Važeći Zakon o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" br. 14/21.) je jasan. Nije potrebno navoditi zakonske odredbe niti izlagati o svrsi izdržavanja kazne zatvora (ipak se naglašava odredba koja se često zanemaruje, da se kod izdržavanja kazne zatvora očekuje čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju zatvora, ma što to moglo značiti u pozitivnom smislu ovih riječi i standarda) s uvjerenjem i nadom kako odredbe Zakona ne smiju ostati samo prazno slovo na papiru. Zatim, tu su i o odredbe o temeljnim pravima zatvorenika i mogućem ograničavanju ovih prava kada je to nužno i ovo samo iznimno itd. Sve ovo su odredbe koje se lako mogu pronaći i ustanoviti u cit. Zakonu.
Pozornost, međutim, privlače odredbe o izdržavanju kazne zatvora (v. čl. 50. i dalje). Čini se da ni u pogledu ovih odredbi nema nejasnoća. Osuđenika na izdržavanje kazne zatvora upućuje sudac izvršenja na čijem području osuđenik ima prebivalište (čl. 50. st. 1. cit. Zakona). Nadležnost suca izvršenja je, u prvom redu, da odlučuje o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora (v. čl. 49. Zakona) Pri tomu „sudac izvršenja postupa na način, kojim se, prema temeljnim načelima, jamči djelotvorna zaštita zatvorenikovih prava i interesa (v. čl. 51. st. 2. Zakona).
Postupak upućivanja na izdržavanje kazne je, očigledno, žuran/hitan, jer prvostupanjski sud, koji je sudio u predmetu u kojem je pravomoćno izrečena bezuvjetna kazna zatvora dostaviti će, bez odgode, a najkasnije u roku od tri radna dana od izvršnosti presude (to bi trebalo značiti pravomoćnosti presude) presudu i druge podatke sucu nadležnom za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora (v. čl. 55. st. 1. Zakona). Nakon toga, tj. od primitka prijepisa presude, sudac izvršenja će u roku od osam radnih dana osuđeniku dostaviti rješenje o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.
Osuđenik u kratkom zakonskom roku od svega tri dana (čak se ne kaže niti da je riječ o tri radna dana) od uručenja rješenja o upućivanju može zatražiti odgodu izvršavanja kazne zatvora, u svezi s rješenjem o upućivanju koje donosi sudac izvršenja.
Razlozi za odgodu su Zakonom propisani u čl. 61. st. 2. t. 1.-9. Zakona. O odgodi se odlučuje na temelju molbe osuđenika.
Česti razlog za odgodu izvršenja su medicinski razlozi, a prema zakonskom određenju treba se raditi o teškoj akutnoj bolesti ili znatnom pogoršanju postojeće bolesti, za čije liječenje nema uvjeta u zatvorskom sustavu. Razumljivo je da o postojanju ovog razloga za odgodu ne može zbog nedostatka potrebne stručnosti odučiti sudac izvršenja, zbog čega se od Zatvorske bolnice u Zagrebu traži očitovanje o mogućnosti liječenja u zatvorskom sustavu. Protiv rješenja o odgodi dopuštena je žalba u roku od tri dana od uručenja rješenja putem suca izvršenja.
Novinari „istražitelji“ često su skloni praćenju osoba koje su osuđene na bezuvjetne kazne zatvora, odnosno. koje su bile upućene na uzdržavanje kazne zatvora, ali im je ono bilo odgođeno, najčešće iz medicinskih razloga. I zato nailazimo na bombastične naslove/vijesti da je osuđenik XX viđen u šetnji, na izletištu, čak i u gradu gdje se održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu (u ovom zadnjem primjeru je uopće pitanje je li postojala pravomoćna sudska odluka u ovom trenutku) itd.
Nije nam namjera polemizirati na temu kako se treba ponašati osuđenik kojemu je odobrena odgoda izvršavanja kazne zatvora iz medicinskih razloga i nemogućnosti liječenja unutar zatvorskog sustava, već o drugom principijelnom pitanju i dilemi.
Protiv pravomoćne sudske odluke kojom je određeno bezuvjetno izdržavanja kazne zatvora može se uložiti ustavna tužba, a da se ne govori o tome da i nakon ustavne odluke postoji otvorena mogućnost ulaganja zahtjeva za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda Europskom sudu za ljudska prava.
Iako Ustavni zakon o Ustavnom sudu u čl. 67. s jedne strane određuje da ulaganje ustavne tužbe ne sprječava primjenu osporenog akta (pa prema tomu i upućivanje na izdržavanje kazne zatvora) istovremeno dopušta mogućnost da na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke ako bi ta ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna javnom interesu, niti bi se odgodom nanijela nekomu veća šteta.
Brojne su odluke Ustavnog suda s primjenom čl. 67. st. 2. Ustavnog zakona i o postojanju pretpostavki za privremenu odgodu upućivanja na izdržavanje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi. Jedna odluka Ustavnog suda u ovom pogledu je posebno zanimljiva. Riječ je o odluci br. U-III/780/2015 od 30. 7. 2015. god. u kojoj je između ostalog konstatirana ocjena suda kako provedba konkretnog ustavnosudskog postupka pretpostavlja razmatranje opsežnog spisa predmeta te ispitivanje postupanja nadležnih sudbenih tijela u kaznenom postupku u dva stupnja s aspekta mogućih ustavnih prava podnositelja te da bi se samo izdržavanje kazne odvijalo uz povredu prava osobnosti zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta u kojima se radi prenapučenosti u RH vrši izdržavanje kazne zatvora, a na što se podnositelj poziva i na izvješće o uvjetima života u zatvorima Ustavnog suda RH br. U-X-5464/2012 od 12. 6. 2014. god. Ustavni sud u ovoj odluci citira i dijelove iz ustavne tužbe u kojima podnositelj ističe kako je drugostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje.
Pogrešno je gledište kako Ustavni sud ne odgađa izvršavanje kazne zatvora, jer za to traži postojanje zakonskih pretpostavki.
Drugo, očigledno se i kod odlučivanja o ovom pitanju Ustavni sud upušta i u razmatranje navoda iz ustavne tužbe o povredama počinjenima tijekom postupka i povredama na pravično suđenje čime se, dakako, ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda u ovom predmetu, ali se indicira kako će rješavanje ove tužbe potrajati dosta dugo.
Treba li bezuvjetno dopustiti odgodu izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj odluci u slučaju ulaganja ustavne tužbe, pa čak i podnošenja zahtjeva ESLJP-u? Pitanje nije retoričko u smislu da se podrazumijeva negativan odgovor.
Potvrdu gledišta kako se treba dopuštati gotovo beziznimno odgodu izvršavanja kazne bezuvjetnog zatvora nalazimo u slijedećim okolnostima:
- jer je ustavno pravo tražiti odgodu izvršenja,
- jer je samo izdržavanje kazne zatvora protivno čovjekovom temeljnom ljudskom pravu na slobodu,
- jer jedanput izvršena kazna zatvora, pa makar i u dijelu, se ne može nadoknaditi ama baš ničim, pa ni novčanim iznosima u slučaju pogrešne sudske odluke,
- jer je sama kazna zatvora devalvacija prava na osobni život i slobodu.
Time se ne dovodi u pitanje kazna zatvora kao vrsta kaznene sankcije, ali se želi reći kako se njezinom određenju i izvršenju mora postupiti s posebnim oprezom i osjećajem.
Kada je bivši predsjednik SAD-a Donald Trump donosio odluku o pomilovanju Roda Blagojevića, guvernera savezne države Illinois, koji je bio osuđen na 14 godina (odslužio je 7 godina) zbog kaznenog djela korupcije, prevare i iznuda, učinio je to iz razloga što je smatrao da je izrečena osuda previsoka i da se osuđenika treba vratiti obitelji i djeci. Prethodnik Roda Blagojevića na mjestu guvernera savezne države Illinois George Ryan naložio je reviziju sustava dosuđivanja smrtne kazne o čemu se složio i poseban Odbor riječima da sustav izvršenja smrtne kazne nije pravičan. U pojedinim slučajevima priznanje je bilo iznuđeno policijskom prijetnjom, a optuženik ponekad nije imao priliku dobiti adekvatan pravni savjet i sl. Zaključak ovog posebnog Odbora je bio da smrtnu kaznu treba ukinuti ako se ne provedu potrebna poboljšanja. Pred sam kraj mandata guverner Ryan je pomilovao četiri osuđenika na smrt jer su pod policijskom torturom priznali da su počinili zločine. a nisu. Ovaj guverner je odlučio da se u slučaju preostalih 167 osuđenika na smrt u Illinoisu smrtna kazna preinači u doživotnu kaznu zatvora. Zasluga za ovo pripisuje se i njegovom nasljedniku na mjestu guvernera iako se može čitati kako je on smatrao da je odluka njegovog prethodnika bila pogrešna.
Znakovit slučaj s (ne)izvršenjem sudske odluke je (opet američki) slučaj Williama Lopeza (v. New York Times https://nyti.ms/1nlaeE), zatvorenika koji je proveo u zatvoru 23 godine, nakon čega je nedugo nakon oslobođenja iz zatvora preminuo od srčane astme u dobi od 55 godina. Bio je okrivljen za ubojstvo trgovca drogom pri čemu se na mjestu događaja nije našlo niti oružje s kojim je djelo počinjeno, već se optužba oslonila samo na izjavu dvojice svjedoka iz „svijeta droge“, pri čemu su imali sklopljeni sporazum s tužiocem o smanjenju kazne kao naknadu za svjedočenje protiv Lopeza. „Aranžmani“ tužitelja s osobama koje su i same pod udarom kaznenog zakona (kriminalcima) gdje se uz smanjenje kazne traži (i dobiva) traženo svjedočenje protiv druge osobe očigledno nije samo praksa koju nalazimo u SAD-u. Imamo svakodnevne primjere iz naše sudske prakse kada se odabrane osobe prvo uhićuje, potom nakon sklapanja sporazuma o priznavanju krivnje (DORH-om) i izricanja presude na temelju priznanja, pušta iz pritvora/istražnog zatvora uz obavezu točno određenog svjedočenja u sudskom postupku protiv drugih osoba. Kod toga je krajnje upitno postojanje zakonskih razloga za istražni zatvor odabranih osoba ili točnije – razvidna je trgovina s ovim osobama u visini kazne za određeno svjedočenje.
I zaključno, upit treba li revidirati postojeći sustav upućivanja na izdržavanje kazne zatvora na način da se dopušta odlaganje izvršenja kazne zatvora dok postoji bilo koji pravni lijek, i nakon pravomoćnosti presude, koji može dovesti u pitanje osnovanost izrečene kazne.
Pitanje je retoričko, a odgovor je jasan – DA. Nije usporedba s izvršenjem smrtne kazne, jer osobu lišene života se ne može oživjeti, ali jednako tako niti vrijeme provedeno u zatvoru, ako je ono bilo neosnovano, nitko se ne može naknaditi. I još nešto, ako bi i pravni lijekovi kao što su ustavna tužba mogla utjecati na opstojnost sudske odluke i o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora (citirani primjer i odluka Ustavnog suda od 30. 7. 2015. to kazuje) možda bi se i na taj način utjecalo na hitno odlučivanje o ovakvom prijedlogu kada je već samo upućivanje na izdržavanje kazne brzopotezno.
dr. sc. Srećko Jelinić, sveuč. prof. u trajnom zvanju u mir.
