Ovih dana na različitim portalima možemo pročitati vijest o vozaču kojemu je policija u izdanom prekršajnom nalogu izrekla novčanu kaznu u iznosu nešto višem od 2.300,00 eura zbog niza prekršaja u stjecaju (nepropisno pretjecanje, odbijanje testiranja…), a nakon čega mu je nadležni općinski sud u povodu podnijetog prigovora protiv navedenog prekršajnog naloga u provedenom žurnom prekršajnom postupku izrekao kaznu zatvora od 59 dana. U tom smislu postavlja se pitanje – može li počinitelj prekršaja povodom podnesenog prigovora protiv prekršajnog naloga biti kažnjen strožom kaznom od one kazne koja mu je izrečena prekršajnim nalogom protiv kojega je i podnio prigovor? U nastavku ćemo u bitnome nastojati odgovoriti na ovo pitanje.
Prije svega, bitno je istaknuti da je odredbom članka 202. stavak 4. Prekršajnog zakona (NN. br. 107/07., 39/13., 157/13., 150/15., 70/17., 118/18. i 114/22. u nastavku: PZ) propisano da ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Prema tome, u prethodno citiranoj odredbi sadržano je jedno od osnovnih načela prekršajnog postupka, odnosno načelo zabrane reformatio in peius, a kojim se, dakle, jamči okrivljeniku da uslijed podnošenja pravnog sredstva za njega neće biti posljedica u smislu presuđenja na njegovu štetu1.
U odnosu na opseg primjene pravila zabrane preinačenja na teže, važno je istaknuti da se ovo pravilo odnosi na izreku odluke o prekršaju (činjenični opis), pravnu kvalifikaciju prekršaja (zabrana osude okrivljenika po strožem propisu) te na odluku o prekršajnopravnoj sankciji i drugim mjerama, što znači da s obzirom na tako uspostavljeno pravilo, pobijanu odluku o prekršaju nije moguće na štetu okrivljenika preinačiti u odnosu na neku od odluka iz izreke.
Nadalje, PZ u odredbi članka 195. stavak 1. točka 9. propisuje da apsolutno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji ako je presudom povrijeđena odredba članka 202. stavak 4. toga Zakona (zabrana preinačenja na teže), s time da prema odredbi članka 202. stavak 1. PZ-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na takvu apsolutno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka.
Također, uvodno ćemo apostrofirati da se, sukladno odredbama članka 228. stavak 2. i 3. PZ-a, prekršajnim nalogom, kao posebnom odlukom o prekršaju (sui generis odluka) mogu izreći odnosno primijeniti sve propisane prekršajnopravne sankcije i druge mjere (oduzimanje imovinske koristi, oduzimanje predmeta, određivanje naknade troškova), osim kazne zatvora, s time da se od zaštitnih mjera može izreći isključivo zabrana upravljanja motornim vozilom, dok se prema odredbi članka 239. stavak 4. PZ-a obaveznim prekršajnim nalogom može izreći novčana kazna, također oduzimanje predmeta prekršaja i imovinske koristi, paušalna svota troška izdavanja naloga do 26,54 eura i stvarni troškovi, te, uz uvjet da je za prekršaj propisana novčana kazna iznad 265,45 do 663,61 eura, i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom odnosno korištenje strane dozvole za upravljanje motornim vozilom na području RH.
2. Iznimka
Od pravila zabrane preinačenja na teže, uspostavljenom u članku 202. stavku 4. PZ-a, postoji iznimka propisana u odredbi članka 238. stavak 12. istoga Zakona, prema kojoj se to pravilo ne primjenjuje u slučaju vođenja prekršajnog postupka povodom prigovora okrivljenika podnesenog protiv prekršajnog naloga kojim je poricao prekršaj (iz članka 237. stavka 1. točke 1. PZ-a). To znači da prvostupanjski sud može, u presudi donesenoj u postupku provedenom povodom podnijetog prigovora zbog poricanja prekršaja, izreći strožu kaznu u odnosu na kaznu koja je izrečena u prekršajnom nalogu u istoj pravnoj stvari, posebice kada su prilikom izricanje novčane kazne u prekršajnom nalogu primijenjene odredbe o ublažavanju kazne iz članka 37. PZ-a ili kada je novčana kazna propisana u rasponu, a u prekršajnom nalogu izrečena je kazna u iznosu propisanog posebnog minimuma novčane kazne za odnosni prekršaj. U tom kontekstu možemo dodati da je u praksi primijećeno da neki izdavatelji prekršajnih naloga u uputi o pravnom lijeku prekršajnog naloga počinitelja prekršaja upravo i upozoravaju na ovu iznimku.
Isto tako, u odnosu na obavezni prekršajni nalog, bitno je istaknuti da u prekršajnom postupku koji se vodi povodom prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga zbog poricanja prekršaja (iz članka 242. stavka 1. točke 1. PZ-a), sud također nije vezan zabranom iz članka 202. stavak 4. toga Zakona, a sukladno članku 239. stavak 5. PZ-a, koji u suštini propisuje da se u postupku izdavanja obaveznog prekršajnog naloga na odgovarajući način primjenjuju i odredbe toga Zakona o izdavanju prekršajnog naloga.
Međutim, svakako je potrebno istaknuti da se u slučaju podnijetog prigovora zbog izrečene prekršajnopravne sankcije i drugih mjera (iz članka 237. stavka 1. točke. 2. PZ-a), sukladno članku 238. stavak 11. PZ-a, o tom prigovoru odlučuje primjenom odredbi toga Zakona o žalbenom postupku, pa je u toj pravnoj situaciji nadležni sud dužan postupiti prema odredbi članka 202. stavak 4. PZ-a, odnosno vezan je pravilom zabrane preinačenja na teže.
3. Zaključak
Prema tome, u konačnici možemo zaključiti da pravilo o zabrani preinačenja na teže, uspostavljeno u odredbi članka 202. stavak 4. PZ-a, nema apsolutnu primjenu prema odredbama PZ-a, s obzirom da je u odredbi članka 238. stavak 12. PZ-a predviđena iznimka od tog pravila prema kojoj se ono ne primjenjuje u slučaju vođenja prekršajnog postupka povodom prigovora okrivljenika podnesenog protiv prekršajnog naloga odnosno obaveznog prekršajnog naloga kojim je poricao prekršaj.
Dakle, okrivljenik bi prilikom podnošenja prigovora svakako trebao uzeti u obzir da podnošenjem prigovora zbog poricanja prekršaja riskira mogućnost da mu u presudi donesenoj u postupku provedenom u povodu tako podnijetog prigovora bude, prije svega, izrečena stroža kazna u odnosu na kaznu koja mu je izrečena u prekršajnom nalogu u istoj pravnoj stvari, a što determinira zaključak da bi ga u konačnici takav rizik mogao i odvratiti od podnošenja takvog prigovora, odnosno utjecati na okrivljenika da eventualno podnese prigovor zbog prekršajnopravne sankcije, u kojem slučaju takvog rizika, dakle, nema.
Međutim, ovakav rizik okrivljenik može otkloniti i nakon podnošenja prigovora protiv prekršajnog naloga i to na način da do započinjanja prekršajnog postupka, i prije nego što je prekršajni nalog stavljen izvan snage, odustane od pravodobno podnesenog prigovora, s time da je takav odustanak neopoziv (članak 235. stavak. 2. i 3. PZ-a).
Konačno, ističemo da sukladno članku 187. PZ-a sve prethodno iznijeto glede primjene pravila zabrane preinačenja na teže odgovarajuće vrijedi i za tijela državne uprave stvarno nadležna za vođenje prvostupanjskog prekršajnog postupka (u pravilu carinska i porezna tijela, lučke kapetanije).
Željko Kudrić, dipl. iur.
^ 1 Opširnije o ovoj temi – članak „Iznimka od pravila zabrane preinačenja na teže u prekršajnom postupku“, autor: Ž. Kudrić, objavljeno na portalu IUS-INFO dana 6. kolovoza 2018.
