Svibanj na Sudu Europske unije

Tako će svibanj početi donošenjem presude u predmetu C-410/23, Pielatak u kojem pitanja postavlja poljski Sąd Okręgowy w Warszawie, a pitanja se odnose na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima¹, kao i na tumačenje Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća², a pitanja glase:

„Obuhvaćaju li članak 2. točke (b) i (c) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima i definicija potrošača iz tog članka te uvodna izjava 17. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća također poljoprivrednika koji sklapa ugovor o kupnji električne energije za poljoprivredno gospodarstvo, kao i u privatne svrhe kućanstva?

Treba li članak 3. stavke 5. i 7., uvodnu izjavu 51. i točku 1. podtočke (a) i (e) Priloga I. Direktivi 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ, kojima se nalaže da se potrošačima ne naplaćuju naknade u slučaju raskida ugovora o isporuci elektroenergetske usluge, tumačiti na način da im se protivi mogućnost da se kupcu električne energije, odnosno potrošaču, naplati ugovorna kazna za raskid ugovora o opskrbi električnom energijom sklopljenog na određeno vrijeme (članak 4.j stavak 3.a Ustawe z dnia 10 kwietnia 1997 r. prawo energetyczne (Zakon o energiji od 10. travnja 1997.))?“

Glavni postupak se odnosi na žalbu protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tražilo nalaganje plaćanja ugovorne kazne zbog toga što je kupac električne energije, koji je ujedno i poljoprivrednik prijevremeno raskinuo ugovor o opskrbi električnom energijom koji je bio sklopljen na određeno vrijeme.

Tuženik je u glavnom postupku svoju argumentaciju o svom statusu potrošača zasnovao na činjenici da se distribucija struje i prodaja električne energije ne odnose isključivo na njegovo poljoprivredno gospodarstvo, nego prije svega na njegovo kućanstvo. Prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da tuženik nema status potrošača jer je u ugovoru o opskrbi električnom energijom kao kupac navedeno poljoprivredno gospodarstvo.

Sud koji postavlja pitanje zanima treba li u ovakvim slučajevima utvrđivati prevladavajuću svrhu samog ugovora ili je dovoljno samo utvrditi da profesionalna priroda ugovora nije isključiva. Naime, u konkretnom slučaju je riječ o ugovoru koji ima dvojnu svrhu budući da je isti ugovor u jednakoj mjeri namijenjen i poljoprivrednom gospodarstvu (dakle profesionalnoj uporabi), ali i osobnom kućanstvu tuženika kao fizičke osobe.

Nadalje, istog dana Sud EU-a će donijeti presudu u spojenim predmetima C-6/24 i C-231/24, Abanca Corporación Bancaria, SA/WE.

U oba predmeta pitanja postavlja španjolski Juzgado de Primera Instancia nº 8 de La Coruña te traži tumačenje Direktive 93/13/EEZ, a pitanja glase:

"Je li u skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima, odredba o prijevremenom dospijeću kojom se predviđa mogućnost sprečavanja ili izbjegavanja tog dospijeća u određenom roku, ili takva mogućnost mora biti priznata posebnim nacionalnim pravnim pravilom?

U slučaju potvrdnog odgovora na prethodno pitanje, koji bi rok bio razuman?"

U predmetu C-6/24 glavni postupak se odnosi na izdavanje platnog naloga a u kojem kreditna institucija potražuje novčani dug nastao na temelju ugovora o nenamjenskom kreditu ili ugovora o kreditu koji nije osiguran stvarnim pravima sklopljenog s potrošačem. Naime, u tom sporu su kreditna institucija i potrošač sklopili ugovor o kreditu u iznosu od 10.600,00 EUR, a kredit je trebalo vratiti u 60 jednakih mjesečnih obroka. Pojedinačni mjesečni obrok je iznosio 231,53 EUR, a konačno dospijeće je bilo 1. kolovoza 2027. Međutim, na temelju jedne odredbe iz ugovora o kreditu, a koja se odnosila na prijevremeno dospijeće tražbine, kreditna institucija proglasila kredit dospjelim u listopadu 2023. te tražila izdavanje platnog naloga.

Sud koji je uputio zahtjev na temelju nacionalne sudske prakse i sudske prakse Suda EU-a (presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) 273/2020 od 9. lipnja, 506/2008 od 4. lipnja, 788/2021 od 15. studenoga i 331/2023 od 28. veljače te presude Suda od 14. ožujka 2013., C-415/11, Aziz i od 26. siječnja 2017., C-421/14, Banco Primus), kao i španjolskog zakonodavstva, smatra da odredbe o prijevremenom dospijeću nisu same po sebi nevaljane, ali se mogu pokazati nepoštenima ovisno o načinu na koji su sastavljene. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, kriteriji iz sudske prakse za određivanje nepoštenosti tih odredbi isti su neovisno o tome je li riječ o hipotekarnom kreditu ili nenamjenskom kreditu (poput onog u ovom predmetu).

Međutim, postavlja se pitanje koje je kriterije potrebno upotrijebiti kako bi se utvrdila poštenost, odnosno nepoštenost ovakve ugovorne odredbe.

Bit će zanimljivo vidjeti presudu Suda EU-a.

Nadalje, u predmetu C-77/24, Wunner nezavisni odvjetnik Emilou će dati svoje mišljenje o tumačenju Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze.³ U predmetnom postupku pitanje postavlja austrijski Oberster Gerichtshof, a pitanja glase:

"1.    Treba li članak 1. stavak 2. točku (d) Uredbe (EZ) br. 864/2007 tumačiti na način da se odnosi i na zahtjeve za naknadu štete od organa društva koja vjerovnik društva temelji na naknadi štete na temelju deliktne odgovornosti zbog povrede zakona namijenjenih zaštiti (kao što su odredbe zakonodavstva o igrama na sreću) koju je počinio organ?

2.    U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

treba li članak 4. stavak 1. navedene uredbe tumačiti na način da se mjesto nastanka štete u slučaju tužbe za naknadu štete na temelju deliktne odgovornosti koja je podnesena protiv organa društva koje bez koncesije nudi internetske igre na sreću u Austriji zbog pretrpljenih gubitaka u igri određuje na temelju:

(a)    mjesta iz kojeg igrač obavlja transfere sa svojeg bankovnog računa na igrački račun kojim upravlja društvo;

(b)    mjesta u kojem društvo upravlja igračkim računom, na koji se knjiže igračeve uplate, dobici, gubici i bonusi;

(c)    mjesta iz kojeg igrač izvršava igračke uloge preko tog igračkog računa koji naposljetku rezultiraju gubitkom;

(d)    igračeva domicila kao mjesta iz kojeg potražuje isplatu svojih sredstava na igračkom računu;

(e)    mjesta u kojem se nalazi njegova glavna imovina?"

Riječ je o postupku koji se odnosi na maltešku regulaciju igara na sreću. Naime, društvo Titanium Brace Marketing Limited (u daljnjem tekstu: Limited) iz svojeg je sjedišta na Malti vodio internetski kasino na internetskoj stranici www.drueckglueck.com. Njegova ponuda bila je usmjerena na cijelo europsko tržište. Vlasnik je valjane malteške koncesije za igre na sreću, ali ne posjeduje koncesiju u skladu s austrijskim Glücksspielgesetzom (Zakon o igrama na sreću, u daljnjem tekstu: GSpG) i trenutačno je u stečaju.

Tužitelj u glavnom postupku je fizička osoba s prebivalištem na području Austrije te je igrao internetske igre na sreću u razdoblju od 14. studenog 2019. do 3. travnja 2020., ali nije ostvario nikakve dobitke.

Kako bi mogao igrati igre na internetskoj stranici društva Limited, tužitelj je morao otvoriti korisnički račun u Malti. Izvršio je uplatu sa svojeg austrijskog bankovnog računa na račun u jednoj malteškoj banci kako bi time napunio svoj igrački račun (korisnički račun). Limited je knjižio te uplate kao sredstva. Račun koji je otvoren za tužitelja u Malti bio je račun sa stvarnim novcem društva Limited za njega kao igrača koji se nije miješao s imovinom društva Limited.

Igrački ulog naplaćivao se s igračkog računa kad je tužitelj odlučio sudjelovati u nekoj igri na sreću. Dobitak bi se također knjižio na igrački račun. Tužitelj je u igrama ukupno izgubio iznos od 18.547,67 EUR.

Tužitelj u glavnom postupku zahtijeva povrat izgubljenog iznosa, a svoju argumentaciju temelji na činjenici da društvo Limited nema austrijsku koncesiju za igre na sreću. Svoju tražbinu temelji na naknadi štete jer zadiranje u austrijski monopol nad igrama na sreću rezultira povredom zakona namijenjenih zaštiti. Tuženici su kao direktori društva Limited bili odgovorni za njegovu ponudu nezakonitih igara na sreću u Austriji. Osobno i kao supočinitelji u skladu s člankom 1301. Allgemeines Bürgerliches Gesetzbucha (Opći građanski zakonik, u daljnjem tekstu: ABGB) solidarno odgovaraju vjerovnicima za povredu odredbi o zaštiti igrača austrijskog Zakona o igrama na sreću. Nadležnost prvostupanjskog suda temelji se (među ostalim) na članku 7. točki 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena).⁴

Tuženici u glavnom postupku ističu prigovor međunarodne nenadležnosti. Naime, oni tvrde da se tužitelj ne može pozvati na članak 7. točku 2. Uredbe Bruxelles I bis budući da tuženici nisu imali ovlast odlučivanja o tome treba li se Limited povući s već etabliranog austrijskog tržišta. Oni nisu donosili odluke u vezi s poslovnom strategijom, a drugotuženik je bio samo poveznica s malteškim tijelom nadležnim za igre na sreću. Mjesto štetne radnje i mjesto nastanka štete nalaze se u Malti. Na tuženike ne treba primijeniti austrijsko, nego malteško materijalno pravo, koje ne poznaje odgovornost organa društva prema njegovim vjerovnicima.

Prema sudskoj praksi austrijskih sudova povreda odredbi o zaštiti igrača ne predstavlja samo povredu obveza iz koje za društvo proizlazi obveza naknade štete prema van zbog toga što se direktori smatraju organima društva, nego da tužitelj od tuženih direktora može zahtijevati i osobnu odgovornost. Mjesto nastanka štete nalazi se u Austriji jer se igrački ulog izvršen u Malti temelji na uspjehu ili neuspjehu u igri te se gubici nadoknađuju dobicima. Tek se zadnji preostali gubitak smatra početnom štetom koja utječe na igrača zbog nepostojanja odgovarajućeg iznosa u njegovoj imovini koja se nalazi u Austriji. Povreda javnopravnih austrijskih prevladavajućih obvezujućih odredbi koju su tuženici navodno počinili također dovodi do nastanka štete u Austriji.

Nezavisni odvjetnik Emiliou će svoje mišljenje u predmetnom postupku objaviti 8. svibnja 2025.

U predmetu C-481/24, E. Sud EU-a će 14. svibnja 2025. održati raspravu, a pitanja koja je postavio nacionalni sud se odnose na uređenje prava društava na području EU-a. Pitanje postavlja poljski Sąd Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie, a pitanje glasi:

"Treba li članak 3. stavak 1. i stavak 3. točku (a) te članak 6. stavke 1. i 2. Direktive 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (preinačena)⁵ tumačiti na način da im se protive odredbe nacionalnog prava kojima se predviđa da vjerovnik nema pravo na zakonske kamate na zakašnjelo plaćanje i naknadu za troškove naplate tražbina kada je dužnik kasnije nego što je određeno ugovorom podmirio vjerovnikovu tražbinu prijebojem koji na temelju zakona ima retroaktivni učinak od trenutka u kojem je prijeboj postao moguć?"

Tužitelj u glavnom postupku je društvo E. koje je podnijelo tužbu za plaćanje protiv društva C. U tužbi se ističe da tužitelj ima pravo na deset zahtjeva za plaćanje deset naknada za izvršenje deset prijevoza koje je naručio tuženik. Društvo tuženik nije platilo tražbine na vrijeme, tako da tužitelj zahtijeva plaćanje iznosa od 26.715,60 poljskih zlota na ime iznosa deset naknada i kamata u iznosu zakonskih kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama na temelju članka 7. stavka 1. Ustawe z dnia 8 marca 2013 r. o przeciwdziałaniu nadmiernym opóźnieniom w transakcjach handlowych (Zakon od 8. ožujka 2013. o sprečavanju prekomjernih kašnjenja u poslovnim transakcijama) (pročišćeni tekst: Dz.U. iz 2023., poz. 1790., u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju prekomjernih kašnjenja u poslovnim transakcijama) obračunanih na svaku neplaćenu naknadu, kao i iznosa od 1.997,29 poljskih zlota na ime iznosa naknada za troškove naplate tražbina na temelju članka 10. Zakona o sprečavanju prekomjernih kašnjenja u poslovnim transakcijama u vezi s kašnjenjem s plaćanjem svake od deset naknada.

Tuženik je zahtijevao da se tužba odbije i istaknuo prigovor djelomičnog plaćanja u iznosu od 1.697,40 poljskih zlota i prigovor prijeboja u iznosu od 25.018,20 poljskih zlota. U okviru prigovora prijeboja tuženik je tvrdio da ima potraživanje prema društvu tužitelju koje navodno proizlazi iz činjenice da je tijekom izvršavanja jednog prijevoza koji nije obuhvaćen tužbom roba koja se prevozila uništena, a za to odgovara tužitelj. Točno je da roba nije bila u vlasništvu društva tuženika, ali društvo tuženik bilo je odgovorno za uništenje te robe prema vlasniku na temelju posebnih odredbi. Stoga je tužiteljevim postupanjem navodno prouzročena šteta na tuženikovoj imovini u iznosu od 96.076,95 poljskih zlota, što je odgovaralo iznosu obveze društva tuženika prema vlasniku robe. Tuženikovu štetu djelomično je podmirilo društvo za osiguranje (55.174,85 poljskih zlota), a iznos od 25.018,20 poljskih zlota tuženik je prebio s tužiteljevim potraživanjima na ime naknada koje se potražuju u ovom predmetu (u iznosu od 25.018,20 poljskih zlota). Preostali dio štete (15.883,90 poljskih zlota) predmet je zasebnog postupka.

Tužitelj nije osporavao svoju odgovornost za štetu nastalu tijekom prijevoza, ali osporavao je samu djelotvornost podnesene izjave o prijeboju i iznos štete koju je pretrpio tuženik.

U konkretnom slučaju postavlja se pitanje djelotvornosti izjave o prijeboju, odnosno pitanje retroaktivnog učinka izjave o prijeboju. Sud EU-a je raspravu zakazao za 14. svibnja 2025. pa tek ostaje za vidjeti u kojem smjeru će otići kako sama rasprava, tako i mišljenje nezavisnog odvjetnika.

Nadalje, 15. svibnja 2025. Sud EU-a će donijeti presudu u predmetu C-100/24, bonprix u kojem pitanja postavlja njemački Bundesgerichtshof, a pitanje glasi:

"Smatra li se oglas s načinom plaćanja (u ovom slučaju: „praktična kupnja na račun”) koji ima nisku novčanu vrijednost, ali je u sigurnosnom i pravnom interesu potrošača (u ovom slučaju: ne otkrivaju se osjetljivi podaci o plaćanju te u slučaju raskida ugovora nema povrata predujma) promotivnom ponudom u smislu članka 6. točke (c) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini)?" ⁶

Riječ je o još jednom predmetu koji se odnosi na zaštitu potrošača na području Unije, a predmet glavnog postupka je tužba udruge za zaštitu potrošača protiv tuženika koji vodi internetsku trgovinu za prodaju na daljinu. Tužitelj je zahtijevao da se tuženiku pod prijetnjom zakonskih sankcija naloži da se na internetskoj stranici objavljenoj u svrhu pripreme kupoprodajnih ugovora za potrošače prestane oglašavati sloganom „praktična kupnja na račun” ako je kupnja na račun koja se oglašava na taj način moguća samo uz pridržaj prava na procjenu kreditne sposobnosti kupca.

Riječ je o predmetu kojim se još jednom nastoji postići optimalna zaštita potrošača na europskom tlu. Ovoga puta ta zaštita se odnosi na internetsku kupovinu na daljinu i valjano obavještavanje potrošača o uvjetima te prodaje.

Osim navedenog predmeta, još jedan doprinos pravilnoj regulaciji zaštite potrošača će istog dana dati nezavisni odvjetnik Emiliou u predmetu C-320/24, Soledil. U navedenom predmetu pitanja postavlja talijanski Corte suprema di cassazione, a pitanja glase:

"Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima⁷ tumačiti:

(a) na način da im se protivi primjena načelâ nacionalnog postupka, na temelju kojih se ranija pitanja, uključujući ništetnost ugovora, koja nisu proizašla ili nisu istaknuta prilikom ispitivanja zakonitosti i koja su logički neusklađena s prirodom izreke kasacijske odluke, ne mogu ispitati ni tijekom postupka vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje ni tijekom nadzora zakonitosti radi kojeg stranke podnose odluku suda u ponovljenom suđenju,

(b) također s obzirom na razmatranje o potpunoj pasivnosti koja se može pripisati potrošačima, zato što nikada nisu istakli ništetnost/nedjelotvornost nepoštenih odredbi, osim u okviru žalbe u kasacijskom postupku nakon okončanja postupka vraćanja predmeta na ponovno suđenje,

(c) pri čemu se osobito upućuje na isticanje nepoštenosti očito pretjerane odredbe o ugovornoj kazni, za koju je prilikom nadzora zakonitosti odlučeno da će se smanjiti u skladu s odgovarajućim mjerilima (quantum), također zbog toga što su potrošači istakli nepoštenost te odredbe (se) tek nakon donošenja odluke u postupku vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje."

U glavnom postupku je riječ o sporu dvaju potrošača protiv društva koje se bavi građevinskim poslovima u vezi s određivanjem iznosa ugovorne kazne koju oni duguju nakon raskida ugovora zbog neispunjenja obveza iz predugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenoga 1998.

U okviru tog glavnog postupka privatni subjekti su po prvi put istaknuli nepoštenost takve odredbe o ugovornoj kazni i njezinu ništetnost/nedjelotvornost u smislu Direktive 93/13/EEZ u području zaštite potrošačâ; stoga se postavlja pitanje može li se nadvladati autoritet pravomoćnosti koji je implicitno nastao vezano za pitanja koja se nisu izričito rješavala tijekom postupka (kao, u ovom slučaju, pitanje ništetnosti ili nedjelotvornosti nepoštenih odredbi) i može li se stoga takvo pitanje ništetnosti ili nedjelotvornosti ispitati po službenoj dužnosti u okviru novog postupka pred Corteom suprema di cassazione (Kasacijski sud).

Ostaje za vidjeti kakvo će stajalište zauzeti Sud EU-a, odnosno hoće li zaštita potrošača nadvladati autoritet pravomoćnosti sudske odluke. Riječ je o predmetu koji bi mogao zaštitu potrošača odvesti u jednom sasvim novom smjeru.

22. svibnja 2025. Sud EU-a će objaviti i mišljenje nezavisnog odvjetnika Norkusa u predmetu C-279/24, Liechtensteinische Landesbank, a koji predmet se također dijelom odnosi na zaštitu potrošača. Pitanja postavlja austrijski Oberster Gerichtshof, a pitanja glase:

"1.    Treba li pravne posljedice naloga za kupnju financijskih proizvoda koje potrošač s boravištem u državi A (u ovom slučaju Italija) na temelju stalnog poslovnog odnosa izda banci sa sjedištem u državi B (u ovom slučaju Austrija) ocijeniti na temelju prava koje proizlazi iz članka 6. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Uredba Rim I)⁸ ako su uvjeti za primjenu članka 6. Uredbe Rim I bili ispunjeni prilikom izdavanja pojedinačnih naloga, ali ne i već prilikom uspostavljanja poslovnog odnosa te su stranke u tom trenutku za cijeli poslovni odnos u skladu s člankom 3. Uredbe Rim I izabrale pravo države B?

2.    U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

je li iznimka iz članka 6. stavka 4. točke (a) Uredbe Rim I primjenjiva ako banka na temelju ugovora otvori račune za potrošača s boravištem u drugoj državi članici i nakon toga na temelju potrošačevih naloga za njega kupi financijske proizvode koji se pripisuju računima, pri čemu potrošač može izdati naloge (i) sredstvima daljinske komunikacije?

3.    U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i niječnog odgovora na drugo pitanje: treba li izbor prava koji je izvršen prije ispunjenja uvjeta za primjenu članka 6. Uredbe Rim I nakon ispunjenja tih uvjeta smatrati nepoštenim u smislu članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ1 od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ako se u njemu nije uputilo na pravne posljedice članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I?"

Tužitelj u glavnom postupku je fizička osoba koja je u banci-tuženiku sa sjedištem u Austriji otvorio račun 2013. godine i to račun vrijednosnih papira i tekući račun. Tužitelj je kao privatni klijent odabrao takozvano „poslovanje bez savjetovanja”. U „zahtjevu za otvaranje računa” koji je potpisao nalazila se sljedeća odredba:

„Primam (primamo) na znanje i prihvaćam (prihvaćamo)‚ Opće uvjete bankarskog poslovanja’ i ‚Posebne uvjete za burzovno i izvanburzovno trgovanje opcijama i terminsko trgovanje’ te ‚Pregled kamata i uvjeta’ u verziji koja je na snazi kao temelj našeg sadašnjeg i budućeg poslovnog odnosa.”

„Opći uvjeti bankarskog poslovanja”, koji su mu prethodno dostavljeni, sadržavali su sljedeću odredbu:

„Na sve pravne odnose između klijenta i kreditne institucije primjenjuje se austrijsko pravo.”

Tužena banka (ni) od 2017. nije pružala usluge savjetovanja, nego je i dalje, u skladu s tužiteljevom izričitom željom, bila riječ o „poslovanju bez savjetovanja”. Stranke ne osporavaju činjenicu da je kupnja obavljena „komisijskim poslom”. Sud koji upućuje zahtjev to tumači na način da je banka kupila financijske proizvode na tužiteljev račun te ih pripisala računu vrijednosnih papira koji ima u banci. Tužitelj tvrdi da je kupnjom obveznica i udjela u fondu od 2017. pretrpio financijski gubitak te zbog pogrešaka u pogledu savjetovanja i informacija od tuženika zahtijeva naknadu štete u iznosu od 140.271,10 EUR. Tuženik je svoje aktivnosti usmjerio na Italiju. Izbor austrijskog prava nije dopušten, „osobito jer su odredbe talijanskih Codice Civilea (Građanski zakonik) i CDC-a (Zakon o zaštiti potrošača, članak 67. [18.]) znatno povoljnije od postojećih austrijskih odredbi”. Tuženik je povrijedio obveze obavještavanja „u smislu članaka 21. i 23. Zakonodavne uredbe br. 58/98 o TUF-u (Konsolidirani zakon o financijama)”. U slučaju povrede predugovornih obveza i obveza obavještavanja u skladu s tim odredbama ugovor se smatra ništavim.

Tuženik je sažeto prigovorio da zbog valjanog izbora prava treba primijeniti austrijsko pravo. Tužitelj nije iskoristio mogućnost savjetovanja o ulaganju, nego se odlučio za provođenje transakcija „poslovanjem bez savjetovanja”. Tuženik je samo proveo pojedinačne transakcije za koje je dobio nalog. Ulaganje je za tužitelja bilo „primjereno”. Stoga tuženik nije odgovoran u skladu s austrijskim pravom.

Austrijski Vrhovni sud je u postupku odlučivanja o reviziji zastao i odlučio zatražiti odgovore na gore navedena pitanja od Suda EU-a pa ostaje za vidjeti u kojem smjeru će ovoga puta otići zaštita potrošača, odnosno hoće li se pojam potrošača proširiti i na situacije poput one u glavnom postupku.

Iz svega navedenog jasno je vidljivo da će svibanj na Sudu EU-a biti uvelike obilježen zaštitom potrošača te da bi potrošačko pravo ovaj mjesec moglo biti obogaćeno značajnim doprinosima kako u vidu presuda, tako i u vidu mišljenja nezavisnih odvjetnika.

Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima