Povreda intelektualnog vlasništva
Sud Europske unije (Sud EU-a) u spojenim predmetima C-148/21 i C-184/21 odlučivao je o pitanju povrede intelektualnog vlasništva i odgovornosti operatera digitalne platforme (internet tržišta, šire shvaćeno kao pružatelj digitalne odnosno internet usluge, Internet service provider) u vezi prodaje robe preko digitalne platforme od strane prodajnih partnera (third-party vendors). Sud EU-a je utvrdio kako pružatelj usluge internet tržišta može biti odgovoran za robu koju partneri prodaju putem platforme.
U konkretnom predmetu riječ je o Amazon internet tržištu, odnosno Amazon online platformi preko koje kompanija Amazon i njezini partneri prodaju robu. Uz uslugu pružanja digitalne usluge online tržišta Amazon često za svoje partnere pruža i logističke usluge (organizacija skladištenja robe, prijevoza robe, i sl.) te dodatne usluge (primjerice, usluga online oglašavanja robe, komunikacija s kupcima, reklamacija proizvoda, i sl.). Ponekad se u trgovinskoj praksi dogodi da partneri putem Amazon internet tržišta prodaju robu za koju postoji sumnja da krši odredbe zaštite intelektualnog vlasništva te predstavlja nedopuštenu kopiju drugih proizvoda. Vlasnik robnog žiga (dizajnerske ženske cipele s visokom petom) pokrenuo je spor u Belgiji i Luksemburgu protiv nekoliko kompanija koje putem Amazon platforme prodaju ženske cipele s visokom petom za koje vlasnik robnog žiga tvrdi da predstavljaju povredu njegovog intelektualnog vlasništva. Vlasnik robnog žiga je dodatno ustvrdio kako je kompanija Amazon također odgovorna jer samostalno oglašava prodaju robe i ne ponaša se kao klasični neovisni posrednik.
Pitanje koje se postavilo pred Sudom EU-a jest zahtjev za ocjenom potencijalne odgovornosti Amazona kao pružatelja usluge internet tržišta u vezi ponašanja svojih partnera koji platformu koriste kako bi prodavali robu kojom se krši pravo intelektualnog vlasništva. Potrebno je za istaknuti kako sama kompanija Amazon u predmetnom slučaju nije bila uključena u prodaju takve robe, već je njezina uloga bila usmjerena na pružanje usluge internet tržišta i nadzor navedenog tržišta, te logističke usluge povezane uz skladištenje, prijevoz, odnosno dostavu robe. U prethodno zauzetim stavovima u vezi sličnih okolnosti (C-567/18 (Amazon platforma), C-236/08 i C-239-08, C-324/09 (Google)), Sud EU-a je utvrdio kako ne postoji odgovornost pružatelja usluge internet tržišta odnosno usluge digitalnog posredništva čak ni kada pružatelj usluge internet tržišta pruža i dodatne logističke usluge u vezi same robe.
U predmetnom slučaju Sud EU-a zauzeo je suprotan stav. Sud EU-a je utvrdio kako je moguće da pružatelj usluge internet tržišta odgovara za povredu intelektualnog vlasništva u vezi marke robe odnosno robnog žiga čak i kada spornu robu prodaju prodajni partneri na platformi, a ne sam pružatelj. Procjena u vezi preuzimanja odgovornosti ovisi o relevantnim okolnostima prodaje određene robe, a što se očituje kroz sposobnost prosječnog korisnika platforme (reasonably well-informed user, reasonably observant internet user) da jasno raspozna tko zapravo prodaje robu – kompanija Amazon ili prodajni partner na Amazon platformi. Sud EU-a je utvrdio kako se kompanija Amazon konkretnim žigom (odnosno robom) služi u kontekstu svog vlastitog poslovanja (oglašavanje proizvoda koji su dostupni na Amazon platformi). Dodatno, Sud EU-a je ocijenio kako rezultati pretraživanja preko Amazon platforme ne odvajaju posebno robu koju prodaje sama kompanija Amazon od robe koju prodaju prodajni partneri, već se rezultati pretrage prikazuju u kontinuiranom nizu, ovisno o nekim drugim kategorizacijama (primjerice, “najbolji popusti”, “najviše tražena roba”, “najveća ponuda robe”, i sl.). Time se otežava mogućnost prosječnog korisnika da jasno raspozna tko zapravo prodaje robu, već se prosječnog korisnika navodi na zaključak kako robu prodaje kompanija Amazon.
Sud EU-a je utvrdio kako kompanija Amazon oglašava sve ponude (neovisno o tome tko je stvarni prodavatelj) te koristi logo kompanije Amazon na svim oglasima (neovisno o tome tko je stvarni prodavatelj). Kompanija Amazon također pruža i dodatne usluge, poput, primjerice, omogućavanja i provođenja komunikacije s korisnicima platforme i odgovaranje na upite u vezi robe, provođenja žalbenog postupka odnosno reklamacije robe, i sl. Konačno, kompanija Amazon pruža i logističke usluge, poput skladištenja robe, prijevoza robe, te dostave robe kupcima. Za razliku od internet tržišta poput eBay tržišta, gdje robu prodaju isključivo prodajni partneri, Amazon internet tržište funkcionira po principu hibridnog poslovnog modela posredovanja u prodaji (platforma, oglašavanje, komunikacija s kupcima) i logističke podrške (skladištenje, prijevoz robe) prodajnim partnerima s jedne strane, te samostalne prodaje robe s druge strane.
Sve navedene okolnosti, prema stavu Suda EU-a, dovode kupca u zabludu u vezi stvarnog prodavatelja, odnosno, navode kupce na razmišljanje kako svu robu prodaje sama kompanija Amazon. Konačno, interesantno je za primijetiti kako tumačenje Suda EU-a u ovoj odluci sadržajno odgovara odredbi čl. 6., st. 3. Uredbe (EU) 2022/2065 o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga, koja uređuje odgovornost pružatelja usluge informacijskog društva prema potrošaču u slučaju da prosječan potrošač ima razloga vjerovati kako sama internetska platforma (a ne treća strana) pruža određene informacije, nudi određene proizvode, odnosno pruža određene usluge.
Presuda je značajna jer se njome pobija prethodno zauzeto stajalište Suda EU-a u vezi istog pitanja, i ojačava pozicija nositelja intelektualnog vlasništva u smislu zaštite prava intelektualnog vlasništva, sukladno čl. 9., st. 2., t. (a) Uredbe (EU) 2017/1001 o žigu Europske unije. Za očekivati je kako će pružatelji usluge internet tržišta prilagoditi svoje digitalne alate na način kako bi omogućili jasniju distinkciju stvarnog prodavatelja konkretne robe u odnosu na pružatelja usluge internet tržišta. U suprotnom bi navedena odluka mogla potaknuti nositelje prava intelektualnog vlasništva da svoje zahtjeve za naknadu štete usmjere izravno protiv pružatelja usluge internet tržišta (brža i jednostavnija opcija, te sigurnija mogućnost naplate obzirom na financijsku snagu tuženika), pod uvjetom da su zadovoljeni svi potrebni elementi kako bi se uspostavila odgovornost istih.
Ključne riječi: C-148/21 i C-184/21, C-567/18, Uredba (EU) 2017/1001 o žigu Europske unije, povreda intelektualnog vlasništva, internet tržište, Amazon platforma, odgovornost pružatelja usluge internet tržišta za prodajne partnere, prosječan korisnik internet tržišta
Pravo na informaciju u vezi dijeljenja osobnih podataka
U predmetu C-154/21 Sud EU-a ponudio je tumačenje čl. 15., st. 1., t. (c) Uredbe (EU) 2016/679 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka (Opća uredba o zaštiti podataka, GDPR Uredba). Navedena odredba uređuje problematiku prava ispitanika na pristup informacijama u vezi obrade osobnih podataka koju provodi voditelj obrade podataka. Odredbom su definirane informacije koje je voditelj obrade dužan pružiti ispitaniku na zahtjev, a što uključuje, između ostaloga, informacije u vezi svrhe obrade osobnih podataka, podatke o kategorijama osobnih podataka koji se obrađuju, te, detalje u vezi osoba s kojima se osobni podaci ispitanika dijele.
U konkretnom predmetu austrijski građanin zatražio je od kompanije Austrijska pošta da mu se dostave podaci o identitetu osoba s kojim kompanija dijeli (ili će dijeliti) njegove osobne podatke. Kompanija je dostavila isključivo podatke o kategorijama osoba (poslovni partneri, poput oglašivača, maloprodajnih centara, IT kompanija, pružatelja usluge e-mailing liste, i sl.; te ostali subjekti, poput nevladinih organizacija, političkih stranaka, zaklada, i sl.) s kojima se, kroz uslugu javnog telefonskog imenika, u svrhu oglašavanja dijele osobni podaci ispitanika. Austrijski Vrhovni sud ustvrdio je kako je odredba čl. 15., st. 1., t. (c) GDPR Uredbe nejasna u smislu pitanja ima li voditelj obrade pravo samostalno izbrati hoće li s ispitanikom podijeliti informacije u vezi identiteta osoba s kojim se dijele njegovi osobni podaci, ili će ispitaniku proslijediti isključivo informacije u vezi kategorije osoba s kojima se dijele njegovi osobni podaci. Pred Sud EU-a se, posredstvom austrijskog Vrhovnog suda, postavilo pitanje je li voditelj obrade dužan ispitaniku otkriti identitet osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika, ili voditelj obrade može izabrati između otkrivanja identiteta takvih osoba, ili ispitaniku pružiti samo uopćene informacije u vezi kategorija osobama s kojim se osobni podaci ispitanika dijele.
Sud EU-a je, sumarno, utvrdio kako je voditelj obrade načelno dužan otkriti identitet osoba s kojima se osobni podaci ispitanika dijele. No, voditelj obrade nije dužan otkriti identitet osoba s kojima se osobni podaci ispitanika dijele kada nije moguće otkriti identitet osoba s kojima se osobni podaci ispitanika dijele, odnosno kada voditelj obrade može pokazati kako je zahtjev ispitanika u vezi otkrivanja identiteta osoba s kojima se osobni podaci ispitanika dijele neutemeljen ili pretjeran. Sud EU-a se pozvao na potrebu ispunjavanja šire svrhe GDPR Uredbe, a što uključuje i pravo ispitanika na jasne i transparentne informacije u vezi obrade osobnih podataka (čl. 5. GDPR Uredbe). Sud EU je konstatirao da bez valjanih informacija o trećim osobama s kojima voditelj obrade dijeli osobne podatke ispitanika, ispitanik nije u mogućnosti provoditi čitav niz drugih prava koja mu pripadaju po GDPR Uredbi, uključujući i pravo na zaborav, pravo na brisanje, pravo na ispravak, i pravo na naknadu štete.
No, Sud EU-a je također upozorio na određena ograničenja po pitanju ispunjavanja prethodno navedenih principa, te je konstatirao, kao što je prethodno navedeno, da u određenim slučajevima voditelj obrade nije u mogućnosti doći do podataka o identitetu određenih osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika (poglavito ako je zahtjev usmjeren na osobe s kojim se ti podaci tek trebaju podijeliti), ili razumno ne bi trebao otkrivati identitet osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika (ako postoje određeni valjano suprotstavljeni interesi). Takve opcije trebaju se, prema tumačenju Suda EU-a, razmatrati u kontekstu okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Sud EU-a se pozvao na opće zaključke u vezi prava na zaštitu osobnih podataka s jedne strane, i drugih temeljnih prava i šireg interesa javnosti s druge strane (kako je razmatrano u predmetu C-311/18), ali nije ponudio konkretne primjere navedenih izuzeća.
Praktične implikacije tumačenja Suda EU-a očituju se kroz potrebu vođenja detaljnog popisa osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika. U slučaju da voditelj obrade zaprima velike količine upita u vezi dijeljenja takvih podataka, korisno je razmotriti korištenje javno dostupnog imenika (registra) osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika, čime se posljedično ispunjavaju i obveze iz odredbe čl. 15., st. 1., t. (c) GDPR Uredbe.
Ključne riječi: C-154/21, pravo na pristup informacijama, dijeljenje osobnih podataka, Uredba (EU) 2016/679, otkrivanje identiteta osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika, izuzeća od obveze voditelja obrade na otkrivanje identiteta osoba s kojima se dijele osobni podaci ispitanika
Pravo na izbor vrste postupka
U predmetu C-132/21 Sud EU-a je utvrdio kako GDPR Uredba daje mogućnost izbora između pokretanja građanskog i upravnog postupka u slučaju povrede odredbi o zaštiti osobnih podataka. Sud EU-a je pojasnio kako nema zapreke da se podnošenje žalbe nadzornom tijelu (sukladno čl. 77., st. 1., čl. 78., st. 1. i čl. 79., st. 1. GDPR Uredbe) odvija paralelno s pokretanjem postupka protiv voditelja obrade podataka u građanskom postupku (sukladno čl. 79., st. 1. GDPR Uredbe).
U konkretnom predmetu, pokrenuta su dva paralelna postupka protiv jedne mađarske kompanije koja je ispitaniku odbila predati cjeloviti zvučni zapis sastanka uprave s dioničarima, gdje je ispitanik postavljao pitanja članovima upravnog odbora. Ispitanik je od kompanije zaprimio tek isječke zvučnog zapisa gdje sam ispitanik postavlja pitanja. Dok je upravni postupak u trenutku donošenja odluke Suda EU-a još bio u tijeku, mađarski opći građanski sud donio je pravomoćnu presudu u korist ispitanika (utvrđena je povreda njegovog prava na pristup osobnim podacima). Mađarski visoki sud postavio je pred Sud EU-a slijedeća pitanja: je li, prilikom ocjene zakonitosti odluke nadležnog upravnog tijela, vezan odlukom građanskog suda, te, kako vrednovati snagu odluke građanskog suda i odluke upravnog suda u slučaju da dva suda zauzmu drugačija stajališta odnosno donesu u bitnome sadržajno suprotne odluke. Drugim riječima, mađarski sud je od Suda EU-a zatražio da procijeni pravnu snagu suprotstavljene upravnopravne odluke odnosno građanskopravne odluke.
Sama GDPR Uredba po pitanju paralelnog odvijanja upravnih i građanskih postupaka predviđa pravila u slučaju kada se takvi postupci paralelno odvijaju u različitim državama članicama (čl. 60.-63. i čl. 81. GDPR Uredbe), no u GDPR Uredbi nema konkretnih odredbi kojima se uređuje problematika paralelnih postupaka u istoj državi članici. Sud EU-a je razmatrao prirodu i svrhu svakog postupka, te upozorio kako upravni postupci pred nadležnim tijelima obično traju duže vremena, te priječe ispitanike da individualno potražuju naknadu štete prije nego što nadležno tijelo donese svoju odluku u upravnom postupku. Dok su upravni postupci usmjereni na sankcioniranje voditelja obrade osobnih podataka zbog propusta u poštivanju odredbi GDPR Uredbe, građanski postupci prvenstveno su vođeni s ciljem naknade potencijalne štete koju trpe ispitanici. Sud EU-a je naglasio kako različite upravnopravne i građanskopravne mjere služe zaštiti istih ali i sasvim različitih interesa zaštićenih GDPR Uredbom, te stoga nema razloga zašto navedene mjere ne bi mogle biti podnesene neovisno jedna o drugoj. Iako je Sud EU-a naglasio potrebu osiguravanja homogene i konzistentne provedbe same GDPR Uredbe, nije dao nikakve konkretne preporuke u vezi činjenice postojanja dva paralelna postupka te potrebe da se navedena problematika zasebno uredi kroz odredbe nacionalnog prava.
Ključne riječi: C-132/21, GDPR Uredba, upravni postupak, građanski postupak, paralelni postupci, zaštita prava ispitanika
Odnos presude i pravorijeka
U predmetu C-700/20 Sud EU-a odlučivao je o pitanju postojanja dviju suprotstavljenih odluka – jedne sudske presude i jednog arbitražnog pravorijeka – sukladno pravilima sadržanim u Uredbi (EZ) 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Uredba Brisel I).
Činjenice spora odnose se na jednu od najvećih pomorskih havarija u modernoj povijesti, potonuće tankera Prestige ispred Španjolske 2002. godine, a što je dovelo do vrlo ozbiljne štete na morskoj, podmorskoj i obalnoj flori i fauni. Prvi postupak vodio se protiv grčkog vlasnika broda i engleskog klubskog osiguratelja (London P&I Club) pred španjolskim kaznenim sudom koji je odlučivao i o pitanjima građanskopravne odgovornosti za štetu, a što je rezultiralo utvrđivanjem odgovornosti osiguratelja za naknadu štete do ograničenog iznosa od 1€ milijarde. Postupak je u Španjolskoj okončan 2019. godine, te je Visoki sud u Londonu prihvatio zahtjev za priznanje i izvršenje presude u Ujedinjenoj Kraljevini. Osiguratelj se žalio na navedenu presudu. Drugi postupak odnosi se na arbitražu koju je osiguratelj pokrenuo 2012. godine u Ujedinjenoj Kraljevini (nakon započinjanja sudskog postupka u Španjolskoj), i koja je završila prije nego što je španjolski postupak okončan na način da je utvrđeno kako tužitelj (Kraljevina Španjolska) naknadu štete može potraživati isključivo kroz arbitražu pred engleskim sudom i temeljem engleskog prava. Osiguratelj je zatim od engleskog Visokog suda u Londonu zatražio da se pravorijek prizna i izvrši kao presuda, što je Visoki sud također prihvatio 2013. godine.
Arbitražni sud također je priznao i tzv. pay-to-be-paid pravilo (tzv. „plati da bi bio plaćen“ načelo), karakteristično za pokrića osiguranja od odgovornosti koja nude specijalizirani tzv. klubovi za zaštitu i naknadu (protection and indemnity clubs, posebna vrsta uzajamnog osiguranja u pomorskom osiguranju gdje sami dionici brodarske industrije međusobno osiguravaju određene rizike, najčešće vezane uz odgovornost prema trećim osobama (liability insurance)). Navedenim načelom odnosno pravilom se određuje kako klub nije izravno odgovoran oštećenicima, već naknadu (iznos isplaćene odštete) isplaćuje svojem klijentu-štetniku nakon što je isti isplatio oštećenike. Navedeno pravilo karakteristično je za anglo-saksonske sustave, poglavito one sustave koji doslovno inkorporiraju tradiciju, pravila i praksu engleskog pomorskog prava i pomorskopravne prakse, odnosno engleskog prava pomorskog osiguranja i relevantne osigurateljne prakse. Bitno je za istaknuti kako je navedeno pravilo odnosno načelo suprotno načelu actio directa, odnosno pravu oštećenika na podizanje izravne tužbe protiv osiguratelja (nakon prvotno upućenog zahtjeva za naknadu štete odnosno isplatu osigurnine). Tim načelom štiti se pozicija oštećenika kao samostalne pravne osobe čija prava proizlaze izravno iz zakona (ex lege), i čija je pravna snaga jača od ugovornih odredbi (ex contractu) kojima klub i klijenti kluba uređuju međusobna prava i obveze. Europski kontinentalni sustavi u pravilu ne poznaju praksu pay-to-be-paid, a što je vidljivo i iz presude španjolskog suda. Korisno je za istaknuti kako je engleska sudska praksa reterirala u vezi stroge primjene navedenog načela u slučajevima gdje se štetne posljedice očituju na tjelesnom integritetu i zdravlju ljudi.
Obzirom kako je Visoki sud u Londonu prihvatio te priznao i pravorijek arbitraže (u obliku presude) i presudu španjolskog suda, te činjenicom kako se osiguratelj žalio u vezi odluke iz 2019. godine da se prizna i izvrši presuda španjolskog suda, londonski sud obratio se Sudu EU-a u vezi tumačenja odredbi čl. 1., st. 2., t. (d) (arbitraža izuzeta iz polja primjene Uredbe) i čl. 34., st. 1. (suprotno javnom poretku) i st. 3. (nepomirljivo suprotstavljene presude) Uredbe (EZ) 44/2001. Sumarno, Sud EU je utvrdio kako engleski sud ne može odbiti priznati i izvršiti presudu donesenu ispred španjolskog suda uz obrazloženje kako je navedena presuda kontradiktorna rješenjima iz arbitražnog pravorijeka.
Konkretnije, Sud EU-a je prihvatio da, iako je riječ o arbitražnom postupku koji je isključen iz primjene Uredbe (EZ) 44/2001, moguće je primijeniti pravilo o nepriznavanju sudske odluke temeljem čl. 34., st. 3. Uredbe – sudska odluka neće se priznati ako je nepomirljiva s prethodno donesenom sudskom odlukom između istih stranaka – obzirom kako je arbitražni pravorijek pred sudom priznat i izvršen u obliku presude. Međutim, Sud EU-a je ocijenio kako bi odbijanje priznavanja španjolske presude povrijedilo dvije bitne odrednice sadržane u Uredbi (EZ) 44/2001: lis pendens načelo, te pravila međunarodnog privatnog prava u vezi domicila tužitelja.
Lis pendens načelo sadržano je u čl. 27., st. 1. Uredbe (EZ) 44/2001 u kojem se propisuje kako su svi sudovi, osim onoga pred kojim je prvo započet postupak između istih stranaka i u vezi istog merituma, po službenoj dužnosti dužni zastati s postupkom dok se ne utvrdi nadležnost suda. U konkretnom predmetu je, sukladno navedenom načelu, engleski sud u drugom postupku trebao zastati s postupkom dok španjolski sud ne prihvati (ili eventualno odbije) svoju nadležnost. U vezi druge stavke, Sud EU-a pozvao se na prethodnu praksu (izričito se poziva na predmet C-368/16) i utvrdio kako odredbe ugovora o osiguranju kojima osiguratelj i osiguranik određuju, između ostaloga, mjerodavno pravo i nadležnost (suda ili arbitražnog sudišta), nisu relevantne za oštećenika koji nije dio tog ugovornog odnosa, i koji temeljem same Uredbe (EZ) 44/2001 ima pravo pokretati tužbeni zahtjev pred sudom mjesta gdje je nastupila štetna posljedica odnosno gdje oštećenik ima prebivalište.
U vezi eventualne suprotnosti s javnim poretkom (priznanje i izvršenje strane sudske presude suprotno prethodno donesenoj sudskoj presudi domaćeg suda), Sud EU-a dodatno je istaknuo kako je u prethodnoj praksi već utvrđeno da se koncept zaštite javnog poretka ne odnosi na problematiku utvrđivanja sukladnosti strane odluke s domaćom odlukom (predmet 145/86, EU:C:1988:61).
Ključne riječi: C-700/20, Uredba (EZ) 44/2001, Prestige, priznanje i izvršenje strane sudske odluke, lis pendens, pay-to-be-paid pravilo, actio directa
