Pravo vlasništva u postupku denacionalizacije poljoprivrednog zemljišta

Radi se o specifičnom predmetu naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište u kome se naknada može dobiti i u zamjenskom poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države.

Propisi koji uređuju povrat, naknadu odnosno zamjensko zemljište

Člankom 20. stavkom 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) propisano je da ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno člancima 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu tim Zakonom (u obveznicama Republike Hrvatske).

Prema članku 52. Zakona o naknadi prijašnjem vlasniku ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ako tim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 1.). U slučajevima iz stavka 1. ovog članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama tog Zakona (stavak 2.). Sukladno članku 57. Zakona o naknadi za imovinu koja se po odredbama tog Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, osim ako Zakonom nije drukčije propisano.

Člankom 59. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 39/13. i 48/15.), koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za naknadu podnositelju, propisano je kako u slučajevima kada na temelju Zakona o naknadi ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište nije moguće vratiti u vlasništvo poljoprivredno zemljište koje im je oduzeto, Agencija je ovlaštena za pronalaženje zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države (stavak 5.). Vlada Republike Hrvatske uredbom će propisati kriterije za dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države iz stavka 5. ovog članka (stavak 6.).

Prema članku 2. Uredbe o kriterijima za dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište na temelju Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 93/15. i 70/16., u daljnjem tekstu: Uredba) Agencija za poljoprivredno zemljište je bila ovlaštena (dok je postojala, sad su to općine koje raspolažu poljoprivrednim zemljištem) za pronalaženje zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države iz članka 1. Uredbe. U skladu s odredbom članka 3. Uredbe ovlaštenicima naknade iz članka 1. Uredbe može se dati u vlasništvo na ime naknade kao zamjensko, poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, prema sljedećim kriterijima: - koje nije dijelom proizvodno-tehnološke cjeline poljoprivrednog zemljišta, - koje se ne nalazi uz građevinsko područje, te - koje je približno jednake vrijednosti, koju utvrđuje Agencija, putem ovlaštenog sudskog vještaka za procjenu nekretnina. Sukladno članku 4. Uredbe ovlaštenicima naknade iz članka 1. Uredbe ne može se dati na ime naknade u vlasništvo kao zamjensko, poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, prema sljedećim kriterijima: - koje se nalazi na trasi buduće ceste, autoceste ili željezničke pruge, - koje je javno vodno dobro, - koje se nalazi u šumskogospodarskim planovima, - koje se nalazi u građevinskom području, - na kojemu je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba prava trećih osoba, - koje se nalazi u miniranom ili minski sumnjivom području, - koje se nalazi izvan područja katastarske općine, područja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojoj je oduzeto poljoprivredno zemljište, - koje se nalazi unutar područja ekološke mreže u kojem postoje ograničenja u odnosu na korištenje poljoprivrednog zemljišta, te - ukoliko je donesena odluka o osnivanju prava građenja na tome zemljištu ili odluka o zamjeni ili prodaji toga zemljišta, sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu.

Točkom I. Odluke Vlade Republike Hrvatske o kriterijima prema kojima se ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine može dati zamjensko poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske KLASA: 022- 03/14-04/95, URBROJ: 50301-05/25-14-3 od 30. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano je da u slučajevima kada temeljem Zakona o naknadi ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište nije moguće vratiti u vlasništvo poljoprivredno zemljište koje im je oduzeto, a jedinice lokalne samouprave nisu donijele program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 152/08., 25/09., 153/09., 21/10., 39/11. i 63/11.) te kada površine državnog poljoprivrednog zemljišta predviđene za povrat imovine prema donesenom programu raspolaganja nisu dostatne za tu namjenu, Agencija se ovlašćuje za pronalaženje zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske. Točkom II. Odluke propisano je kako ovlaštenicima naknade iz točke I. Odluke može biti dano u vlasništvo na ime naknade kao zamjensko, poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, prema sljedećim kriterijima: - koje nije dijelom proizvodno-tehnološke cjeline poljoprivrednog zemljišta, - koje se ne nalazi uz građevinsko područje, te - koje je približno jednake vrijednosti, koju utvrđuje Agencija, putem ovlaštenog sudskog vještaka za procjenu nekretnina.

Činjenice i okolnosti predmeta

U konkretnom slučaju djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave od 20. prosinca 2013., a koje je postalo pravomoćno 20. siječnja 2014., u točki I. izreke prvostupanjsko tijelo utvrdilo je podnositelju naknadu u cijelosti za poljoprivredno zemljište oduzeto iz posjeda pok. ocu, u ukupnoj površini od 177703 m².

Nakon toga je ovlaštenik na ime naknade zatražio dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (države), a tu je izjavu dao na zapisnik prvostupanjskog tijela 20. svibnja 1999.

Nakon pravomoćnosti navedenog djelomičnog rješenja, prvostupanjsko tijelo je dopisom od 26. siječnja 2016. od tada ovlaštene Agencije za poljoprivredno zemljište (u daljnjem tekstu: Agencija) zatražilo pronalaženje odgovarajućeg zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske. Prvostupanjsko tijelo je prema očitovanjima Agencije od 14. srpnja 2016. utvrdilo da je Agencija postupajući sukladno Uredbi o kriterijima za dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ovlašteniku naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište na temelju Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 93/15.), utvrdila da je na području Općine Trpinja pronašla čestice slobodne za raspolaganje kao zamjensko poljoprivredno zemljište i to k.č.br. (...), napominjući da je površina navedenih slobodnih čestica za raspolaganje manja od površine na koju ovlaštenik naknade ima pravo za povrat, a predložene čestice su jedine slobodne na području Općine Trpinja.

Podnositelj se na tu ponudu za sklapanje nagodbe kojom bi se na ime naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište u vlasništvo dale raspoložive čestice državnog poljoprivrednog zemljišta na području iste županije, očitovao po punomoćniku 25. kolovoza 2016. na način da ne prihvaća predložene zamjenske čestice.

Nakon toga Agencija je pozivom na članak 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 48/15.) prema kojem je ovlaštena za pronalaženje zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a prema uvjetima određenim u Uredbi o kriterijima za dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ovlašteniku naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište na temelju Zakona o naknadi, utvrdila da je njezina obveza pronalaženja i davanja prijedloga zamjenskog poljoprivrednog zemljišta završena.

Prvostupanjsko tijelo je očitovanje Agencije ocijenilo kao valjan i dostatan dokaz u postupku jer je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 30. travnja 2014. ovlaštena za pronalaženje zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske u slučajevima kada na temelju Zakona o naknadi, ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište nije moguće vratiti u vlasništvo poljoprivredno zemljište koje im je oduzeto, a jedinice lokalne samouprave nisu donijele programe raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske ili kada površine državnog poljoprivrednog zemljišta predviđene za povrat imovine prema donesenom programu raspolaganja nisu dostatne za tu namjenu.

Iz navedenog proizlazi da podnositelj nije prihvatio zamjensko poljoprivredno zemljište koje je Agencija pronašla i postupak se nastavio donošenjem pobijanog rješenja o naknadi sukladno važećim odredbama Zakona o naknadi. Prvostupanjsko tijelo utvrdilo je vrijednost predmetnog zemljišta sukladno članku 1. Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti oduzetog poljoprivrednog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta ("Narodne novine" broj 18/04.). Prema podacima o početnoj cijeni za prodaju poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, objavljenom u službenom glasilu Porezne uprave, Ministarstva financija, Porezni vjesnik 3a iz ožujka 2003. te prvostupanjskim rješenjem od 14. ožujka 2017. priznato je podnositelju pravo na naknadu u obveznicama, koja je isplaćena zaključno s 1. srpnjem 2019.

U upravnom sporu, nakon održane javne rasprave 29. lipnja 2021., tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je iz sljedećih razloga: Tužitelj u tužbi nadalje iznosi kako je postupanje Agencije nezakonito, jer mu je ponudila zamjensko zemljište koje nije prihvatio, iz razloga što nije jednake vrijednosti kao i oduzeto, nepogodno je za poljoprivrednu obradu i raspršeno je u 3 katastarske općine, dok je u situaciji kada je tužitelj s Agencijom pokušavao naći drugo odgovarajuće zemljište prvostupanjsko tijelo ničim izazvano tužitelju rješenjem od 14. ožujka 2017. odredilo naknadu u obveznicama. Također je na raspravi od 29. lipnja 2021. izrazio nezadovoljstvo jer je drugim osobama iz Općine Trpinja nađeno drugo odgovarajuće poljoprivredno zemljište, dok jedino tužitelju nije omogućena takva naknada. Suprotno takvim navodima tužitelja, Agencija se 14. srpnja 2016. očitovala da je sukladno Uredbi na području k. o. Trpinja, k. o. Vera i k. o. Bobota (sve Općina Trpinja) pronašla čestice slobodne za raspolaganje kao zamjensko poljoprivredno zemljište, s napomenom kako je površina tih čestica manja od površine na koju tužitelj ima pravo za povrat, jer su te čestice jedine slobodne na području Općine Trpinja, u smislu odredbi Uredbe. Ovo stoga što je Agencija prema Odluci i Uredbi ovlaštena (ne i dužna) pronaći zamjensko poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, a kako takvo zemljište nije mogla pronaći, odnosno kako je tužitelj odbio tada raspoloživo zemljište u k. o. Trpinja, k. o. Vera i k. o. Bobota, pravilno je prvostupanjsko tijelo u označenom rješenju od 14. ožujka 2017. tužitelju odredilo naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, uzimajući u obzir odredbe članka 20. stavka 3. i članka 57. Zakona o naknadi. Zbog iznesenoga, od utjecaja nisu niti navodi tužitelja kako je Općina Trpinja u 2020. godini donijela novi Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, jer je prvostupanjsko tijelo pravilno riješilo upravnu stvar na temelju činjeničnoga stanja postojećega u trenutku donošenja prvostupanjskoga rješenja od 14. ožujka 2017. (nje ga niti moglo donijeti s činjeničnim stanjem pro futuro) pa je tuženik pobijanim rješenjem od 18. siječnja 2021. pravilno odbio žalbu tužitelja pozivajući se na odredbu članka 239. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

Drugostupanjskom presudom broj: Usž-3074/21-2 od 12. siječnja 2023. odbijena je žalba podnositelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Ocjena o eventualnoj povredi prava vlasništva

Načelno

Ustavni sud je u svojoj analizi istaknutih povreda ustavnih prava pošao od stajališta da se u Zakonu o naknadi polazi od temeljne postavke da se ispravljanjem starih nepravdi ne smiju učiniti nove, i teže. Sve načelne odredbe Zakona o naknadi rezultat su kompromisa i sučeljavanja suprotstavljenih prava i interesa prijašnjih vlasnika, nositelja prava koja su stečena na oduzetoj imovini i gospodarskih i drugih interesa države i društva. Zbog toga, prema mišljenju Ustavnog suda, posebice imajući u vidu redovito značajni vremenski odmak od trenutka oduzimanja imovine, ne može biti apsolutne pravednosti i jednakosti među subjektima koji su ovlaštenici naknađivanja, odnosno vraćanja imovine. Stoga je Ustavni sud jasno izrazio stajalište da sustav pravnih pravila o naknađivanju i vraćanju imovine koja je oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i njegova temeljna načela, kao cjelina, nisu predmet ocjene suglasnosti s Ustavom. Isto tako Ustavni sud je ocijenio da nije u njegovoj nadležnosti odlučivati kome i u kolikom opsegu je trebalo priznati pravo na naknadu ili vraćanje oduzete imovine, jer nema ni ustavno pravne obveze države pravno urediti ova pitanja. Ujedno, Ustavni sud smatra da nije u mogućnosti ocjenjivati gospodarsku snagu države i vezano uz to u kolikoj je mjeri i na koji način trebalo urediti naknađivanje odnosno vraćanje oduzete imovine, kao ni uređivati politička pitanja prioriteta o tome kojoj bi interesnoj skupini trebalo dati određene prednosti kod davanja naknade. Također, Ustavni sud utvrdio je da nije nadležan ocjenjivati odnose između drugih obaveza države i njezine političke i moralne obveze, zakonom urediti modalitete naknađivanja oduzete imovine i njezina vraćanja. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je uređivanje naknade i vraćanje oduzete imovine u isključivoj nadležnosti i odgovornosti Hrvatskog sabora.

Jamstvo prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava

Da bi se moglo ispitati je li podnositelju povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva potrebno je ispitati ima li on u ovom postupku imovinu koja bi bila zaštićena Ustavom.

Prema odluci Ustavnog suda broj: U-III-4614/2010 od 18. rujna 2013. ("Narodne novine" broj 121/13.) naknada za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima u smislu članka 1. stavka 2. Zakona o naknadi jest "novo vlasničko pravo" koje osobe koje su ispunjavale propisane zakonske uvjete do tada nisu imale. To "novo vlasničko pravo" postalo je zaštićeno člankom 48. stavkom 1. Ustava, a nadzor nad njegovim ostvarenjem u nadležnosti je Ustavnog suda. Ustavni sud u tom smislu ističe da osim "postojećeg vlasništva" ili "imovine", vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava obuhvaća i imovinska potraživanja (kao što je potraživanje naknade u smislu Zakona o naknadi) u odnosu na koja podnositelji ustavne tužbe mogu tvrditi da imaju "legitimno očekivanje" da će biti ostvareno (v. odluku broj: U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009., "Narodne novine" broj 88/09.).

U ovom predmetu podnositelj je svoj zahtjev za naknadu oduzete imovine utemeljio na odredbama Zakona o naknadi, te je stoga u naravi tog zahtjeva bio vlasnički interes (proprietary interest) na koji se poziva podnositelj i zato ga se ne može smatrati "postojećom imovinom". Kad je u naravi pravnog zahtjeva vlasnički interes, on se može smatrati "potraživanjem" samo ako postoji dostatna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (primjerice kad postoji ustaljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje), to jest kad je pravni zahtjev dostatno utemeljen da bi bio ovršiv. U načelu, ne može se reći da podnositelj zahtjeva ima dostatno utemeljen pravni zahtjev, koji dovodi do "potraživanja" kad postoji spor o pravilnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju je li ispunio zakonske uvjete treba odlučiti u mjerodavnom postupku (vidjeti predmet Europskog suda za ljudska prava Milašinović protiv Hrvatske (odluka), br. 26659/08, 1. srpnja 2010.).

Zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu za predmetno zemljište imalo je dovoljno uporište u nacionalnom pravu, što je s vremenom potvrđeno pravomoćnim rješenjem upravnog tijela, te stoga zahtjev podnositelja za naknadu predstavlja "potraživanje" odnosno imovinu koja je pod zaštitom ustavnog jamstva iz članka 48. stavka 1. Ustava.

U vezi s obvezama države u vezi povrata ili naknade za oduzetu imovinu, Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u predmetu Srpska Pravoslavna Crkva protiv Hrvatske (br. 10149/13, odluka od 30. lipnja 2020.) utvrdio:

"64. Sud ponavlja da, kao što je već prethodno navedeno (vidi stavak 53.), kada je do lišenja vlasništva došlo prije nego što je Konvencija stupila na snagu u predmetnoj državi, člankom 1. Protokolom br. 1 ne nameću se nikakva ograničenja slobode država ugovornica da utvrde opseg naknade za imovinu i izaberu uvjete pod kojima pristaju osigurati naknadu za tu imovinu (vidi Kopecký, prethodno citirano, stavak 35., i Jantner protiv Slovačke, br. 39050/97,  stavak 34., 4. ožujka 2003.). Međutim, nakon što država donese propise o naknadi kojima nastaje novo pravo vlasništva (vidi prethodni stavak 54.), kao što je na primjer naknada za gubitak imovine oduzete tijekom komunističkog režima, i potom ograniči dostupni iznos naknade, nadzor Suda u pogledu usklađenosti države s člankom 1. Protokola br. 1 neizbježno uključuje ocjenu ostvaruje li se novim uvjetima za isplatu naknade potrebna pravična ravnoteža između općeg interesa zajednice i prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva (vidi Broniowski  protiv Poljske [VV], br. 31443/96, stavci 176. i 182., ECHR 2004-V). (...)

65. Iako na temelju članka 1. Protokola br. 1 država ima pravo izvlastiti imovinu – uključujući bilo kakvo pravo na naknadu propisano zakonom – i smanjiti, čak i znatno, iznos naknade predviđen zakonodavstvom, tom odredbom zahtijeva se da iznos naknade dodijeljene za imovinu koju je država oduzela bude 'razumno povezan' s njezinom vrijednošću (vidi Broniowski, prethodno citirano, stavci 176. i 186.)."

U navedenom predmetu ESLJP je poveo test razmjernosti glede naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište i utvrdio:

"Uzimajući u obzir načela utvrđena u svojoj sudskoj praksi (vidi prethodne stavke 63. – 64.), Sud smatra da dodijeljeni srednji iznos nije nerazumno nizak, posebno kada se uzme u obzir da je gotovo tri puta veći od iznosa koji bi podnositelj zahtjeva mogao očekivati na temelju Pravilnika iz 1998. godine koji je bio primjenjiv na početku postupka (vidi prethodne stavke 6., 19. i 26.). U tim okolnostima, a uzimajući u obzir prethodno navedenu široku slobodu procjene (vidi prethodne stavke 64. – 65.), ne može se reći da se miješanjem u pravo vlasništva u ovom predmetu nije uspjela uspostaviti potrebna pravična ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kao ni da je njime nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret manastiru podnositelju zahtjeva.

69. S obzirom na prethodno navedena razmatranja Sud utvrđuje da je miješanje (vidi prethodni stavak 57.) u pravo manastira  podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva bilo opravdano u skladu s člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju."

Navedena stajališta primjenjiva su i u konkretnom (ali i u svim sličnim predmetima) predmetu jer se također radi o naknadi za oduzeto poljoprivredno zemljište.

Stoga je ostalo za ocijeniti je li u konkretnom slučaju materijalno pravo primijenjeno na način koji bi za podnositelja bio arbitraran i time doveo do povrede ustavnog jamstva prava vlasništva.

Kad je riječ o tumačenju i primjeni materijalnog prava u konkretnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost, vezana uz ispitivanje jesu li nadležni sudovi i druga nadležna tijela pravilno protumačili i primijenili pravo, ograničena. On u pravilu neće dovoditi u pitanje ocjene sudova i drugih nadležnih tijela osim ako nisu arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne. To opće pravilo primjenjuje se na sve materijalne odredbe Ustava koje sadrže ustavna prava.

U konkretnom slučaju u provedenom upravnom postupku je utvrđeno pravo podnositelja na naknadu za oduzeto poljoprivredno zemljište (koje se ne može naturalno vratiti zbog stečenih prava trećih osoba) djelomičnim rješenjem od 20. prosinca 2013. Tijekom postupka kao oblik naknade podnositelj se opredijelio za zamjensko poljoprivredno zemljište, koje kao oblik naknade nije propisano člankom 20. Zakona o naknadi, već je ta mogućnost oblika naknade proizašla iz niza odluka Vlade Republike Hrvatske, od kojih su one koje su mjerodavne u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja od 14. ožujka 2017. navedene u točki 9. obrazloženja ove Odluke.

Nadležna Agencija za poljoprivredno zemljište je tijekom postupka 14. srpnja 2016. ponudila podnositelju zamjensko poljoprivredno zemljište na području jedinice lokalne samouprave gdje se nalazilo oduzeto poljoprivredno zemljište (kako bi mu ono bilo pristupačno za obrađivanje), međutim podnositelj je takvu ponudu odbio. U istom očitovanju je navedeno da su ponuđene čestice bile jedine slobodne čestice poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine Trpinja, gdje se jedino i mogu davati zamjenske čestice u smislu Uredbe o kriterijima za dodjelu zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ovlaštenicima naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

Budući da do sklapanja nagodbe o davanju u vlasništvo zamjenskog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države nije došlo jer se s njom podnositelj nije složio, prvostupanjsko tijelo je donijelo rješenje o naknadi od 14. ožujka 2017. na temelju mjerodavnih članaka 20. i 57. Zakona o naknadi, a visina naknade nije podnositelju sporna.

Analizirajući provedeni postupak i primjenu mjerodavnog prava na slučaj podnositelja, Ustavni sud nije našao arbitrarnosti u postupanju upravnih tijela ni upravnih sudova.

Podnositelju je omogućeno da dobije naknadu u zamjenskom državnom poljoprivrednom zemljištu, što je on odbio jer nije bio zadovoljan s površinom zamjenskog zemljišta, a nakon toga, budući da nije bilo drugog zamjenskog zemljišta, prvostupanjsko tijelo je primijenilo članak 20. Zakona o naknadi i odredilo naknadu u obveznicama (koje su dospjele i isplaćene do 1. srpnja 2019.). Obrazloženja osporenih presuda sadrže relevantne i dostatne razloge koji opravdavaju njihovo donošenje i ujedno otklanjaju mogućnost da bi presude bile arbitrarne.

Stoga je utvrđeno da nema naznaka da bi podnositelju bilo povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva.

Zaključno

Iako se radi o nešto složenijem predmetu određivanja naknade za oduzeto poljoprivredno zemljište, iz navedenog prikaza odluke razvidno je koje su odlučne činjenice nadležna tijela i sudovi utvrdili, a osobito je bitno utvrđenje da je država dužna ponuditi zamjensko poljoprivredno zemljište (ako ga stranka traži i ako je ono dostupno na odgovarajućem teritoriju). Ako ovlaštenik naknade odbije sklopiti nagodbu o zamjenskom zemljištu (koje je posebno pravo i ne proizlazi iz Zakona o naknadi već je rezultat dobre volje Vlade koja je to pravo ustanovila svojim odlukama od 2003. pa nadalje) tada se naknada određuje prema važećem pravilniku koji uređuje izračun naknade u obveznicama (koje su isplaćene do 1. srpnja 2019., pa se sada naknada daje u novcu).

dr. sc. Robert Peček