Člankom 132. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.) propisano je da se u slučaju oglašavanja rješenja ništavim ili u slučaju poništavanja rješenja, imovina stečena bez pravne osnove vraća sukladno propisima građanskog prava.
Rješenje će se oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja (članak 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku).
Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti: 1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena (članak 129. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku). U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja (članak 129. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku).
Opće pravilo o stjecanju imovine bez osnove uređeno je odredbama članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.). Navedenim odredbama propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (stavak 2.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.).
Ustavni sud i redovni sudovi unisoni su da su o zahtjevu za povrat imovine u slučaju oglašavanja rješenja ništavim ili u slučaju poništavanja rješenja nadležna odlučivati javnopravna tijela, u skladu s propisima građanskog prava (članci 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima).
Stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten (članak 1117. stavak 2. Zakon o obveznim odnosima).
Oduke mogu biti:
- rješenje javnopravnog tijela kojim je oglašeno rješenje ništavim ili rješenje o poništenju rješenja
- presuda upravnog suda ili Visokog upravnog suda kojom je oglašeno rješenje ništavim ili kojom je poništeno rješenje javnopravnog tijela.
Od dana dostave jedne od navedenih odluka, teče rok u kojem stranka može podnijeti zahtjev za povrat imovine stečene bez osnove. Kada je protiv presude prvostupanjskog upravnog suda, kojom je rješenje oglašeno ništavim ili poništeno rješenje, podnijeta žalba, dan od kada se stjecatelj smatra nepoštenim ima se smatrati dan dostave drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba.
Odredbe Zakona o obveznim odnosima treba primijeniti i u vezi pitanja rokova u kojem stranka ima pravo tražiti povrat imovine stečene bez pravne osnove (zastara). Opći zastarni rok od pet godina od dana dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka je rok u kojem stranka može podnijeti zahtjev za povrat imovine stečene bez pravne osnove.
Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) je, u odredbama članaka 166. do 170., drugačije je uredio institut stjecanja bez osnove. U smislu odredaba toga Zakona, imovinu je dužna vratiti osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada. Imovina se vraća javnopravnom tijelu.
Osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu; 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće; 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku. Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz stavaka 1. i 2. ovoga članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika (članak 166. Zakona o mirovinskom osiguranju).
Nepripadno isplaćenu mirovinu ili drugo primanje dužan je Zavodu vratiti poslodavac ako je osiguranik ostvario neko pravo iz mirovinskog osiguranja, a poslodavac nije dao ili je dao neistinite ili netočne podatke o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili gubitak prava. Obveza iz stavka 1. ovoga članka postoji i za osiguranika koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje (članak 167. Zakona o mirovinskom osiguranju).
Pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i pravo na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. Zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata (članak 168. Zakona o mirovinskom osiguranju).
Ako se radi povrata nepripadne isplate, kamata ili troškova naplate vodi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate prekida se svakom službenom radnjom Zavoda usmjerenom na utvrđivanje ili povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate, koja je dostavljena obvezniku povrata na znanje. Nakon poduzetih radnji iz stavka 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći (članak 169. Zakona o mirovinskom osiguranju).
Na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona (članak 170. Zakona o mirovinskom osiguranju).
Rješenje iz članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju kojim je Zavod utvrdio (deklarirao) nepripadnu isplatu mirovine nije ovršna isprava. Ono predstavlja pravnu osnovu Zavodu za podnošenje tužbe redovnom sudu radi prava na povrat nepripadne isplate (stjecanje bez osnove). Pravo na povrat nepripadne isplate odnosno rok za podnošenje tužbe je pet godina od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata.
Josip Petković, dipl. pravnik
