Prisjetimo se samo kakvu je veliku ulogu njemačka željeznica imala u Francusko pruskom ratu ili inovacije koje je britanska ratna mornarica uvela u moderno pomorstvo. Uzrok svemu tomu je bila želja zapadnih zemalja za jačanjem svojih oružanih snaga koju su pritom bile spremne izdašno financirati. Civilna istraživanja su puno teže pronalazila svoj put do javnog novca, te su više prepuštena inicijativi poduzetnika i privatnog sektora.
Tako izdašno financirani rast i razvoj doveli su do toga da se danas govori o oružju koje je zbog svoje strašne ubojite moći i/ili neselektivnosti uništavačke snage konsenzusom međunarodne zajednice proglašeno zabranjenim za uporabu u međunarodnim sukobima. Rat u Ukrajini koji traje u vrijeme pisanja ovog članka osobito je skrenuo pozornost na upotrebu TOS-1 sustava, višecijevnog raketnog bacača s termo baričkim raketama koje su vojne snage Ruske Federacije neselektivno koristile u urbanim sredinama protiv građevina i civilnog stanovništva. Termo baričko naoružanje je izuzetno opasno zbog efekta tzv „vakumske bombe“ koja isisava zrak iz svoje neposredne blizine prilikom eksplozije pritom pojačavajući svoj učinak. Njen učinak u urbanom području je zastrašujući s obzirom na to da se radi o neselektivnom oružju čija vatrena moć je namijenjena isključivo ratnim ciljevima kao što su bunkeri i čvrsto utvrđeni vojni ciljevi.
Nastojanja da se obuzda korištenje određenih vrsta oružja u međunarodnim ratnim sukobima ima dugu povijest. Deklaracijom iz Sankt Petersburga (1868.) nastojalo se zabraniti upotreba eksplozivnih projektila težine manje od 400 grama u vrijeme rata. Deklaracija svoje izvorište ima u tehnološkoj inovaciji ruskih oružanih snaga koje su razvile vrstu metka koji eksplodira prilikom kontakta s tvrdom površinom. Ista ta municija je 1867. modificirana tako da eksplodira i prilikom kontakta s mekim površinama. Tom inovacijom povećana je njena razorna moć i učinak na ljudske ciljeve. Nespremna upotrebljavati takvo oružje Rusija ga je odlučila zabraniti kao i suglasiti se s ostalim zemljama o zabrani njene uporabe. Cilj Deklaracije je bilo spriječiti upotrebu takvog nehumanog oružja koje prilikom uporabe uzrokuje nepotrebno veliku bol i patnju pogođenim žrtvama.
Haškom konferencijom iz 1899.godine zabranila se upotreba metaka koji se u ljudskom tijelu lako raspadnu ili spljošte (III. Deklaracija) kao i upotreba metaka sa zagušljivim ili otrovnim plinovima (II. Deklaracija). Zanimljiva je i zabrana ispaljivanja projektila i eksploziva iz balona (I. Deklaracija). S obzirom na stanje tadašnje ratne tehnologije jasno je zašto je takvo korištenje projektila i eksploziva zabranjeno s obzirom na to da s većih visina i u nedostatku preciznijih metoda gađanja projektili i eksplozivi lako mogu pasti na civilne ciljeve. Druga Haška Konferencija iz 1907. godine donijela je novi napredak u zabrani određenih vrsta oružja u međunarodnim ratnim sukobima. Pa je tako zabranjeno polaganje podmorskih automatskih kontaktnih mina (VIII. Konvencija). Zanimljivo je istaknuti da unatoč tome što nije usvojen na Haškim mirovnim konferencijama koje su se bavile širokim spektrom pitanja vezanima uz načine i sredstva ratovanja, Ženevski protokol na Hašku konvenciju (Protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu) donesen 1925. godine (na snazi od 8. veljače 1928.) trajno zabranjuje primjenu svih oblika kemijskog i biološkog ratovanja. Kasnije su Protokol i zabrana nadopunjeni Konvencijom o biološkom oružju (iz 1972.god.) i Konvencijom o kemijskom oružju ( iz 1993. god.).
Kao što je vidljivo iz navedenog zabrana uporabe kemijskog i biološkog oružja stupila je neposredno nakon Prvog svjetskog rata koji je vidio intenzivno korištenje kemijskog oružja. Samo kemijsko oružje se može definirati kao „sve vrste bojnih otrova i sredstava kojima se oni dopremaju na cilj i aktiviraju; namijenjeno za masovno uništavanje, ozljeđivanje ili onesposobljivanje neprijateljskoga ljudstva i životinja, za kontaminaciju borbenih i tehničkih sredstava, zemljišta, objekata, hrane i vode, kao i za zadimljivanje i izazivanje požara.“ Od kemijskog oružja koje je do sada upotrebljavano u međunarodnim sukobima su zasigurno najpoznatiji plikavac iperit koji prouzrokuje plikove i opekline u dodiru s golom kožom i sarin koji spada u kategoriju živčanih ili nervnih otrova i stvara teže živčane poremećaje koje uzrokuju smrt. Najpoznatiji kemijski napad u modernoj povijesti dogodio se tijekom Iračko-iranskog rata kada su iračke vojne snage izvršile kemijski napad na grad Halabji u Iračkom Kurdistanu 1988. godine. Tijekom napada je ubijeno više od tri tisuće civila, a u napadu je korišteno kemijsko oružje iperit i razni živčani otrovi.
Konvencija o zabrani ili ograničavanju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj (poznatija i kao Konvencija o određenom konvencionalnom oružju) iz 1980. godine zabranjuje uporabu nagaznih mina, zamki, zapaljivih bombi i zasljepljujućeg laserskog oružja, te oružja koji ozljeđuju fragmentima koji se ne mogu otkriti u ljudskom tijelu uz pomoć rendgena. Protokolom V. Konvencije također se propisuje obaveza i standardne metode uklanjanja zapaljivih ili eksplozivnih zaostataka iz ratnih sukoba, čime se daje posebna pozornost posljedicama rata koje se u prijašnjim konvencijama često bile zanemarene. Opasni kemijski, radiološki i sl. materijali korišteni tijekom rata često sa svojim fragmentima nakon ratnih djelovanja rade trajnu štetu okolišu i ljudima te je nužno voditi računa o njihovom učinkovitom i sigurnom uklanjanju.
Ottawski sporazum tj Ottawska konvencija iz 1997 godine je Konvencija o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protu pješačkih mina. Zemlje potpisnice obvezale su se uništiti sve zalihe protu pješačkih mina najkasnije 4 godine nakon stupanja Konvencije na snagu, a minska polja u roku od 10 godina. Hrvatska je ratificirala navedenu konvenciju i ispunila sve svoje obaveze prema njoj uništavanjem svojih zaliha mina. Ostalo je tek manji dio radi obuke budućih vojnika i eksperata.
Konvencija o kasetnoj municiji iz 2008. godine brani uporabu, prijenos i zalihe kasetnih bombi, vrste eksplozivnog oružja koje rasipa pod streljivo ("bombe") po nekom području. Njome se izričito brani upotreba kasetne municije, razvoj, proizvodnja, nabava, skladištenje, prijenos izravan ili neizravan kasetne municije, kao i pomoć, poticanje bilo kojih stranaka na navedene aktivnosti zabranjene Konvencijom. Konvencija dopušta određene vrste oružja s pod streljivom koje nemaju neselektivne efekte na područje ili predstavljaju jednak rizik od neeksplodiranih ubojnih sredstava kao kasetna municija. Dopušteno oružje mora sadržavati manje od deset pod streljiva, a svako mora težiti više od 4 kilograma a svako pod streljivo mora imati sposobnost otkrivanja i zahvaćanja pojedinog ciljanog objekta i mora sadržavati elektroničke mehanizme za samouništenje i samo aktivaciju.
Vračajući se na početak članka, kada je spomenuto termo baričko oružje; vjerojatno je pitanje vremena kada će i ono zbog svoje neselektivnosti i velike razorne moći biti stavljeno na popis međunarodno zabranjenog oružja. To se isto može reći i za druge vrste modernog oružja, od atomskog naoružanja pa do sve ubojitijih dronova i balističkih projektila. Ono što se ovakvim zabranama želi postići je smanjiti civilne žrtve ratova i nepotrebno uništenje civilnih objekata i infrastrukture. Ratne posljedice su često jače i teže od samih ratnih zbivanja. Teška oštećenja cestovnih, željezničkih, vodovodnih i električnih mreža imaju dugotrajan učinak na život stanovništva pogođenih gradova. Moderno oružje pogotovo zapadnog dizajna i izrade omogućuju precizno ratovanje, do te mjere da mete više nisu objekti nego čak i pojedini vojnici ili postrojbe ali ta razina preciznosti je rezervirana za najjače i najbogatije zemlje svijeta. Većina vojski današnjice se oslanja na ubojito neselektivno oružje koje ostvaruje svoj učinak uništavanjem većih područja, urbanih sredina u kojima se ratuje i razaranje često jače pogađa civile nego same vojnike. Ubuduće mnoga oružja koja se sada koriste moraju konsenzusom međunarodne zajednice doći na popis zabranjenih oružja, ali za to je potrebno postići taj isti konsenzus i ozbiljno nastojati spriječiti buduće sukobe.
Roko Hranjec mag. iur.
