Tako je moguće govoriti o specifičnostima upravljanja s privremeno osiguranom (blokiranom i/ili zaplijenjenom) imovinom u odnosu na upravljanje s imovinom koja je trajno oduzeta i kao takva postaje vlasništvo države. Predmet je pogled na model upravljanja privremeno oduzetom imovinom sukladno Zakonu o upravljanju pokretnom i nepokretnom državnom imovinom.1
Analiza polazi od toga da predmetno pitanje uređuje svaka država samostalno te da je takva autonomija država članica ograničena pravilima EU-a. Imajući u vidu mnogo vrsta i oblika imovine koja podrazumijeva specifične načine postupanja, često nije jednostavan zadatak očuvati integritet i vrijednost oduzete imovine. Relevantna pravna književnost, ali i međunarodni akti ukazuju na važnost pažljivo kreiranog pravnog okvira i adekvatnih resursa, zato što se i najuspješniji sistemi za oduzimanje imovine ostvarene kaznenim djelima mogu smatrati neučinkovitim zbog nemogućnosti upravljanja imovinom.
2. Metodologija rada
Cjelovita ocjena/analiza modela upravljanje privremeno oduzetom imovinom zahtijeva usporedbu dviju referentnih točki. Prva je zatečeno, a druga ciljno stanje, odnosno ono koje bi trebalo biti namjeravani rezultat implementacije instituta.
2.1. Zatečeno stanje
Od kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka, onima koji su se bavili borbom protiv organiziranog i transnacionalnog kriminala imperativ je bio da one koji učestvuju u takvim kriminalima aktivnostima liše financijske koristi koju na taj način stječu.2
U međuvremenu, u Europi, Vijeće Europe i Europska unija imali su vodeću ulogu u poduzimanju odlučujućih koraka da se države članice obavežu da uspostave odgovarajući okvir za zapljenu i oduzimanje nezakonito stečene imovine. To je naročito ostvareno u Konvenciji Vijeća Europe o pranju, traženju, zapljeni i oduzimanju prihoda stečenih kriminalom, iz 2005.3
Postoje situacije kada kazneno gonjenje i oduzimanje imovine nakon osude nije na raspolaganju državnom odvjetništvu države. To može biti jedna od sljedećih okolnosti: − osumnjičeni je umro; − osumnjičeni je pobjegao nakon što je otuđio imovinu; − jurisdikciona privilegija (ponekad nazvana domaćim imunitetom) može ometati postupak; − ne postoji dovoljno dokaza za kazneni progon; − istraga je ometana ili sprječavana; − osumnjičeni je u inozemstvu i zahtjev za njegovo izručenje ne može da bude podnijet (zato što ne postoji bilateralni/multilateralni sporazum ili sporazum) ili pak država od koje se traži izručenje odbija da to učini; − okrivljeni je oslobođen optužbe nakon suđenja.
Za države koje razmatraju ili su uvele građanskopravno oduzimanje imovine od pomoći mogu biti i dobra praksa i lekcije koje se mogu izvesti iz pravnih sustava u kojima su pravni i institucionalni okvir za građanskopravno oduzimanje već ustanovljeni.
Treba naglasiti da na građanskopravno oduzimanje imovine nikada ne treba gledati kao na alternativu vođenju kaznenih postupaka, kada postoji dovoljno dokaza za pokretanje takvih postupaka i ako su oni opravdani.
Stari Zakon o upravljanju državnom imovinom,4 između ostalog, propisivao je kako tadašnje ministarstvo nadležno za poslove državne imovine upravlja imovinom koja je u kaznenom postupku sudskom odlukom privremeno oduzeta okrivljeniku ili s njim povezanih osoba kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, odnosno protupravnom radnjom, ili kao predmet namijenjen ili uporabljen za počinjenje kaznenog djela, odnosno kao predmet koji je nastao počinjenjem kaznenog djela, a koja je sudskom odlukom predana Ministarstvu na upravljanje. Kad imovina pravomoćnom sudskom presudom u kaznenom postupku bude trajno oduzeta kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, ona postaje imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske i njome upravlja Ministarstvo (čl. 59. st. 1. i 2.). Temeljem čl. 62. ZUDI/18, 22. studenog 2018. donesena je i Uredba o uvjetima i načinima upravljanja privremeno oduzetom imovinom u kaznenom postupku, NN, br. 103/18. (u nastavku: Uredba), koja je na snagu stupila 1. prosinca 2018., a kojom se detaljnije propisuju uvjeti i načini upravljanja privremeno oduzetom imovinom. Navedeno je rezultat čl. 2. ZUDI/18 kojim se propisivalo da se u pravni sustav RH prenose odredbe Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL L 127, 29. travnja 2014.), a osobito njezin čl. 10. - upravljanje zamrznutom i oduzetom imovinom.
2.2. Ciljno stanje/nova rješenja upravljanja privremeno oduzetom imovinom2.2.2. Prodaja oduzete imovine
MPUGDI može donijeti odluku o prodaji privremeno oduzete imovine: ako je čuvanje privremeno oduzete imovine opasno; ako je trošak čuvanja privremeno oduzete imovine nerazmjeran u odnosu na vrijednost privremeno oduzete imovine; ako postoji neposredna opasnost od propadanja ili znatnog gubitka vrijednosti privremeno oduzete imovine; ako se radi o dionicama kojima se trguje na uređenom tržištu kapitala koje čine manje od 5 % temeljnog kapitala; ako se radi o virtualnim valutama i u drugim slučajevima kada je to svrhovito (čl. 44.).
2.2.3. Uporaba, najam ili zakup oduzete imovine
MPUGDI može donijeti odluku da privremeno oduzetu imovinu daje na uporabu, najam ili zakup u skladu s namjenom privremeno oduzete imovine. Ministarstvo je dužno predati protivniku osiguranja sredstva od prodaje, najma ili zakupa u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude kojom je sud odbio prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Protivnik osiguranja nema pravo na kamate. Protiv odluke MPUGDI-ja protustranka može izjaviti prigovor u roku od tri dana od dana njezina dostavljanja. O prigovoru odlučuje sud koji je stvarno i mjesno nadležan za postupanje u kaznenom postupku. Protiv odluke suda nije dopuštena žalba. Pravomoćna odluka MPUGDI-ja zamjenjuje suglasnost vlasnika za upravljanje i raspolaganje privremeno oduzetom imovinom u slučajevima u kojima je ta suglasnost potrebna (čl. 44.)
2.2.4. Evidencija te uvjeti i načini upravljanja
O privremeno i trajno oduzetoj imovini, MPUGDI vodi evidenciju (čl. 45.). Vlada Republike Hrvatske uredbom propisuje uvjete i načine upravljanja privremeno oduzetom imovinom (čl. 46.), a dok se uredba ne donese na snazi ostaje stara uredba iz 2018. (čl. 63.)
3. Umjesto zaključka ili pitanja za razmatranje
Zahtjevi javnosti da se, u okviru intenziviranja borbe protiv gospodarskog kriminala i korupcije, oduzima i protupravno stečena imovinska korist su opravdani. Poruke da nitko ne smije zadržati imovinu stečenu izvršenjem kaznenog djela dio su osnovanih očekivanja građana kada se diskutira o vladavini prava. Vraćanje takve imovine državi i oštećenim pojedincima istovremeno jača proračun i povjerenje u pravosudni sistem.
U RH, iako pravni okvir za oduzimanje takve imovine postoji i u sudskim odlukama se spominju iznosi koji se oduzimaju od pojedinih izvršitelja kaznenih djela, krajnji učinak - količina oduzete imovine stečene izvršenjem kaznenog djela je zanemariva.
Veliki problem predstavlja i nepostojanje centraliziranih/jedinstvenih registara o vlasništvu nad nekretninama, zbog čega je veoma teško utvrditi posjeduje li netko nekretninu. Državno odvjetništvo je zbog toga primorano da se upitima obraća desetinama različitih katastara i gruntovnica što umnogome odugovlači postupak. Primarni razlog za to je što načini rada i ustroj tijela od kojih se traže podaci zahtijevaju da se prije slanja podataka tužitelju, provedu određene procedure (odobrenja više osoba, zapisnici…).
Financijski sustav za ove potrebe nije najbolje povezan, a i unutar svakog je ponekad teško doći do podataka o otvorenim računima fizičkih i pravnih osoba. Put koji se koristi u praksi je pozivanje na odredbe Zakona o kaznenom postupku (i posebnih zakona) prema kojima su svi dužni surađivati s državnim odvjetništvom i u skladu s kojima ovlašteni državni odvjetnik upućuje upite kreditnim institucijama kako bi dobio informacije o otvorenim računima.
Poseban problem je i otkrivanje, osiguranje i oduzimanje nekretnina i druge imovine koja se nalazi u inozemstvu te izvršenje sudskih odluka jer se često ne uvažava element žurnosti postupanja. U vezi s tim, doktrina ističe međunarodnu suradnju kao jedno od područja u kojima je potrebna dodatna edukacija. Naime, ističe da je jedan od razloga zbog kojih se oklijeva predložiti, a suci oklijevaju odrediti, mjere osiguranja privremenim oduzimanjem ili izreći mjeru oduzimanja određene imovine, taj što bi njeno čuvanje izazvalo velike troškove za proračun ili za institucije unutar kojih postupaju, jer državna odvjetništva i sudovi nemaju potrebna znanja te sredstva za čuvanje i upravljanje oduzetom imovinom.
izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul
doc. dr. sc. Jakob Nakić
_________________________________________________________
^ 1 NN, br. 155/23., dalje: ZUNPVRH.
^ 2 Međunarodnim instrumentima, kao što je primjerice Bečka konvencija protiv nezakonitog prometa opojnih droga iz 1988., uveden je mehanizam trajnog oduzimanja imovine za trgovinu drogom.
^ 3 Konvencija Vijeća Europe iz 2005. kao i četiri ključne okvirne odluke Europske unije (2001/500/JHA; 2003/577/JHA; 2005/212/JHA; 2006/783/JHA).
^ 4 Stupio na snagu 14. lipnja 2018. (NN, br. 52/18 – u nastavku: ZUDI/18).
