Podnositelji zahtjeva, odvjetnici, žalili su se na oduzimanje njihovih elektroničkih podataka od strane pravosudnih tijela u svrhu kaznenog postupka protiv drugog odvjetnika (Ü.S.), s kojim su dijelili ured. Sud je posebno utvrdio da oduzimanje elektroničkih podataka podnositelja zahtjeva, zaštićenih profesionalnom tajnom u odnosu odvjetnika i klijenta, te odbijanje njihovog vraćanja ili uništavanja nije odgovaralo hitnoj društvenoj potrebi niti je bilo potrebno u demokratskom društvu. Sud je također uočio nedostatak dovoljnih procesnih jamstava u zakonu kako ih tumače i primjenjuju nacionalna pravosudna tijela.
Uvod
Dana 3. prosinca 2019. povodom zahtjeva br. 14704/12 u predmetu Kirdök i drugi protiv Turske Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je odluku kojom je utvrdio povredu prava iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Glavne činjenice
Podnositelji zahtjeva, Mehmet Ali Kirdök, Mihriban Kirdök i Meral Hanbayat, turski državljani, rođeni 1954., 1958. i 1980, a žive u Istanbulu, su odvjetnici.
Godine 2011. istanbulsko državno odvjetništvo pokrenulo je istragu radi otkrivanja tajnih komunikacijskih kanala koji su postojali između Abdullaha Öcalana i njegove bivše organizacije (PKK - Kurdistanska radnička partija, ilegalna oružana organizacija - i KCK). U tom je kontekstu sudac istražnog suda u Istanbulu izdao nalog koji se odnosio na aktivnosti Ü.S. (odvjetnika), koji je sutradan uhićen u svojoj kući.
Policija je obavila pretres ureda koji je ovaj dijelio s podnositeljima zahtjeva. Napravili su kopije svih podataka pohranjenih na tvrdom disku računala koje su zajednički koristili svi odvjetnici, kao i USB sticka koji je pripadao gospođi Hanbayat.
Predstavnik odvjetničke komore u Istanbulu i jedan od podnositelja zahtjeva bili su prisutni pretragi.
Podaci koje je policija zaplijenila stavljeni su u zapečaćenu vrećicu.
Nakon toga, podnositelji zahtjeva uložili su žalbu protiv naloga suda koji je izdao sudac istrage, kao punomoćnici Ü.S. i u vlastito ime. Posebno su tražili vraćanje ili uništavanje njihovih digitalnih podataka, tvrdeći da ti podaci ne pripadaju Ü.S.-u, da su zaštićeni odvjetničkom tajnom i da su oduzeti bez izdavanja bilo kakvog odgovarajućeg naloga.
Državno odvjetništvo smatralo je da, budući da dotični podaci još nisu prepisani, nije bilo moguće utvrditi njihove točne vlasnike.
Žalbeni sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva iz razloga što je pobijano rješenje izdano u skladu sa zakonom i relevantnim postupkom.
Oslanjajući se na članak 8. Konvencije (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i privatno dopisivanje) i članak 13. Konvencije (pravo na djelotvorno pravno sredstvo), podnositelji zahtjeva su se žalili da je odvjetnička profesionalna tajna, koja postoji na temelju povjerljivosti razmjene podataka sa klijentima, povrijeđena jer su digitalne datoteke koje su kopirala pravosudna tijela tijekom pretresa i kopije oduzete, iako nisu bile važne za istragu koja se vodi protiv drugog odvjetnika.
Zahtjev je podnesen Europskom sudu za ljudska prava 12. ožujka 2012.
Presudu je donijelo vijeće od sedam sudaca.
Ocjena Suda
Sud je primijetio da su podnositelji zahtjeva, koji nisu bili predmet kriminalističke istrage, pred pravosudnim tijelima tvrdili da su oduzeti elektronički podaci pripadali njima i bili su obuhvaćeni profesionalnom tajnom u odnosu odvjetnik-klijent.
Također je napomenuo da je sudac u nalogu za pretragu široko naznačio opseg pretresa prostorija, navodeći da je cilj operacije bio "prikupljanje dokaza i oduzimanje predmeta" što bi moglo dokazati da je osumnjičeni (Ü.S.) bio uključeni u aktivnosti unutar terorističke organizacije KCK / PKK. U nalogu nije precizirano koji konkretni predmet/i ili dokument/i se trebaju naći na adresama iz naloga, niti koliko su ti dokazi relevantni za kriminalističku istragu.
Na temelju naloga, Sud je zaključio da su vlasti odgovorne za istragu mogle općenito pregledati sve digitalne podatke pohranjene u uredima podnositelja zahtjeva, bez odgovarajuće brige o tome da su pretražile prostorije odvjetničkog ureda u kojem bi se mogli čuvati dokumenti koji klijenti dostavljaju svojim punomoćnicima.
Široki opseg naloga odražavao se i na način na koji je istraga provedena. Iako su predstavnik istanbulske odvjetničke komore i jedan podnositelj zahtjeva bili prisutni tijekom pretrage, a zaplijenjeni podaci bili su stavljeni u zapečaćenu vrećicu, Sud je posebno uzeo u obzir da nisu poduzete daljnje posebne mjere kako bi se podnositelje zahtjeva zaštitilo od miješanja u čuvanje odvjetničke tajne.
Zapravo, nije postojao mehanizam za filtriranje elektroničkih dokumenata ili podataka koji su zaštićeni odvjetničkom (profesionalnom) tajnom niti je bilo izričite zabrane oduzimanja podataka obuhvaćenih takvom povjerljivošću tijekom pretraživanja.
Naprotiv, svi podaci na tvrdom disku računala, koje zajednički koriste svi odvjetnici koji rade u prostorijama, i na jednom USB stick-u, zaplijenjeni su.
Nakon što su podnositelji zahtjeva zatražili povrat digitalnih podataka, pozivajući se na zaštitu tajnosti podataka između odvjetnika i njihovih klijenata, prema ocjeni Suda, pravosudna tijela imala su zakonsku obvezu odmah ocijeniti zaplijenjene podatke i vratiti podatke zaštićene takvom tajnošću ili ih, prema potrebi, uništiti.
Međutim, domaće zakonodavstvo i praksa nisu bili jasni što se tiče posljedica neuspjeha pravosudnih vlasti da ispoštuju tu obvezu.
Nacionalni sud je odbio vratiti ili uništiti oduzete kopije podataka na temelju obrazloženja u kojem je samo spomenuta zakonitost pretraga u odvjetničkim uredima, a nije reagirao na konkretni navod o povredi povjerljivosti.
Sudu se činilo da je nacionalni sud implicitno prihvatio razloge koje je navelo državno odvjetništvo kako bi opravdao odbijanje vraćanja zaplijenjenih podataka.
Sud je zauzeo stav da takva osnova odbijanja nije bila jasno propisana zakonom, ali i da je nespojiva sa suštinom odvjetničke (profesionalne) tajne koja štiti razmjenu podataka između odvjetnika i njihovih klijenata.
Sud smatra da se ni u kojem slučaju nije moglo zaključiti da je ispitivanje zahtjeva podnositelja zahtjeva od strane nacionalnih pravosudnih tijela ispunilo obvezu pružanja posebno stroge provjere mjera koje se odnose na podatke obuhvaćene odvjetničkom (profesionalnom) tajnom.
Sud je posebno istaknuo da je kompenzacijski pravni lijek (članak 141. (turskog) Zakona o kaznenom postupku), na koji se pozivala Vlada, bio vrlo različit od zahtjeva za proglašenje ništavosti spornog oduzimanja i ne bi doveo do povrata ili uništenja preslika podataka zaštićenih profesionalnom tajnom.
Sud je temeljem svih podataka zaključio da mjere nametnute podnositeljima zahtjeva (oduzimanje njihovih digitalnih podataka i odbijanje povratka ili uništavanja) nisu odgovarale hitnoj društvenoj potrebi, nisu bile razmjerne legitimnim ciljevima (prevencija nereda, sprečavanje kaznenih djela uvrede i zaštita prava i sloboda drugih), i nije bilo nužno u demokratskom društvu.
Stoga je utvrdio da je došlo kršenja članka 8. Konvencije slijedom čega je naložio Turskoj da svakom od podnositelja zahtjeva isplati po 3.500 eura po osnovi neimovinske štete i 3.000 eura zajednički po osnovi troškova i izdataka.
mr. sc. Iris Gović Penić
