Što je moral društva i kako utvrditi njegovu povredu kao razlog ništetnosti ugovora

Ništetnost ugovora ima svoje posljedice pa je tako prema članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dat će se odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ne bi trebalo biti teško utvrditi je li neki ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske ili prisilnim propisima. No, pitanje je što se sve može smatrati povredom morala društva? Zakon o obveznim odnosima, a niti drugi propisi, ne definiraju pojam „moral društva“ pa tako niti njegovu povredu, što ne čudi budući da je riječ o pojmu koji je dinamičan i mijenja se s obzirom na društvena zbivanja, uređenje, protek vremena i slično.

Dakle, sudac će u svakom pojedinačnom slučaju morati prosuđivati je li nešto povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan.

Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio Odluku broj Rev-x 802/10-2 od 10. listopada 2012. u postupku u kojem je predmet spora bila ništavost ugovora o prodaji nekretnine od 29. svibnja 1996., sklopljenog između prvotuženika kao kupca i drugotužene kao prodavateljice stana.

Naime, nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužiteljice ocijenivši ga neosnovanim, polazeći od sljedećih utvrđenja te, među strankama, nespornih činjenica:

- 4. svibnja 1996. tuženici su sklopili predugovor o prodaji nekretnine, kojim drugotužena kao prodavateljica prodaje stan u R. prvotuženiku kao kupcu za iznos 72.000,00 DEM uz ugovorenu obročnu otplatu ugovorene cijene (4 obroka), i kojim ugovorom je 1. srpnja 1996. određen kao dan stupanja prvotuženika kao kupca u posjed tog stana, određena je obveza plaćanja poreza na promet te nekretnine, te je ugovorena obveza tuženika na sklapanje osnovnog ugovora o prometu te nekretnine nakon što drugotužena potpuno otplati taj stan kupljen od grada R. na temelju ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo,

- 16. svibnja 1996. između tužiteljice kao kupca i drugotužene kao prodavateljice sklopljen je kupoprodajni ugovor glede stana u R. za iznos od 52.000,00 DEM koji iznos je tužiteljica u potpunosti isplatila drugotuženoj, 17. svibnja 1996. ugovoren je kao dan predaje u posjed tog stana tužiteljici i ugovorena je mogućnost nazadkupnje uz povrat isplaćenog iznosa u roku od tri mjeseca (16. kolovoza 1996.), te je na temelju tog ugovora:

- tužiteljica ušla u posjed predmetnog stana, nakon čega se drugotuženik obratio tužiteljici informirajući je da je on prije nje sklopio kupoprodajni ugovor glede istog stana s drugotuženom, te prikazujući svoju tešku situaciju zbog bolesti djeteta predložio tužiteljici da raskine sklopljeni kupoprodajni ugovor, na što je tužiteljica pristala, nakon čega je 27. svibnja 1996. tužiteljica sačinila „izjavu“ kojom se suglasila da sporazumno raskine kupoprodajni ugovor sklopljen s drugotuženom, jer da je drugotužena predmetni stan prethodno prodala prvotuženiku, te je u izjavi ujedno potvrdila primitak iznosa 15.000,00 DEM na ime dijela prethodno isplaćene kupoprodajne cijene stana u iznosu 52.000,00 DEM uz obvezu drugotužene da joj isplati daljnji iznos od 37.000,00 DEM. Dana 29. svibnja 1996. tuženici su sklopili ugovor o prodaji nekretnine – predmetnog stana, na temelju kojeg se prvotuženik uknjižio u zemljišnim knjigama.

Nižestupanjski sudovi, polazeći od okolnosti konkretnog slučaja i ocjenjujući ih kroz primjenu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), zaključili su da nema pretpostavki za ništavost spornog ugovora, jer on nije protivan moralu društva.

Prema odredbi članka 103. stavak 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Tužiteljica razlog za ništavost spornog ugovora vidi u činjenici da joj je prvotuženik neistinito prikazao da je s drugotuženom sklopio ugovor o prodaji predmetnog stana (a ne da je sklopio predugovor), zbog čega je ona i pristala na raskid kupoprodajnog ugovora, ocjenjujući takvo postupanje prvotuženika protivno moralu društva.

Pojam „moral društva“ obuhvaća i zahvaća sve segmente društvenih odnosa, pa tako, naravno, i one poslovnog i pravnog prometa koji se odvijaju između pojedinaca kao članova društvene zajednice. Pojam „moral društva“ nije zakonom definirana kategorija, zbog čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne, treba kretati te ga ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji.

U okolnostima konkretnog slučaja, polazeći od činjenice da ugovorne stranke spornog ugovora nisu bile osobe vične pravu, a da je predugovor sklopljen između tuženika sadržavao bitne sastojke odlučne za kupoprodaju predmetne nekretnine, a tim se predugovorom određena obveza sklapanja osnovnog ugovora o prometu nekretnine (čl. 8. Predugovora) vezala uz ispunjenje obveze drugotužene na potpunu isplatu cijene stana kupljenog na temelju ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, doista je prihvatljiva ocjena nižestupanjskih sudova da prvotuženik i nije mogao ocijeniti značaj odnosno pravnu razliku između ugovora i predugovora. Naprotiv, on kao laik doista je mogao shvatiti da je predugovor kupoprodajni ugovor, zbog čega se njegovo prikazivanje tužiteljici da je sklopio kupoprodajni ugovor, a ne predugovor, ne može ocijeniti kao postupanje protivno moralu društva, posljedica čega bi bila ništavost ugovora.

U toj odluci Vrhovnog suda nadalje se navodi da iz rezultata postupka ne proizlazi da je postupanje tuženika bilo prijevarno, a niti s namjerom oštećenja tužiteljice, što i nije odlučno za taj spor čiji je predmet ništavost, a ne pobojnost ugovora. Kako je to pravilno obrazloženo u nižestupanjskim presudama - višekratno otuđenje nekretnina nema za posljedicu ništavost ugovora, zbog čega niti ove okolnosti nisu od značaja za ocjenu ništavosti spornog ugovora.

Prema stajalištu pak Visokog trgovačkog suda RH, izraženom u odluci broj Pž-6457/2007 od 23. prosinca 2010., pravila etike su pravila o poželjnom ponašanju, a moralno ponašanje procjenjuje se kroz ocjenu o poštivanju etičkih pravila.

U tom konkretnom slučaju tuženik je u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju vodio računa o tužiteljevima interesima na način da je pristao na odredbe iz osnovnog ugovora o osiguranju koje odgovaraju tužiteljevom interesu. Međutim, odmah nakon sklapanja tog ugovora, pristupio je bez tužiteljevog znanja, dakle protivno tužiteljevom interesu, sklapanju aneksa ugovora s ugovarateljem osiguranja, kojim je izmijenio odredbe osnovnog ugovora isključivo u svoju korist.

Sukladno osiguravateljskoj dobroj poslovnoj praksi, kao što osiguratelj obavještava osiguranika u čiju korist se sklapa ugovor o osiguranju, o sadržaju ugovora o osiguranju, tako ga je dužan obavijestiti unaprijed o svakoj izmjeni odredaba ugovora o osiguranju na temelju koje osiguranikov osigurljiv interes može postati manje zaštićen ili nezaštićen, kako bi on mogao odlučiti o daljnjim potrebnim koracima u tom trojnom ugovornom odnosu. Tuženik ne samo što to nije učinio, već se o tome doslovce tajno dogovarao s ugovarateljem osiguranja.

Svakako je legitiman tuženikov interes štititi svoje interese, ali ne svjesno na nesavjestan, nepošten, neprofesionalan i nemoralan način kako je on to u ovom slučaju činio, i ne na štetu trećega, ovdje tužitelja u svojstvu osiguranika. Na taj način tuženik je postupio suprotno svrsi ugovora o osiguranju, svrsi koju su ugovorne stranke i osiguranik željele postići njegovim sklapanjem te je ujedno onemogućio njezino ostvarenje.