Uvod
Kako je i prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08. i 112/12.) diskriminacija u smislu toga Zakona i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući:
– korištenje javno dostupnih resursa,
– sudjelovanje u javnom i društvenom životu,
- pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada,
prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti,
to je ova odluka od značaja i za naš pravni sustav.
Činjenice
Podnositelj zahtjeva (rođen 1966.) je paraplegičar od 1987. i koristi invalidska kolica.
Njegov zahtjev se odnosi na nemogućnost pristupa jednom kinu u Ženevi kako bi pogledao film koji se nije prikazivao ni u jednom drugom kinu u gradu.
Kako zgrada u kojoj se nalazi kino nije bila prilagođena korisnicima invalidskih kolica, podnositelju zahtjeva je odbijen pristup kinu pozivom na odredbe propisa o zaštiti i sigurnosti.
Podnositelj zahtjeva je podnio tužbu zbog diskriminacije protiv tvrtke koja je vodila kino, ali je tužbeni zahtjev odbijen pred prvostupanjskim sudom, a navedenu je odluku potvrdio drugostupanjski sud te zatim i federalni sud.
Oslanjajući se posebno na čl. 14. (zabrana diskriminacije) i čl. 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života) Europske konvencije o ljudskim pravima (Konvencija), podnositelj zahtjeva je smatrao da su švicarski sudovi nemogućnost pristupa kinu zbog njegovog invaliditeta trebali smatrati diskriminacijom.
Odluka Suda
Ističući da je neophodno uzeti u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, posebno socijalnu i obiteljsku situaciju podnositelja zahtjeva, ESLJP nije zanemario činjenicu da je za g. Glaisena, koji je bio paraplegičar, značaj odlaska u kino bio ne samo da pogleda film koji se prikazuje, nego i da razmjenjuje kontakte sa drugim ljudima. Štoviše, gospodin Glaisen, koji nije mogao sudjelovati u mnogim drugim aktivnostima u slobodno vrijeme zbog svog invaliditeta, sebe je smatrao strastvenim ljubiteljem kinematografije, a to Vlada Švicarske nije dovodila u pitanje.
Međutim, ESLJP je smatrao da se članak 8. Konvencije ne može tumačiti tako da zahtjeva pristup određenom kinu u situaciji u kojoj je moguć pristup drugim kinima u blizini. ESLJP je zaista primijetio da su u okolini bili druga kina prilagođena potrebama g. Glaisena i da je prema tome imao pristup lokalnom kinu.
ESLJP je ponovio da države imaju široku slobodu procjene u situacijama kada moraju postići ravnotežu između konkurentnih privatnih i javnih interesa ili između različitih prava iz Konvencije. Isto tako, istaknuo je da domaći sudovi moraju dati detaljna objašnjenja za svoje odluke, posebno kako bi omogućili ESLJP-u da provodi svoju kontrolu.
U ovom predmetu, ESLJP je bio mišljenja da je Savezni sud pružio dovoljne razloge da objasni zašto situacija s kojom se suočio g. Glaisen nije bila dovoljno ozbiljna da bi potpala pod pojam diskriminacije. ESLJP je stoga utvrdio da nema razloga da se protivi nalazima Saveznog suda, koji je smatrao da Konvencija ne obvezuje Švicarsku da u svom domaćem zakonodavstvu usvoji koncept diskriminacije kakvu traži g. Glaisen.
Zbog navedenoga je zaključeno da se podnositelj zahtjeva neosnovano pozivao na članak 8. Konvencije.
mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
