Zdravstveni sustav je generalno u lošem položaju što je često uzrok brojnih problema i za doktore (sporovi radi neispunjenja obveza iz ugovora o specijalizaciji, sporovi radi neisplate razlike plaće zbog pogrešno obračunatih prekovremenih sati…). Stoga je i ostvarenje prava iz kolektivnog ugovora pod posebnom pažnjom. Cilj je rada analizirati diskriminira li čl. 52. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i tumačenjem Zajedničkog povjerenstva za tumačenje od svibnja 2022. određene skupine doktora specijalista vezano za pravo na uvećanje osnovne plaće za 5%. Analiza je prvenstveno namijenjena stručnoj javnosti koja će se u pokretanju / vođenju postupaka susretati s nedoumicama na koje će odgovore dijelom naći u ovoj Analizi.
1. Okvir za raspravu
Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama1 zaključen je 6. svibnja 2022. te je čl. 97. st. 1. TKU-a kao dan početka njegove primjene utvrđen je 1. svibnja 2022. TKU je sklopljen između Vlade RH i 11 sindikata koji gotovo u potpunosti odgovaraju onima koji su bili potpisnici Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama2 uz iznimku da je potpisnik TKU-a sada Sindikat Kliničkog bolničkog centra Zagreb, dok to ranije nije bio, a da ovaj put Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH nije potpisnik ovog kolektivnog ugovora. Sukladno spornom čl. 52. st. 2. TKU-a i važećim propisima, kvalifikacije doktora završetkom kojih se stječe pravo na uvećanje osnovne plaće za 5% su kvalifikacije koje se mogu steći isključivo završetkom poslijediplomskih sveučilišnih studija.
2. (Jedno od) stajališta Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a
Sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju3 sveučilišne studije na poslijediplomskoj razini mogu izvoditi samo sveučilišta i njihove sastavnice (fakulteti, akademije). Veleučilišta i Visoke škole ne mogu izvoditi studije na poslijediplomskoj razini pa prema tome niti jedna kvalifikacija koju izdaju spomenute dvije vrste visokih učilišta u Republici Hrvatskoj ne odgovara uvjetima iz čl. 52. st. 2. TKU-a za ostvarivanje prava na predmetno uvećanje plaće. Tragom navedenog, a sukladno Zakonu o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju4 i drugim propisima koji reguliraju visoko obrazovanje, osnovna plaća zaposlenika uvećat će se za 5% ako zaposlenik ima: …..završen poslijediplomski specijalistički studij u medicini, .. kojim se stječe naziv sveučilišni magistar uz naznaku struke ili dijela struke - kratica univ. mag. (primjerice: dr. med. univ. mag. epidem. i slično)… Naziv vrste i razine završenog studija, kao i akademski ili stručni naziv, odnosno akademski stupanj koji je završetkom studija stečen, navedeni su na završnoj ispravi koja se izdaje završetkom studija (diploma, potvrda). Ovo tumačenje primjenjuje se od početka primjene TKU-a, odnosno zaposlenici ostvaruju pravo na uvećanje osnovne plaće u skladu s ovim tumačenjem od 1. svibnja 2022.5
3. Postavljanje problema
Indikativna metoda utvrđivanja činjenica ukazuje kako postoji znatan broj doktora specijalista koji su završili poslijediplomski specijalistički studij koji je bio preduvjet za završetak specijalizacije te stekli uvjete za izlazak na specijalistički ispit. Riječ je o onima koji su dobili potvrdu da su završiti poslijediplomski specijalistički studij tijekom trajanja specijalizacije nakon čega su pristupili izvršavanju kliničkih obveza kako na općem tako i na posebnom dijelu svojih specijalizacija po završetku čega su položili specijalističke ispite i već godinama obavljaju poslove specijaliste u državnim bolnica. Ipak, navedeni doktori specijalisti, budući da njihovi programi nisu zahtijevali polaganje završnog ispita na poslijediplomskom specijalističkom studiju, nisu dobili akademsku titulu (primjerice: dr. med. univ. mag. epidem. i slično) te nisu u mogućnosti ostvariti 5% na osnovnu plaću što ih sistemski, naspram drugih kolega koji su imali obvezu polaganja završnog ispita u svojim programima poslijediplomskih specijalističkih studija u okviru svojih specijalizacija i koji su temeljem toga ostvarili 5% na osnovnu plaću, stavlja u lošiju poziciju. U konačnici, kako svi obavljaju poslove specijaliste, dakle poslove iste složenosti, pitanje je – je li postojeća norma ili praksa, kod koje na prvi pogled ne postoji razlika u tretmanu (i na taj način se kategorizira kao neutralna), u primjeni posebno nepovoljna za dio doktora specijalista? Odnosno tretira li se, bez objektivnog i razumnog opravdanja, na različit način određena skupinu doktora specijalista?
4. Umjesto zaključka
Prema judikaturi ECHR-a, diskriminacija se sastoji u različitom tretmanu osoba koje se nalaze u sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja.6 To znači da je moguće da se u narednim godinama pojave i neki do sada nepoznati oblici diskriminiranja, kao i da se o nekim postojećim oblicima utvrdi nova praksa, koja će biti izraz aktualnih događanja u širem pravno sociološkom smislu. Stoga svakako će „testom diskriminacije“7 trebati potvrditi tezu predstavlja li nejednako tretiranje određene skupine doktora specijalista diskriminatorsko postupanje? Dakle, 1.) Pripada li prigovor diskriminacije u područje zaštićenog prava ratione materiae? 2.) Je li je povrijeđen članak Konvencije koji sadrži neko materijalno pravo? 3) Postoji li razlika u postupanju? 4) Postoji li opravdanje za razlike u postupanju? 5) Premašuje li razlika u postupanju nacionalno područje slobodne prosudbe države?
Nadalje, za razmotriti je i pitanje je li na navedeni način određena skupina doktora specijalista dovedena u zabludu (ovdje nas zanimaju okolnosti koje imaju pravne reperkusije), budući da njihovi programi nisu zahtijevali polaganje završnog ispita na poslijediplomskom specijalističkom studiju, pa posljedično nisu dobili akademsku titulu (primjerice: dr. med. univ. mag. epidem. i slično) te u konačnici ne mogu ostvariti dohodak od 5 % na osnovnu plaću.
Također, ovo treba analizirati i u kontekstu odredbi o određivanju i jednakosti plaća sadržanih u čl. 90. i 91. Zakona o radu8 koje se odnose i na jednakost plaća za jednak rad (za isto radno mjesto) (u smislu čl. 91. ZoR-a). Prema toj odredbi, pod jednakom plaćom smatra se plaća (osnovna odnosno ugovorena; dodatci; ostali primici (čl. 90.) te primici radnika na temelju radnog odnosa (čl. 90.a).
izv. prof. dr. sc. Dejan Bodul, Sveučilište u Rijeci, Pravni fakultet
^ 1 NN, br. 56/22., 127/22.; dalje: TKU.
^ 2 NN, br. 128/17-66/20.
^ 3 NN, br. 123/03.-131/17.; dalje: ZZDVO. Stavljen izvan snage Zakonom o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, NN, br. 119/22.
^ 4 NN, br. 107/07., 118/12.
^ 5 Dostupno na mrežnim stranicama: https://mrosp.gov.hr/zajednicko-povjerenstvo-za-tumacenje-temeljnog-kolektivnog-ugovora-za-sluzbenike-i-namjestenike-u-javnim-sluzbama-i-tumacenja-od-svibnja-2022-godine/5691 (02.02.2023.).
^ 6 ECHR, D. H. i ostali vs. Češka Republika, 13.11.2007., par. 75.
^ 7 Test je formulirala Omejec, J., Zabrana diskriminacije u praksi Europskog suda za ljudska prava, ZPFZ, 59, 2009., 5, str. 958-960.
^ 8 NN, br. 93/14. i 151/22.
