Ugovor o nagodbi s aspekta sudske prakse

1. Uvod

Zakon o obveznim odnosima¹ propisuje da ugovorom o nagodbi osoba između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Navedena definicija sadrži temeljne odrednice ugovora o nagodbi koje će u ovom radu biti secirane i analizirane i to kroz prizmu judikature.

Što se smatra uzajamnim popuštanjem kao jednom od temeljnih pretpostavki ugovora o nagodbi? Koji je učinak ugovora o nagodbi, napose u pogledu sudskog postupka koji je u tijeku? Tko sve može sklopiti ugovor o nagodbi i što sve može biti predmet nagodbe? Sva ova, ali i druga pitanja bit će analizirana u ovom radu s naglaskom na primjere iz sudske prakse.

2. Osnovni elementi ugovora o nagodbi

Kao što je ranije navedeno, članak 150. stavak 1. ZOO-a sadrži osnovne elemente instituta ugovora o nagodbi. Pravna teorija definira nagodbu kao ugovor kojim strane svoje sporne i dvojbene tražbine tako uređuju da svaka strana ponešto odstupi od svog zahtjeva.² Ovaj institut odraz je općeg načela obveznog prava – načela slobode uređivanja obveznih odnosa (članak 2. ZOO-a), po kojem stranke mogu samostalno i slobodnom voljom disponirati svojim pravima.³

Vrhovni sud⁴ u odluci Rev 473/2024-2 od 25. rujna 2024. navodi da su osnovne značajke nagodbe da među strankama postoji spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu, da stranke uzajamno popuštaju ili otklanjaju neizvjesnost i da nagodbom određuju svoja prava.

Prema tome, prvi element ugovora o nagodbi je postojanje spora ili neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu. ZOO posebno propisuje da neizvjesnost postoji i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno (članak 150. stavak 2. ZOO-a). Pravo je sporno (ius litigiosum) kad među stranama nema suglasja o njegovoj opstojnosti, a pravo je dvojbeno (ius dubium) kad su među strankama sporni struktura i obujam njegova sadržaja i kad je neizvjesno njegovo ostvarenje.⁵

Radolović⁶ navodi kako spornost postoji kada sudionici obveznog odnosa čitavom tom odnosu ili nekim njegovim dijelovima pridaju različiti pravni značaj, a za neizvjesnost navodi sljedeće: „Neizvjesnost (Ungewissheit) znači da nema sigurnosti, nema izvjesnosti kakav bi bio ishod sudskog spora koji bi mogao uslijediti ili je već uslijedio, tj. započeo (u ovom drugom slučaju sklopit će se sudska nagodba). U teoriji i praksi posebno se ističe pitanje vezano za to ima li relevantne neizvjesnosti ako su sudovi o toj ili sličnoj pravnoj stvari već donijeli pravomoćnu odluku. Zaključak koji se često sugerira jest sljedeći: ako taj pravorijek postoji, ako su ugovorne strane za njega znale, pa čak i ako nisu znale, ugovor o nagodbi je nevaljan. Takvo razmišljanje treba podvrgnuti kritici. Prvo, precedentni značaj prethodnog pravorijeka (koji da otklanja neizvjesnost) može (eventualno) postojati samo ako postoji puni identitet sporova. Takav identitet rijetko postoji. Ako je pak sporna stvar presuđena upravo između ugovornih strana koje žele sklopiti nagodbu. na prvi se pogled čini da elementa neizvjesnosti uopće nema. No, dobivena pravda za bilo koju stranu još ne znači i stvarno dobivanje predmeta obveza, a postupak ovrhe nudi itekakve neizvjesnosti.“

Pavlović⁷ dodaje da spor predstavlja objektivnu činjenicu, a neizvjesnost, koja postoji kad se ne zna hoće li se neko pravo moći ostvariti, predstavlja subjektivnu ocjenu o tome od strane jednog ili oba sudionika. Tu su obuhvaćene situacije kad između sudionika postoje nesuglasnosti o pravnoj ocjenu odnosa, kao primjerice postoji li uopće neki pravni odnos, a ako postoji, koji je to odnos i kakav je njegov sadržaj.

Sljedeći element ugovora o nagodbi je postojanje uzajamnog popuštanja. Članak 151. stavak 1. ZOO-a propisuje primjere mogućih modaliteta uzajamnog popuštanja: „Popuštanje se može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog od zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekoga svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obveze; u smanjenju kamatne stope; u produljenju roka; u pristajanju na djelomične otplate; u davanju prava na odustatninu.“ Potonjom odredbom propisani su samo najčešći oblici popuštanja što znači da su mogući i drugi oblici koje treba ugovoriti.⁸ Kad je riječ o odricanju od zahtjeva, kao jednom od modaliteta popuštanja, Županijski sud u Splitu u odluci Gž 2438/2018-2 od 5. ožujka 2020. i Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž R 3/2025-2 od 26. veljače 2025. navode da je dozvoljeno odricanje od potraživanja naknade štete koja je ugovornim stranama bila poznata i predvidiva i vrijeme sklapanja nagodbe.⁹

Nadalje, popuštanje mora biti uzajamno jer jednostrano popuštanje ne podliježe pravilima o nagodbi (članak 151. stavak 3. ZOO-a). Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž 557/2019-2 od 26. veljače 2021. navodi da ovlaštenje stranaka na uzajamna popuštanja proizlazi iz članka 2. ZOO-a („Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.“) i članka 11. ZOO-a („Sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovoga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.“), a Županijski sud u Osijeku u odluci Gž 2326/2016-2 od 20. veljače 2017. ističe da ako nema uzajamnog popuštanja nije nastao ugovor o nagodbi pa stoga nema ni pobijanja niti utvrđenja ništetnom takve nagodbe.

Članak 151. stavak 2. ZOO-a propisuje da popuštanje može biti uvjetno. S tim u vezi, VTS u odluci Pž 1291/2009-10 od 5. veljače 2013. navodi da se popuštanje može sastojati u tome da jedna strana pristane da druga strana umjesto jednokratne isplate isplaćuje dug u obrocima ili u određenom roku pod raskidnim uvjetom prema kojem ugovor o nagodbi prestaje vrijediti čim taj rok prođe.

U sudskoj praksi se postavilo pitanje mora li uzajamno popuštanje biti ekvivalentno ili ne. Ovim pitanjem bavilo se više sudova. Primjerice, Županijski sud u Zagrebu u više svojih odluka (npr. Gž 6219/16-3 od 12. rujna 2017., Gž 4593/2022-2 od 31. srpnja 2023. itd.) i Županijski sud u Splitu u odluci Gž 2099/2022-3 od 7. veljače 2023. navode da međusobno popuštanje ne mora biti ekvivalentno, već je samo odlučno da nije samo jedna strana popustila drugoj, pri čemu su modaliteti popuštanja uvijek stvar međusobnog dogovora sudionika u nagodbi.

Još jedno od pitanja koje se u sudskoj praksi postavilo u vezi s uzajamnim popuštanjem je pitanje može li stranka valjano sklopiti izvansudsku nagodbu kojom ta ista stranka popušta u pogledu nekog imovinskog prava ako dotična stranka uopće nije nositelj tog imovinskog prava niti ga je kasnije stekla.¹⁰ Odgovor na potonje pitanje dao je VSRH u odluci Rev 628/2024-2 od 29. listopada 2024. u kojoj navodi da stranka koja nije imatelj / nositelj nekog imovinskog prava niti ga je kasnije stekla, ne može valjano sklopiti izvansudsku nagodbu kojom popušta u pogledu nekog imovinskog prava.

U pogledu uzajamnog popuštanja kao jedne od temeljnih pretpostavki ugovora o nagodbi, Pavlović¹¹ dodaje da popuštanje ne mora imati samo materijalnu vrijednost, već se može odnositi i na moralno zadovoljenje, a može biti i simbolične prirode. Radolović¹² navodi sljedeće: „Uzajamno popuštanje je poseban problem. Sam pojam popuštanja izražava spremnost na suradnju, na kompromis. Nejasno je, međutim, koliko je dopušteno to popuštanje, do koje mjere može ići. Gorenc i dr. kažu da bi to moglo biti i samo „simbolično“ (i 1% ili čak i manje od toga!?). Čini se da je opći kriterij teško postaviti, pa bi ocjenu trebalo dati od slučaja do slučaja i u svjetlu načela savjesnosti i poštenja. Čini se, ipak, da bi neka opća granica morala postojati. Pritom pomisao ide do 1/3 vrijednosti, što bi odgovaralo poznatom institutu prikrate više od 1/3, odnosno prekomjernog oštećenja, ali to je u propisima vezanim za nagodbu izrijekom zabranjeno (jer se zbog toga nagodba ne može pobijati – tako i članak 155. ZOO-a 2005). Imaju pravo autori (Gorenc i dr.), međutim, kada tvrde da se relevantno popuštanje može odnositi i na neimovinsko pitanje. Da npr. vjerovnik (tužitelj) koje ima pravo na 50.000,00 EUR novčane naknade neimovinske (nematerijalne) štete „popusti“ tako da se zadovolji obvezom dužnika (tuženika) da će isti objaviti javnu ispriku preko najvažnijih medija u državi. Po čemu (prema kojem kriteriju) onda ocijeniti da je ova obveza objave isprike manja od 50.000,00 EUR i da je vjerovnik (tužitelj) nešto popustio kada se zadovoljio s ovim drugim predmetom ispunjenja?“

Iduća pretpostavka ugovora o nagodbi je sposobnost za sklapanje ugovora o nagodbi. Članak 152. ZOO-a propisuje da je za sklapanje ugovora o nagodbi potrebna sposobnost za raspolaganje pravom koje je sadržaj nagodbe. Vedriš i Klarić navode da je to zapravo opća pravna i poslovna sposobnost, ponekad dopunjena određenim zahtjevom, kao npr. da punomoćnik mora imati tzv. specijalnu punomoć za sklapanje nagodbe.¹³ Pavlović¹⁴ upozorava da navedena odredba upućuje na zaključak da za sklapanje ugovora o nagodbi ne mora postojati opća poslovna sposobnost, nego takva kakva se zahtijeva za raspolaganje pravom koje je predmet nagodbe. Primjerice, maloljetna osoba može sklopiti nagodbu glede raspolaganja njezinom zaradom iz radnog odnosa.

U vezi sa sposobnosti sklapanja ugovora o nagodbi pred VSRH-om postavilo se sljedeće pitanje: „Da li u smislu odredbe 1089. ZOO nagodba koju je u ime i za račun stranke potpisao odvjetnik kao njen punomoćnik stranke, obvezuje stranku bez obzira jesu li na strani same stranke postojale mane volje navedene u odredbama čl. 60. do 66. ZOO, i je li pobijana drugostupanjska odluka obuhvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava kad je utemeljena na shvaćanju da propusti i nepažnja kvalificiranog punomoćnika, koji se sastoje u tome da prije potpisivanja nagodbe istu nije pročitao, nisu od značaja za ocjenu pravne ne opstojnosti točke II. nagodbe te da se njegovi propusti ne mogu staviti na teret tužiteljice?“¹⁵

Odgovor na navedeno pitanje VSRH je dao u odluci Rev 473/2024-2 od 25. rujna 2024.: „Iz ove odredbe ne slijedi da bi bilo odlučno da li se strane u nagodbi zastupaju same ili putem odvjetnika, i da bi elementi nagodbe ili osnovne značajke nagodbe bile dovedene u pitanje ako stranku u procesu sklapanja nagodbe, dakle u pregovorima u kojima stranke, utvrđuju u čemu se sastoji spor ili neizvjesnost u pravnom odnosu, uzajamno popuštaju i konačno utvrđuju svoja prava zastupa odvjetnik. Stoga se glede nagodbe i njenog tumačenja primjenjuju sve one opće odredbe ZOO-a koje uređuju načela ugovornih odnosa i uređuju pitanja postojanja i tumačenja nagodbe. Stoga, odgovarajući na postavljeno pitanje, a zbog gore navedenih razloga, ovaj sud izražava pravno shvaćanje kako slijedi: Obvezuje li stranku u smislu odredbe čl. 1089. ZOO nagodba koju je u ime i za račun stranke potpisao odvjetnik kao njen punomoćnik stranke, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja te se pitanje mana volje, mora procjenjivati s obzirom na sve okolnosti slučaja i ponašanje i držanje svih stranaka u procesu pregovaranja i samog sklapanja nagodbe.“

Sljedeći element ugovora o nagodbi je dopustivost sadržaja nagodbe. Članak 153. ZOO-a propisuje da predmet nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati (stavak 1.), s tim da je valjana nagodba o imovinskim posljedicama kaznenog djela (stavak. 2.), a sadržajem nagodbe ne mogu biti sporovi koji se tiču statusnih odnosa (stavak 3.). Dakle, sadržajem nagodbe ne može biti ono što je protivno ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu društva.¹⁶

S obzirom na to da je ugovor o nagodbi univerzalnog karaktera, nagodbom se mogu urediti prava i obveze ne samo iz obveznopravnih odnosa, već i iz drugih pravnih odnosa (stvarnopravni, nasljednopravni, radnopravni itd.).¹⁷ Tako primjerice Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž Zk 486/2018-6 od 6. veljače 2019. navodi da nagodba kao pravni posao može predstavljati pravni temelj za stjecanje prava vlasništva ako je u nagodbi izražen takav cilj i volja stranaka.

Iako zakon zabranjuje da predmet nagodbe mogu biti sporovi koji se tiču statusnih odnosa, nema zapreke da se nagodbom urede imovinska prava i obveze koje proizlaze iz statusnih odnosa kao npr. dospjeli obroci iz obveze na uzdržavanje¹⁸, a predmet nagodbe mogu biti i određeni aspekti dogovora o kontaktu s djecom.¹⁹ 

3. Učinci ugovora o nagodbi

Za razliku od sudske nagodbe, koja je vezana uz postojanje sudskog postupka, ugovor o nagodbi može se sklopiti neovisno o sudskom postupku. No postavlja se pitanje kakav je njegov učinak na pokrenuti sudski postupak. Odgovor na navedeno pitanje daje Općinski sud u Vinkovcima u odluci Pn 1/21 od 18. srpnja 2022.: „Dakle, pravni učinak ugovorne nagodbe je nastanak novog obveznog odnosa, bez obzira na to je li do nagodbe došlo iz već postojećeg obveznog odnosa ili nekog drugog pravnog odnosa. Nagodba ima konstitutivni značaj i stvara nova prava i obveze između sudionika nagodbe. Prema tome, nagodba je poseban dvostranoobvezni ugovor koji znači preinačenje ili promjenu dosadašnjeg pravnog odnosa. Dakle, stranke su svoj izvanugovorni odnos potpisivanjem izjave o namirenju odnosno sklapanjem nagodbe pretvorili u ugovorni odnos kojim su regulirali svoja prava i obveze. Stranke su samostalnom i slobodnom voljom disponirali svojim pravima. Potpisivanje izjave o namirenju za stranke ima promjenu sadržaja postojećih međusobnoobvezno pravnih odnosa. Sadržaj sada nove obveze određen je sklopljenom izjavom o namirenju i predstavlja neposredni izvor prava i obveza ugovornih strana. Dakle, izjava o namirenju ima značaj ugovora o nagodbi te stoga obvezuje ugovorne strane sve dok ili njihovim sporazumom ne bude stavljena izvan snage ili poništena zbog mana volje. U konkretnom slučaju izjava o namirenju između stranaka nije stavljena izvan snage, niti je tužitelj dokazao da je ista poništena zbog mana volje, odnosno tužitelj nije dokazao da je pokrenuo bilo kakav postupak radi poništenja izjave o namirenju. Stoga izjava o namirenju proizvodi pravni učinak između ugovornih strana.“²⁰ Navedena odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu Gž 3193/2022 od 10. siječnja 2023. u kojoj se navodi da su stranke izvansudskom nagodbom usuglasili svoje volje i utanačile dovršetak međusobnog imovinskopravnog odnosa.

Stoga, ako je između stranaka sklopljen ugovor o nagodbi sud nije ovlašten na drukčiji način odlučiti o zahtjevu koji je obuhvaćen  nagodbom, s tim da ako je riječ o zahtjevu za naknadu štete, nagodba veže stranke u pogledu svih posljedica koje su bile poznate i koje su nastale do trenutka sklapanja nagodbe.²¹ Prema tome, ako tužitelj nakon sklopljenog ugovora o nagodbi zahtijeva veći iznos od onog koji je ugovoren nagodbom, takav zahtjev neće biti osnovan.²²

Navedeno shvaćanje VSRH potvrđuje u više svojih odluka. Tako u odlukama Rev 2507/2015-2 od 2. listopada 2018. i Rev 1067/2015-2 od 23. listopada 2018. ističe da nagodba veže stranke u pogledu činjenica koje su im u vrijeme njezinog sklapanja bile poznate ili im nisu mogle ostati nepoznate, a ne veže ih u pogledu onih oblika štete iz istog štetnog događaja koje u vrijeme sklapanja nagodbe nisu mogle ni pretpostaviti. Nadalje, VSRH u odluci Rev 2515/2016-2 od 11. studenog 2020. navodi da je tužitelj vezan sklopljenom nagodbom i stoga ne može u parnici ostvarivati iznos veći od onog koji je ugovoren nagodbom, a što se tiče vezanosti tuženika sklopljenom nagodbom, u odluci Rev 1763/2018-2 od 4. listopada 2022. ističe da tuženik nakon zaključenja nagodbe i ugovaranja iznosa naknade ne može s osnovom tvrditi da nije dužan platiti tužitelju utuženi iznos koji odgovara ugovorenom iznosu.

4. Zaključak

Ugovor o nagodbi predstavlja dvostranoobvezni ugovor koji u svom sadržaju obuhvaća više različitih elemenata koji su pretpostavka postojanja ugovora o nagodbi. Sudska praksa nadopunjuje zakonodavca u određivanju sadržaja i smisla pojedinih konstitutivnih elemenata ugovora o nagodbi. Definiranje i razumijevanje navedenih elemenata pretpostavka su razumijevanja predmetnog instituta. Odsustvo samo jednog od gore navedenih sadržajnih elemenata ugovora o nagodbi ima za posljedicu nemogućnost kvalifikacije konkretnog ugovornog odnosa kao ugovora o nagodbi. Stoga je za razumijevanje ovog instituta od odlučnog značaja konzultirati sudsku praksu i utvrditi kakvo značenje judikatura daje pojedinim sastavnim dijelovima ugovora o nagodbi i koja se sporna pitanja pojavljuju pred sudovima u vezi s odnosnim institutom. Autor je u ovom radu nastojao secirati pojedine dijelove ugovora o nagodbi i izložiti na koji način im pristupa sudska praksa s ciljem da i ovaj rad doprinese boljem shvaćanju i primjeni instituta ugovora o nagodbi.

Borna Mišić

viši sudski savjetnik Općinskog suda u Vinkovcima