U središtu

Mirovinsko osiguranje: pojmovi osiguranika i korisnika mirovine

06.04.2023

Razmotreno je nekoliko primjera normativnog uređenja obveznog mirovinskog osiguranja kod čije je primjene važno razlikovati pojam osiguranika od pojma korisnika mirovine.

Iz upravnosudske prakse proizlazi da stranke u predmetima na području mirovinskog osiguranja nerijetko pogrešno poistovjećuju pojmove osiguranika i korisnika mirovine. Oba pojma normativno su definirana člankom 8. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., u nastavku teksta: ZOMO). Prema točki 2. toga članka osiguranik je fizička osoba koja je na osnovi radne aktivnosti (radni odnos, obavljanje djelatnosti i dr.) obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Točkom 11. navedenoga članka propisano je da je korisnik mirovine osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu.

Jednom kada je osiguraniku priznato pravo na mirovinu, on trajno zadržava status korisnika mirovine, čak i u razdobljima u kojima mu se mirovina ne isplaćuje, tj. u kojima to pravo efektivno ne ostvaruje.

Primjerice, posebna odredba o danu stjecanja obiteljske mirovine, sadržana u članku 72. stavku 2. ZOMO-a, primjenjiva je samo u slučaju smrti korisnika mirovine, a ne i u slučaju smrti osiguranika.

Također, korisnik pojedine vrste mirovine (npr. starosne mirovine) to svojstvo ima i kada mu konkretna vrsta mirovine nije u isplati, primjerice, jer mu je, kao povoljnija, isplaćivana obiteljska mirovina (članak 98. ZOMO-a; odabirom isplate neke od više priznatih mirovina, naime, ne prestaje sâmo pravo na mirovinu koja nije u isplati). To može biti važno npr. kod primjene članka 100. stavka 1. ZOMO-a, u kontekstu minimalno potrebnog staža osiguranja korisnika mirovine potrebnog za ostvarenje prava na novu starosnu mirovinu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu ili starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika.

Nadalje, ako je osiguranik stekao svojstvo korisnika mirovine, prvim priznavanjem prava na mirovinu (npr. prijevremenu starosnu mirovinu), prije navršene starosne dobi propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu, ne pripada mu tzv. bonifikacija, tj. povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za kasniji odlazak u starosnu mirovinu (članak 85. stavak 3. ZOMO-a).

Istodobno, status korisnika mirovine nije zapreka za obvezno stjecanje svojstva osiguranika, primjerice, u svojstvu člana uprave trgovačkog društva (supsidijarno obvezno osiguranje iz članka 12. ZOMO-a).

Na umu je potrebno imati i da sâmo po sebi nije odlučno može li dotični korisnik mirovine ostvariti veća mirovinska primanja zbog stjecanja svojstva osiguranika po nekoj od propisanih osnova. Svaka uplata doprinosa u mirovinsko osiguranje sâma po sebi nužno ne razumijeva i neku protučinidbu na teret obveznoga mirovinskog osiguranja. Tek ako i kada su ispunjene pretpostavke vezane uz nastup pojedinoga osiguranog rizika (starost, smanjenje ili gubitak radne sposobnosti, smrt člana obitelji, i dr.), dolazi do ostvarivanja prava na neko od davanja iz mirovinskog osiguranja. Kao i kod ostalih vrsta osiguranja, za to nisu dovoljne uplate premije osiguranja (ovdje: doprinosi), već i nastup osiguranog slučaja. K tomu, svrha uplaćivanja doprinosa nije isključivo stvaranje podloge za buduća vlastita primanja, već i financiranje tuđih primanja u okviru generacijske solidarnosti (tzv. prvog mirovinskog stupa), pa obveza plaćanja doprinosa može biti propisana i za osobe kod kojih je već nastupio neki od rizika u mirovinskom osiguranju (slijedom čega su postali korisnici mirovine).

dr. sc. Alen Rajko