U pojedinim situacijama neprihvaćanje dokaznih prijedloga okrivljenika može implicirati povredu prava na obranu, a što u konačnici može rezultirati i bitnom povredom odredba prekršajnog postupka, pa ćemo u ovom članku prikazati takvu situaciju kroz relevantne odluke Vrhovnog suda RH.
U nedavno objavljenom članku govorili smo o neprihvaćanju zamolbe okrivljenika za odgodu ročišta u kontekstu povrede prava na obranu1, pa nastavno na tu tematiku u ovom članku ćemo nešto više reći o neprihvaćanju dokaznih prijedloga okrivljenika, također, u kontekstu povrede prava na obranu.
S tim u vezi, uvodno podsjećamo da je pravo na obranu općenito uređeno u odredbama članka 85. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15. 70/17., 118/18. i 114/22. – dalje: PZ), a koje propisuju da se okrivljeniku mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (stavak 2.). Povreda prava obrane na glavnoj raspravi odnosno u postupku definirana je kao relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka u članku 195. stavku 2. PZ-a.
Naime, neizvođenje određenih dokaza (personalnih/materijalnih) tijekom prekršajnog postupka (na glavnoj raspravi ili u žurnom prekršajnom postupku) u praksi prekršajnopravnog sudovanja uobičajeno se razmatra u okviru žalbene osnove iz članka 194. stavka 1. točke 3., a vezano uz članak 197. PZ-a (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje).
Međutim, iz pojedinih odluka Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH), koje ćemo izložiti u nastavku teksta, vidimo da se ova problematika može razmatrati i u okviru eventualne povrede prava na obranu, dakako, pod uvjetom da se radi o dokaznim prijedlozima okrivljenika (ili njegova branitelja).
Dakle, presudom VSRH broj: Kzz 31/2021-3 od 16. prosinca 2021. te nešto novijom presudom broj: Kzz 3/2022-3 od 3. ožujka 2022. utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je presudom općinskog suda povrijeđen zakon u odredbi članka 195. stavka 2. u vezi članka 85. stavka 2. PZ-a te se pobijana presuda ukida i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
U oba slučaja okrivljenici su proglašeni krivima zbog počinjenih prometnih prekršaja te je državni odvjetnik podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona iz članka 195. stavka 2. u vezi članka 85. stavka 2. PZ-a.
VSRH daje za pravo državnom odvjetniku kada tvrdi da je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznih prijedloga okrivljenika za saslušanjem svjedoka (u drugom slučaju i za provođenje prometnog vještačenja) povrijedio pravo obrane iz članka 85. stavka 2. PZ-a, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.
Napominje da niti u provedenom žurnom postupku temeljem obaveznog prekršajnog naloga nisu isključena prava obrane propisana u članku 85. stavku 2. PZ-a.
Naime, a kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja VSRH, u oba slučaja prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge okrivljenika (predloženo ispitivanje svjedoka te u drugom slučaju i prometno vještačenje), obrazlažući to time da je sukladno članku 89. PZ-a dužan postupak provesti brzo i bez odugovlačenja uz izbjegavanje svih nepotrebnih radnji i troškova.
Međutim, u oba slučaja VSRH zaključuje da nije bilo namjere odugovlačenja postupka, argumentirajući takav zaključak time da je postupak okončan nakon samo jednog ročišta te da je okrivljenik već u prigovoru predlagao provođenje dokaza i utvrđivanje relevantnih činjenica.
Nadalje, ističe se da je u pravu državni odvjetnik da su ovakvim, „sumarnim“, odnosno „općenitim razlozima“ za odbijanje dokaznih prijedloga povrijeđena okrivljenikova prava obrane da dokazuje činjenice koje mu idu u korist. Budući da bi ispitivanjem predloženih svjedoka (i provođenjem vještačenja) mogle biti utvrđene činjenice koje obranu dovode u bitno povoljniji položaj, to je povreda odredbe članka 85. stavka 2. PZ-a utjecala ili mogla utjecati na presudu u smislu bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. PZ-a. Pri tome se VSRH referira i na članak 222. stavak 3. PZ-a koji se odnosi na žurni postupak te propisuje da je sud, osim okrivljenika, dužan pozvati svjedoke, vještake i ostale radi ispitivanja te kada na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno, donosi odluku o prekršaju.
Slijedom navedenog, u oba slučaja zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut u korist okrivljenika je osnovan pa je pravomoćnu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sukladno članku 513. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.).
Vezano uz prethodno navedeno, potrebno je istaknuti da je člankom 165. stavkom PZ-a propisano da stranke i sudionici u postupku, dakle, i okrivljenik kao stranka, imaju pravo na glavnoj raspravi, između ostalog, predlagati izvođenje dokaza, te da sudac rješenjem na zapisniku s kratkim obrazloženjem odlučuje o dokaznim prijedlozima stranaka i sudionika u postupku, s tim da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.
Kada govorimo o sadržaju presude, tada je potrebno apostrofirati da će prema članku 185. stavku 7. PZ-a sud u obrazloženju presude iznijeti kratke razloge i o tome zašto nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka ili sudionika u postupku, a što bi onda obuhvaćalo i dokazne prijedloge.
U tom smislu na kraju možemo dodati da PZ ne sadrži odredbe u kojima bi se izrijekom propisivale situacije u kojima će sud odbiti izvođenje dokaza, no u takvim situacijama bi trebalo sukladno članku 82. stavku 3. PZ-a posegnuti za supsidijarnom primjenom odredbi ZKP/08., konkretno člankom 421. stavkom 1. toga Zakona.
Dakle, člankom 421. stavkom 1. ZKP/08. je propisano:
„(1) Vijeće će odbiti izvođenje dokaza:
1) ako je nezakonit ili se odnosi na činjenicu koja se po zakonu ne može dokazivati (nedopušteni prijedlog),
2) ako činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje, odnosno ako ne postoji povezanost između činjenice koju stranka želi utvrditi i odlučnih činjenica ili se ta povezanost zbog pravnih razloga ne može ustanoviti (nevažni prijedlog),
3) ako postoje razlozi za sumnju da se s dokazom neka važna činjenica uopće ne bi mogla utvrditi ili bi se to moglo učiniti sa velikim poteškoćama, (neprikladni prijedlog),
4) ako je predloženo izvođenje dokaza očigledno usmjereno na znatno odugovlačenje postupka (prijedlog koji odugovlači postupak).“
Željko Kudrić, dipl. iur.
