Pregled novije poredbene sudske i zakonodavne prakse, 5/2022.: profesionalna odgovornost

Odgovornost odvjetnika za informiranje stranke

Engleski prvostupanjski sud (trgovački odjel) nedavno je presudio u predmetu u kojem se razmatrala potencijalna odgovornost odvjetnika za navodno nedostatno ulaganje dužne pažnje u prenošenju relevantnih informacija svojoj stranci. Sasvim konkretno, odvjetnik (solicitor) nije u pisanoj formi izvijestio stranku o mišljenju konzultanta u vezi izgleda o uspjehu u sporu.

Stranka je od odvjetničkog društva tražila savjet u vezi izgleda za uspjeh zahtjeva za sudsko preispitivanje odluke lokalne samouprave u vezi prostornog planiranja. Odvjetničko društvo je preporučilo da se krene u postupak (optimističan stav u vezi izgleda uspjeha u sporu), zahtjev je odbijen te je stranka protiv odvjetničkog društva pokrenula spor radi naknade štete zbog profesionalne odgovornosti (professional negligence) odvjetnika. Stranka je u tužbenom zahtjevu ustvrdila kako odvjetničko društvo nije pažnjom dobrog profesionalca pružilo uslugu pravnog savjetovanja u smislu ispravne procjene vjerojatnosti uspjeha u sporu. Dodatno, stranka je ustvrdila kako je odvjetničko društvo propustilo postupiti s pažnjom dobrog profesionalca činjenicom kako stranci nikada nije proslijedilo e-mail konzultanta u kojem isti iznosi vrlo ozbiljne sumnje u vezi izgleda za dobivanje spora (pesimističan stav u vezi izgleda uspjeha u sporu). Stranka je ustvrdila kako je navedeno mišljenje konzultanata ključna informacija za određivanje vjerojatnosti za uspjeh u sporu te kako nikada ne bi ni pokretala spor da je od tuženika zaprimila navedeno mišljenje konzultanta.

Engleski sud je podsjetio kako odvjetnici općenito imaju dužnost ulaganja dužne pažnje, što u praksi znači usporedbu s djelovanjem (pod istim ili sličnim okolnostima) razumno sposobnog odvjetnika specijaliziranog za određenu pravnu problematiku (profesionalna pažnja, professional skill and care). Navedeni standard prema praksi engleskog i velškog prava proizlazi iz izvanugovornog standarda dužne pažnje (due care in tort) te kao takav nije isključivo ograničen na ugovorne odnose. Po pitanju odgovornosti koji izričito proizlazi iz ugovora, sud je posebno istaknuo ugovornu klauzulu kojom se odvjetničko društvo obvezuje stranku izvijestiti o svim okolnostima ili potencijalnim rizicima koji su poznati odnosno koje se može razumno pretpostaviti, a koji mogu imati utjecaja na ishod spora.

Vodeći se navedenim pravnim standardima sud je ustvrdio kako razumno sposoban odvjetnik poduzima razumne radnje kojima stranku informira o izgledima uspjeha u sporu. Drugim riječima, nepažljivo postupanje odvjetnika očituje se kroz procjenu izgleda uspjeha u sporu odnosno prenošenje informacija u vezi izgleda uspjeha u sporu na način suprotan onom pažljivog odvjetnika. Bitno je za naglasiti kako je sud ocijenio da procjena uspjeha u sporu nije, sama po sebi, vezana uz stvaran uspjeh u sporu. Iako engleska praksa poznaje slučajeve "pogrešne procijene vjerojatnosti uspjeha u sporu", navedena činjenica sama po sebi nije dostatna za prihvaćanje odvjetničke odgovornosti. Ujedno, sud je zaključio da suprotnost u stavovima konzultanta i odvjetnika ne dovode izravno do odvjetničke odgovornosti u slučaju neuspjeha u sporu. Kako je sud posebno naglasio, za očekivati je da će u vezi istog pravnog problema egzistirati suprotstavljeni stavovi koji su svaki po sebi razumni, a što samo po sebi ne dovodi do odgovornosti onog pravnog savjetnika čiji je savjet u konačnici pobijen odlukom suda.

U vezi savjeta konzultanta, on je, prije pokretanja spora, u pisanoj formi (e-mail) izvijestio odvjetničko društvo kako smatra da ne postoji dostatna pravna osnova za uspjeh u sporu. Odvjetničko društvo je potvrdilo kako navedeni dopis u pisanoj formi nije proslijedilo stranci, no tijekom spora je istaknuo kako je stranka o sadržaju istoga obaviještena tijekom usmenih konzultacija odmah po primitku mišljenja.

Sud je, nakon provedene rasprave i saslušanja stranaka, potvrdio kako sudska odnosno poslovna praksa ne nudi izričita pravila u vezi komunikacije odvjetnika i njihovih klijenata. Ujedno, sud je posebno upozorio kako pisana odnosno usmena komunikacija, svaka za sebe, ima određene prednosti i mane. Primjerice, kompleksnost pravne problematike sadržane u dopisu često je nužno usmeno rastumačiti stranci kako bi se osiguralo da stranka razumije sadržaj istoga.

Sud je odlučio prihvatiti navod tuženika kako je sadržaj mišljenja konzultanta usmeno prenesen stranci te je ocijenio kako puko razmimoilaženje stavova odvjetničkog društva i konzultanta u pravnom shvaćanju ne povlači automatsku odgovornost odvjetnika u slučaju negativnog ishoda u sporu. Iako je u konačnici odbio tužbeni zahtjev, sud je na marginama presude naznačio kako bi pisani trag usmenog obavještavanja o sadržaju mišljenja konzultanta, po svemu sudeći, spriječio okolnosti koje su dovele do pokretanja tekućeg spora.

Ključne riječi: odvjetnička odgovornost, profesionalna pažnja, profesionalna odgovornost, vjerojatnost uspjeha u sporu, izvještavanje stranaka, pisani trag usmenih konzultacija

Odgovornost odvjetnika i nastavak postupka s drugim pravnim zastupnikom

U nedavno završenom postupku pred kanadskim sudom odlučivalo se o rasponu odvjetničke odgovornosti u slučaju kada je postupak privremeno obustavljen (odbijanje tužbenog zahtjeva) te nakon proteka određenog vremena, poduzetih procesnih radnji i zamjene pravnog zastupnika ponovno nastavljen (prihvaćena žalba).

Konkretno, tužitelj je angažirao tuženika kao odvjetnika kako bi tužitelja zastupao u sporu protiv bivšeg poslodavca gdje je tužitelj potraživao naknadu štete uzrokovanu psihičkim i fizičkim zlostavljanjem na radnom mjestu. Prvi zahtjev za naknadu štete koji je sačinio odvjetnik-tuženik je odbijen, a tužitelj je posljedično tome otkazao suradnju s tuženikom. Ujedno je uložio žalbu na prvostupanjsku odluku te pokrenuo druge zasebne postupke (po različitoj pravnoj osnovi) kako bi osigurao nastavak izvornog pravnog postupka. U konačnici je žalba prihvaćena, tužitelj je nastavio postupak te je posljedično s bivšim poslodavcem postigao nagodbu.

Nakon postignute nagodbe, tužitelj je protiv tuženika pokrenuo zaseban spor za naknadu štete zbog nepažnje, povrede povjerenja, povrede ugovora te povrede fiducijarne dužnosti. Tužitelj je ustvrdio kako je propust tuženika doveo do kontinuirane štete koja se očitovala kao negativan utjecaj na sve naknadne (pravne i pravno-postupovne) odluke i postupke koje su u konačnici prisilile tužitelja da se nagodi s bivšem poslodavcem. Tužitelj je posebno istaknuo kako je loše postupanje tuženika u konačnici tužitelja onemogućilo da prilikom postizanja nagodbe ostvari puni opseg štete kako je tužitelj izvorno očekivao. Stoga je tužitelj od tuženika potraživao nenaplaćenu štetu pozivajući se na različite osnove, poput gubitka očekivane dobiti zbog nesposobnosti za rad, izgubljene zarade, troškova liječenja, boli i pretrpljenog straha te smanjena kvalitete života.

Ključno pitanje koje se postavilo pred kanadski sud jest pitanje odgovornosti bivšeg odvjetnika za posljedice pravnog postupanja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa pravnog zastupanja između tužitelja i tuženika i za posljedice pravnog postupanja tužitelja nakon što je odnos pravnog zastupanja raskinut. Tuženik je ustanovio kako je ispravan smjer utvrđivanja takve odgovornosti tzv. "but for" test kojim se nastoji utvrditi bi li određena posljedica nastupila bez djelovanja određene osobe, u konkretnom slučaju tuženika. Tuženik je, naime, osporio tužbeni zahtjev u cijelosti te ustvrdio kako su sve pravne posljedice relevantne u smislu tužbenog zahtjeva nastupile isključivo iz djelovanja tužitelja, bez ikakvog upliva odnosno doticaja s tuženikom.

Sud je primijenio navedeno pravilo koje se inače koristi kao standard za utvrđivanje odgovornosti, štete i kauzalnosti u tzv. common law (anglo-američkim) sustavima (uz napomenuo kako "but for" test ima veću primjenu u Sjedinjenim Američkih Državama i Kanadi, dok englesko i velško pravo poznaje ponešto drugačiju praksu utvrđivanja kauzalne veze). Po pitanju određivanja odgovornosti za štetu, u slučaju da "but for" test ukaže na odgovornost štetnika (u konkretnom sporu tuženika), raspon odnosno visina odgovornosti načelno se, na primjeru konkretnog spora, matematički utvrđuje usporedbom realne štete (koju tužitelj trpi) s iznosom naknade štete ostvarene kroz nagodbu (između tužitelja i bivšeg poslodavca).

Sud je kao prijelomnu točku razgraničenja djelovanja tuženika u odnosu na konačne pravne posljedice (opseg naknade štete ostvarene nagodbom s bivšim poslodavcem) odredio trenutak kada je žalbeni sud prihvatio žalbu tužitelja po pitanju prvog postupka te dopustio daljnje postupanje (temeljem izvornog odštetnog zahtjeva koji je pripremio tuženik). Taj trenutak označava onu točku od koje tužitelj dalje nastupa bilo samostalno, bilo posredstvom drugog pravnog savjetnika odnosno pravnog zastupnika. Stoga se pravne posljedice tako shvaćenog daljnjeg postupanja tužitelja, temeljem primjene "but for" testa, ne mogu pripisati djelovanju tuženika u svojstvu pravnog zastupnika (odnosno u bilo kojem svojstvu).

Sud je utvrdio kako od tog trenutka tužitelj svojevoljno prihvaća sve rizike daljnjeg postupka, a što uključuje i odluku o sklapanju nagodbe s bivšim poslodavcem te o njezinom sadržaju. Stoga sud nije posebno cijenio "kvalitetu" nagodbe s obzirom na to da ju je postavio pod isključivu nadležnost tužitelja.

Imajući na umu kako je prvi zahtjev odbijen temeljem propusta tuženika, sud je ipak djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (okvirno jedna desetina vrijednosti predmeta spora) u odnosu na troškove vezane uz nastavak izvornog tužbenog zahtjeva (pokretanje i troškovi žalbenih postupaka koji su rezultirali omogućavanjem nastavka izvornog zahtjeva). Pritom je sud pažljivo ocijenio prihvatljivost takvih šteta te ograničio njihov doseg isključivo na one štete koje su bile razumno predvidljive za vrijeme trajanja odnosa tužitelja i tuženika (ugovor o pravnom zastupanju) te takve štete koje su isključivo rezultat tuženikova djelovanja (ili propusta). Načelno je, u tom smislu, prihvatio dvije kategorije šteta: one koje se tiču troškova obnovljenog postupka te one koje se odnose na pretrpljenu bol i strah tijekom razdoblja dok je tužitelj još uvijek bio u ugovornom odnosu s tuženikom. Pritom je sud po pitanju druge kategorije iznos odštete odredio proporcionalno, vodeći računa kako postupanje tuženika predstavlja samo jednu od otegotnih okolnosti koje utječu na psihičko i fizičko stanje osobe uključene u postupak ovoga tipa, pod istim ili sličnim okolnostima (odbijanje izvornog tužbenog zahtjeva).

Tužitelj se žalio, a žalbeni sud je, sumarno, prihvatio stav prvostupanjskog suda te dodatno ustvrdio kako su netočne bilo kakve tvrdnje u vezi stigmatizacije pozicije tužitelja koja, prema navodu tužitelja, proizlazi iz lošeg postupanja tuženika. Žalbeni sud je potvrdio stav prvostupanjskog suda kako je uspjehom u žalbenom postupku protiv odluke o odbijanju izvornog tužbenog zahtjeva tužitelj stavljen u pravnu poziciju u kakvoj bi bio da je odvjetnik-tuženik podnio ispravan tužbeni zahtjev. Činjenica da tužitelj nije u nagodbi s bivšim poslodavcem postigao opseg odštete kakav je priželjkivao ne može se, samo po sebi, povezati s djelovanjem tuženika u vremenu dok je bio u ugovornom odnosu s tužiteljem.

Ključne riječi: odvjetnička odgovornost, profesionalna pažnja, profesionalna odgovornost, promjena odvjetnika i nastavak postupka, "but for" test, raspon i visina štete

Odgovornost javnog tijela za štetu

Nedavno raspravljen predmet na žalbenom sudu u Engleskoj razmatrao je dužnost javnog tijela na postupanje s dužnom pažnjom. Konkretno, postavilo se pitanje u vezi opsega dužnosti policijskih službenika po pitanju održavanja sigurnosti prometa na cestama. Sud je bio pozvan razmotriti potencijalnu obvezu policijskih dužnosnika da osiguraju mjesto prometne nesreće na način da uklone sve smetnje daljnjem sigurnom odvijanju prometa, odnosno da mjesto nesreće osiguravaju dok ne pristigne drugo javno tijelo nadležno za sigurnost prometa na cestama.

U prometnoj nesreći uzrokovanoj teško uočljivim ledom na cesti (tzv. black ice, led koji se zbog tamne podloge prometnog traka teško uočava), vozač kamiona izgubio je kontrolu nad vozilom te završio u jarku pored ceste, što je rezultiralo materijalnom štetom (na vozilu i teretu) i tjelesnim ozljedama vozača. Vozač je, unatoč pretrpljenim ozljedama, do dolaska vozila hitne pomoći odnosno policijskih službenika stajao uz cestu te upozoravao druga vozila na teško uočljiv led. Led je vozača iznenadio unatoč činjenici što se svakodnevno služi istom prometnicom na kojoj je u sklopu svojih radnih obveza obavljao djelatnost posipanja šljunka na zaleđene površine prometnice radi sigurnije vožnje (upravo s ciljem sprječavanja nastanka prometne nesreće kakvu je sam pretrpio; djelatnost usporediva sa "zimskom službom" u hrvatskom kontekstu).

Kad je prometna policija stigla na mjesto nesreće, uklonjeni su ostaci krhotina i šljunka s prometnih traka te je postavljen znak „Policija, vozite polako“. Nakon obavljenog očevida (a što je uključivalo i razgovor s vozačem koji je policijske službenike upozorio na ledenu površinu koja i dalje predstavlja opasnost na cesti), policija je napustila mjesto nesreće te uklonila navedeni znak. Manje od pola sata kasnije, na istom mjestu došlo je do nove prometne nesreće uzrokovane (istim) ledom u kojoj je došlo do izravne kolizije dva vozila koja su se kretala u suprotnim prometnim trakama, a što je rezultiralo smrtnim posljedicama vozača tih dvaju vozila.

Sljednica unesrećenog kao tužiteljica ustvrdila je kako je postupanje policije na mjestu nesreće te prilikom napuštanja mjesta nesreće neodgovorno (nepažnja, negligent), a dodatan tužbeni zahtjev usmjerila je i na lokalnog zapovjednika policije (Chief Constable). Tužiteljica je posebno istaknula kako smatra da je policija svojim postupanjem odnosno izostankom postupanja učinila okolnosti još gorim (make matters worse, a što se izjednačava s činjenjem štete) od onih kakve je zatekla dolaskom na mjesto nesreće. Tužiteljica je, naime, ustvrdila da su policijski službenici, u nedostatku drugih mjera, barem trebali držati znak upozorenja do dolaska novog vozila sa šljunkom (za posipanje preko leda).

Žalbeni sud je, prije svega, primijetio kako je javno tijelo (policija) postupala neefikasno te je propustila ostvariti dobrobit (failure to confer benefit) u interesu šire javnosti i sudionika prometa (osiguravanje prometnice i uklanjanje opasnosti, popravljanje ranije štete). No, sud je podsjetio kako neefikasno (ineffectual) i ograničeno (transient) postupanje ne predmnijeva ponašanje ili propust koji dovode do gorih posljedica od onih koje su već realizirane.

Žalbeni sud je utvrdio kako policijski službenici na mjestu nesreće nisu obvezni postupati s dužnom pažnjom u odnosu na buduće sudionike prometa, odnosno, nisu dužni osigurati sigurne uvjete na prometnici (uklanjanje odnosno neutraliziranje leda). Sud je zaključio kako policijski službenici nisu napravili ništa što bi povećalo intenzitet prethodne opasnosti za sigurnost prometa, odnosno nisu svojim djelovanjem ili nedostatkom djelovanja stvorili novu opasnost za sigurnost prometa.

Pritom je sud podsjetio kako je načelna obveza javnog tijela izbjegavati činjenje štete, a ne sprječavati nastanak buduće štete, za što konkretno javno tijelo nije odgovorno. U tom smislu sud je izjednačio pravnu poziciju javnog tijela s pravnom pozicijom privatne osobe u sferi izvanugovorne odgovornosti, izuzev slučajeva gdje određeni propis određuje konkretne obveze tog javnog tijela. Isto stoji i kada je, u ovom slučaju, policija specifično upozorena (od strane vozača kamiona) na opasnost od leda. Neovisno o činjenici što je policija u konkretnom slučaju imala saznanja o opasnosti, kako je na raspolaganju imala mogućnosti za njezino uklanjanje te kako je javnost (vozač kamiona) imala određena očekivanja u smislu policijskog postupanja usmjerenog na konkretno uklanjanje opasnosti ili sprječavanje realizacije iste (održavanje upozorenja do dolaska drugog nadležnog tijela), sud je ocijenio kako navedene okolnosti ne podrazumijevaju preuzimanje odgovornosti za štetne posljedice koje proizlaze iz navedene opasnosti. Konačno, sud je ocijenio kako činjenica da je policija odlučila postupati na način kako je postupila (napuštanje mjesta nesreće prije nego što je uklonjena opasnost odnosno prije nego što je na isto mjesto pristigla druga javna služba) ne znači da je propustila ispuniti šira očekivanja u smislu policijskog postupanja na mjestu nesreće.

Ključne riječi: javno tijelo, profesionalna odgovornost, odgovornost policije, odgovornost za štetu, odgovornost za neodgovorno postupanje i izostanak postupanja

izv. prof. dr. sc. Mišo Mudrić
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu