Akter ovlašten za primjenu pravnih normi ovlašten je i za njihovo tumačenje. Najčešće su to sudovi, ali tumačiti mjerodavne propise ovlaštena su i javnopravna tijela, prilikom rješavanja upravnih stvari. Stoga su ta tijela ovlaštena i mijenjati upravnu praksu, što podliježe upravnosudskoj kontroli.
Prošlogodišnje ustavnosudsko ukidanje ovlasti Hrvatskog sabora da vjerodostojno tumači zakone skrenulo je pozornost javnosti na to da su na tumačenje zakona u zapadnome pravnom krugu prije svega pozvani sudovi. Tumačenje propisa sastavni je dio njihove primjene.
Ipak, iz vida ne treba izgubiti da propise primjenjuju (uključujući njihovo tumačenje) i javnopravna (upravna) tijela u upravnom postupku, pri rješavanju upravnih stvari. Ta se vrsta pravnih predmeta bazično ne rješava u sudskom postupku, premda odluka donesena u upravnom postupku podliježe sudskoj kontroli u upravnome sporu.
Upravnosudska ili ustavnosudska praksa ponekad dovodi i do promjene upravne prakse. No, to ne znači da uprava nije ovlaštena i samoinicijativno mijenjati vlastitu praksu, ako zaključi da je ona pogrešna. To naročito vrijedi ako je promjena upravne prakse favorabilna u odnosu na stranke u konkretnoj vrsti predmeta (ako se time istodobno u nepovoljniji položaj ne stavljaju možebitne protivne stranke). I odluke donesene primjenom izmijenjene prakse podliježu sudskoj kontroli.
Dosljednost upravne prakse element je načela dobrog upravljanja. Na to načelo u novije vrijeme u svojim odlukama ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske. Kada stranka u upravnom postupku prigovori da je u njenom slučaju odstupljeno od ustaljene upravne prakse, javnopravno je tijelo u obrazloženju svojeg rješenja (upravnog akta) dužno osvrnuti se na taj prigovor. U pravilu, ili tako da objasni zbog čega dotična praksa nije primjenjiva u odnosnom slučaju, ili da objasni razloge za promjenu upravne prakse.
dr. sc. Alen Rajko
