Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
NOTARIUS-INFO > Dnevni NOTARIUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

21.5.2020

Prava korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF unatoč valjanosti konverzije, s osvrtom na prvi ogledni postupak u Republici Hrvatskoj, broj Gos-1/2019

Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013., pravomoćno potvrđenim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope, a potom i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.


Radi se o sporu i presudi s vjerojatno najvećim i najdalekosežnijim financijskim posljedicama u povijesti hrvatskog pravosuđa.

Do danas, unatoč činjenici da je podneseno oko 30 tisuća tužbi kojima potrošači u individualnim parnicama nastoje ostvariti povrat preplaćenih anuiteta, pozivajući se na učinke kolektivne presude u gore navedenom sporu, još uvijek je relativno otvoreno i nejasno pitanje obeštećenja onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u euro kredite.

Uvod

Donošenjem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 4.3.2020. godine okončan je prvi ogledni postupak u RH te nastavljeni postupci u pojedinačnim sporovima između potrošača i banaka. Meritorna odluka je donesena, međutim, i nadalje nije riješeno odlučno pitanje u velikoj većini individualnih tužbenih zahtjeva potrošača korisnika kredita u kojima je izvršena konverzija valutne klauzule iz CHF u EUR, odnosno pitanje prava na punu restituciju.

Što zbog forme samog pitanja u oglednom postupku što zbog mogućeg nedostatka volje da se konačno razriješi pitanje obeštećenja od kojeg ovisi financijska sudbina i egzistencija 55 tisuća potrošača i njihovih obitelji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u gore navedenoj odluci rješavao je pitanje nepostojanja, odnosno ništetnosti sporazuma o konverziji, pri čemu se uglavnom strogo držao granica postavljenog pitanja, međutim, pritom je propušteno zauzimanje stava i davanje odgovora na odlučno pitanje – pravo potrošača na restituciju unatoč valjanoj konverziji. 

Presuda suda Europske unije, C-118/17 od 14.3.2019.

Pitanje pune restitucije potrošača već je zapravo odgovoreno u presudi Suda Europske unije, C-118/17 od 14.3.2019. godine (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt), a odgovor je sadržan u toč. 43. i toč. 44. presude:

43. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude.

44. U ovom slučaju, iako tužba Z. Dunai potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z. Dunai nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.

Više je nego jasan stav Suda Europske unije u navedenoj presudi i taj sud u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno, povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredaba.

Pri tome je krenuo od premise valjanosti zakonske intervencije, a ne njezine nevaljanosti kao preduvjeta da bi se razmatrala puna restitucija potrošača i povrat koristi koje je banka stekla primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama.

Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-19/2019

Vrhovni sud Republike Hrvatske u gore navedenom rješenju iz oglednog postupka broj Gos-1/2019, odlučujući o ništetnosti odnosno nepostojanju sporazuma o konverziji, osvrnuo se i na presudu Suda EU broj C-118/17, međutim, samo u kontekstu opstojnosti ugovora i nakon uklanjanja ništetnih odredaba putem konverzije, ne i u kontekstu pune restitucije potrošača unatoč valjanoj konverziji.

Pri tome je istaknuo kako postoji temeljna razlika između zakonodavne intervencije kakva je provedena u Mađarskoj (iz koje potječe predmet kojim se bavila presuda broj C-118/17) i one kakva je provedena u Republici Hrvatskoj, u smislu da je tamo intervencija bila obvezujuća za sve ugovorne strane, a u Hrvatskoj obvezujuća samo za banke dok je za potrošače bila fakultativna, na taj način očito pokušavajući isključiti analogiju te dvije intervencije i primjenu zauzetog stava suda Europske unije u toč. 43. i 44. navedene presude.

Glede navedene analogije i provedenih intervencija, prije svega za istaknuti je da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR (sa isto tako nametnutim nepoštenim i ništetnim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora).

Stoga je ovakav zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su potrošači imali izbor pogrešan i u kontekstu činjenice da je zakašnjela sudska praksa u pogledu ništetnosti valutne klauzule CHF, koja je pravomoćno presuđena gotovo 3 godine nakon provedene konverzije, doprinijela tom zakašnjelom saznanju i djelovanju ex tunc te u konačnici i potrebi za konverzijom koje ne bi bilo da je ništetnost valutne klauzule pravomoćno potvrđena kada i ništetnost promjenjive kamatne stope.

Takav selektivan pristup primjeni prava i prakse Suda Europske unije i Direktive 93/13/EEZ na način da se njihova primjena uvjetuje istovjetnošću činjeničnog stanja sa usporednom članicom Europske unije, dovodi u pitanje samu svrhu i učinkovitost Suda Europske unije i Direktive. Primjena njihovih stavova, načela i odredaba ne može i ne smije biti selektivna već univerzalna.

To je, uostalom, u duhu odredbe čl. 14.1 Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

Odredba čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14., 110/15., 14/19.) i njezino djelovanje u odnosu na prihvat konverzije

Vrhovni sud Republike Hrvatske u donošenju rješenja iz oglednog postupka, s obzirom na to da se strogo držao granica postavljenog pitanja, nije se dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača te njezinog neobično važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

Naime, navedenom odredbom izrijekom je normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava.

Navedena odredba bila je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje.

Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora.

Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako nije nacionalni zakon, ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača.

Prevedeno na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka/sporazuma/aneksa kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva, te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj.

Stoga, pristanak poštrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove, kao što pojedini sudovi pogrešno tumače pristanak potrošača i rado ističu kao argument prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva, bez da se uopće dotiču navedenog članka i njegove razrade u obrazloženju.

Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrane odricanja koju propisuje, bio bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka.

Je li Vrhovni sud RH odlukom u oglednom postupku doista isključio pravo potrošača na punu restituciju u konvertiranim CHF kreditima?

Vrhovni sud Republike Hrvatske se u oglednom postupku faktično ogradio od “zauzimanja pravnog shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji).”

Upravo kondemnatorni zahtjevi usmjereni na obeštećenje potrošača u razdoblju do konverzije predmet su najvećeg dijela tužbenih zahtjeva u individualnim postupcima potrošača korisnika kredita  izvršena konverzija iz CHF u EUR.

VSRH ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji ipak nije isključio prava potrošača korisnika kredita u kojima je konverzija izvršena, na što ukazuje njegovo upućivanje na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima o kojima je uglavnom riječ u pojedinačnim predmetima potrošača protiv banaka, zaključivši kako se “postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik.”

Dakle, pitanje pune restitucije potrošača Vrhovni sud RH nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, na što su brojni umješači u oglednom postupku i sami ukazivali u svojim podnescima, već je rješavanje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu.

Za istaknuti je da je u gore navedenom predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018, postojanje pravnog interesa vezano izričito uz činjenicu da tamo tužiteljica ističe da joj konverzijom nije u cijelosti podmiren njezin dug, te posljedično ističe kondemnatorni zahtjev za isplatom.

To znači da su drugi razlozi koji bi opravdavali pravni interes u konvertiranim kreditima (poput poslovne nesposobnosti jedne od ugovornih strana ili u slučaju da konverzija nije provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015.) u ovom slučaju periferne pravne naravi, kao takvi se podrazumjevaju, ali nisu bili odlučni kod ocjenjivanja pravnog interesa za kondemnacijom, već je ona bila vezana uz odlučnu činjenicu i tvrdnju tužiteljice da konverzijom nije obeštećena i dovedena u ravnopravan položaj.

Pravni interes potrošača, koji se kod kondemnatornih zahtjeva presumira, u slučaju osporavanja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, usporedbom konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu te onoga što je potrošač “dobio” u konverziji.

Dakle, ne samo da konvertirani potrošači imaju pravni interes u kondemnatornim zahtjevima već je i teret dokaza u suprotno na bankama, što znači da bi banke morale dokazivati da su potrošači u konverziji u cijelosti obeštećeni, pri tome nužno uzimajući u obzir kako ništetnost valutne klauzule, tako i promjenjive kamatne stope.

A to matematički nije moguće, o čemu će više biti u nastavku.

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o pravu potrošača na punu restituciju

Stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije.

Pa je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15:

1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;

2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;

3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.      

Ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u gore citiranoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja gore navedene odluke.

Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu.

Upravo to jamči Direktiva 93/13/EEZ, postojeća praksa Suda Europske unije i u konačnici nacionalni zakoni. 

Konvertirana glavnica u odnosu na glavnicu po početnom otplatnom planu

Kada se problematika sagleda sa gore navedenog aspekta, da su svi potrošači u CHF kreditima, uslijed ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, u obvezi namiriti samo anuitete koji su sadržani u početnom otplatnom planu, matematička usporedba konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu kao jedino mogućom i relevantnom, postaje puno jasnija i egzaktnija.

Naime, jedan od učestalijih argumenata banaka kojima se služe u svojim odgovorima na tužbe potrošača korisnika kredita u kojima je izvršena konverzija u individualnim sporovima jest tvrdnja da su svi preplaćeni iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, što je načelno i relativno točno.

Međutim, nije odlučno pitanje jesu li preplaćenim iznosima banke zatvarale konvertiranu glavnicu, već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc, što znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu.

Preliminarni izračuni prije utuženja, kao i financijska vještačenja u samim individualnim sudskim postupcima potrošača, uspoređujući konvertiranu glavnicu sa onom po početnom otplatnom planu, pokazali su da je konvertirana viša u pravilu za 10% od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja.

Ovo stoga što konvertirane glavnice koje su banke zatvarale do tada izvršenim uplatama sadrži tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu.

Međutim, navedene tečajne razlike naknadno su, uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc.

Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u periodu do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja, u pravilu onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču.

Negiranje tog učinka predstavljalo bi negiranje samog instituta ništetnosti i njegove svrhe jer bi to značilo da su tečajne razlike koje su posljedica nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu CHF ostale netaknute te kao takve naplaćene i nikada vraćene potrošaču.

Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao. A to je ona po početnom otplatnom planu.

Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope.

Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje/zatvaranje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu.

Stoga, matematički nije moguće da je ono što su potrošači plaćali u anuitetima povrh početnog otplatnog plana, iskorišteno za namirenje konvertirane glavnice, kao što banke tvrde u pojedinačnim sporovima.

A ono što nije iskorišteno, a nesporno je naplaćeno, treba se potrošaču vratiti, zajedno sa kamatama od dana stjecanja.

Zaključak

Punom restitucijom potrošača unatoč prihvatu konverzije, banke će i nadalje zadržati profit koji su ostvarile po početnoj kamatnoj stopi, a potrošačima će izvršiti povrat svih iznosa stečenih uslijed primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba te ih tako izjednačiti u položaju i pravima sa CHF dužnicima koji nisu izvršili konverziju.

Zato je iznimno važno da se u pojedinačnim postupcima potrošača i banaka u konvertiranim CHF kreditima, kao možda i najvažniji dokaz odredi provođenje financijskog vještačenja kako bi dobili na uvid matematički izračun i prikaz onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, te što je potrošač faktički dobio konverzijom i do koje razine ga je ista obeštetila.

Tek tada moći će se govoriti o potpunoj restituciji, zajamčenoj zaštiti koju nije moguće umanjiti zakonskom intervencijom te uspostavi za potrošača stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo.

Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2020

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2019

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite