Jedna od specifičnosti upravnog spora jest što položaj tuženika u ovoj vrsti sudskog postupka može imati isključivo javnopravno tijelo, tj. neki oblik javne vlasti (uz vrlo rijetke iznimke). Među tuženicima najzastupljenija su tijela državne uprave i druga državna tijela. Istodobno, (upravne) sudove osniva država.
Općenito, strankama u sudskim postupcima zajamčena su ustavna i konvencijska prava obuhvaćena pravom na pravično suđenje (članak 29. Ustava Republike Hrvatske; članak 6. Konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
Međutim, u odnosu na državu, shvaćenu u širem smislu, postoje ograničenja, ustanovljena prije svega ustavnosudskom praksom, uglavnom u pogledu pitanja ovlasti za podnošenje ustavne tužbe. Po toj praksi, nositelj ustavnih prava, a povezano s time ni konvencijskih prava, ne može biti Republika Hrvatska, niti javnopravne ustanove koje je ona osnovala, a koje su u obavljanju javne službe s njom usko organizacijski i funkcionalno povezane (npr. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Hrvatske ceste d.o.o., Hrvatska radiotelevizija i dr.; primjerice, rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2119/2010 od 18. ožujka 2015.; U-III-432/2017 od 18. prosinca 2018.; U-III-355/2018 i dr. od 26. veljače 2019.). Prema shvaćanju Ustavnog suda, nije moguće da Republici Hrvatskoj i s njom povezanim osobama pojedinačnim aktom budu povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode.
Stoga navedeni subjekti ni u upravnom sporu nisu nositelji ustavnoga ni konvencijskog prava na pravično suđenje, niti pojedinih elemenata tog prava (npr. prava na pristup sudu).
To, međutim, ne znači da su posve lišeni procesnih prava u upravnom sporu. I u odnosu na tuženike primjenjuju se postupovna prava i ovlasti predviđene Zakonom o upravnim sporovima. Za razliku od ustavne i konvencijske razine, na zakonskom nivou nema razlike u procesnim pravima između tužitelja i tuženika, osim kada konkretna zakonska norma posebno uređuje položaj pojedine vrste stranaka.
doc. dr. sc. Alen Rajko
