnom odrednicom nove države). U tim ograničenjima, OGZ se primjenjivao cijelo vrijeme trajanja tzv. druge Jugoslavije.
Doneseni Zakon o obveznim odnosima u bitnome se temelji na OGZ-u te se tako ne smije dovesti dužnike u situaciju da se smatra da bi samo potrošači trebali imati punu zaštitu ništetnosti, nego ništetnost ugovora neovisno o tome je li dužnik u statusu potrošača sagledati kroz primjenu Zakona o obveznim odnosima te sudsku praksu Vrhovnog suda. 10
Svrha i cilj zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ jeste da se nacionalnim zakonodavstvom potrošaču ne mogu umanjiti prava koja im tom Direktivom pripadaju te u slučaju protivnosti Direktivi, njegovo izuzimanje iz primjene, neposredno od osobe koja ima odlučiti o pojedinom slučaju. Kako bi se ostvario puni učinak Direktive 93/13/EEZ, posebno odvraćanje Kreditora od ponovnog korištenja nepoštene poslovne prakse, kod donošenja pojedinih nacionalnih zakona ne smije biti odstupanja od nje.
Pritom ne smije biti upitno da u slučaju ništetnosti pojedinih potrošačkih ugovora u istoj činjeničnoj situaciji nisu ništetni samo zato što dužnik nije potrošač. Nacionalno zakonodavstvo ne regulira samo potrošačke odnose nego sve odnose u kojima se nalazi dužnik neovisno o statusu potrošača, čime pojedino nacionalno zakonodavstvo sve dužnike može štititi na način koji je usporediv sa zaštitom potrošača. Zakon o obveznim odnosima može se smatrati jednim od takvih, s temeljnim načelima: slobode uređivanja obveznih odnosa, ukoliko isto nije protivno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2.), ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (članak 3.), savjesnosti i poštenja (članak 4.), zabrane zlouporabe prava (članak 6.), jednake vrijednosti uzajamnih činidaba kod naplatnih pravnih poslova (članak 7.), primjena toga Zakona na sve vrste ugovora (članak 14.).
Marina Cvitko Tomić
___________________________________
^ 1 vidjeti kronologiju odluka o ništetnosti odredbi o kamati te valuti CHF, kako slijedi: VTS Pž-7129/13 od 13.06.2014.; VSRH Revt - 249/14 od 09.04.2015., USRH U - III - 2521/2015 i dr. od 13.12.2016., VTS Revt 575/16-5 od 03.10. 2017., VTS Pž 6632/2017-10 od 10.06.2018.; VSRH Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019; USRH U - III - 4150/2019 od 05.02.2021.
^ 2 detaljnije IUS INFO: Ogledni postupak i mediji, 18.01.2021.
^ 3 rješenje Suda EU-a C-474/20 od 18. lipnja 2021.
^ 4 Zakon o medijima ("Narodne novine" br. 59/04., 84/11., 81/13.,) čl. 3 st. 1 i 2, čl. 4 st. 1, čl. 16 st. 1, čl. 21. - u cijelosti
^ 5 presuda Suda EU-a od 9. srpnja 2020., Ibercaja Banco, C-452/18, EU:C:2020:536, t. 22., t. 23., t. 24.
^ 6 presude Suda EU-a Simmenthal, EU:C:1978:49, t. 22.; Factortame i dr., C 213/89, EU:C:1990:257, t. 20.
^ 7presuda Suda EU-a od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C-154/15, C-307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 62.
^ 8 presuda Suda EU-a od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C 125/18, EU:C:2020:138, t. 59.
^ 9 presuda Suda EU-a od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C 618/10, EU:C:2012:349, t. 69.; od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 79.; od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C 70/17 i C 179/17, EU:C:2019:250, t. 54. od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C 125/18, EU:C:2020:138, t. 60., od 29. ožujka 2019., Banca B. SA, C-269/19, EU:C:2020:954, t. 29. i t.30.) .
^ 10 npr. VSRH posl. br. Rev 1970/11-2 od 05.02.2014. godine, posl. br. Rev–x–556/10-2 od 08.09.2010. godine, Rev 85/03-2 od 12. 01.2005.
