Prvostupanjskim upravnim rješenjem javnopravnog tijela utvrđeno je da je Republika Hrvatska, na temelju članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19.), vlasnik nekretnina pobliže navedenih u izreci rješenja.
Rješenje je pobijala druga stranka u postupku, Grad D. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je njegova žalba.
Grad D. je protiv toga rješenja pokrenuo upravni spor.
Upravni sud u Splitu poništio je osporeno rješenje drugostupanjskog tijela i predmet vratio tome tijelu na ponovni postupak. Drugostupanjsko tijelo je u izvršenju presude suda usvojilo žalbu Grada D., poništilo pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet je vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.
Republika Hrvatska, druga stranka u postupku, je protiv toga rješenja, drugostupanjskog, pokrenula upravni spor .
Upravni sud u Splitu odbio je tužbeni zahtjev. Protiv te presude žalbu je izjavila Republika Hrvatska.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je, na temelju članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10, 143/12, 152714, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: Zakon o upravnim sporovima), poništio pobijanu presudu Upravnog suda u Splitu i osporeno drugostupanjsko rješenje upravnog tijela. U obrazloženju rješenja je, među ostalim, naveo:
"… Žalba je osnovana.
U ovom upravnom sporu sporno je jesu li ispunjeni uvjeti za utvrđivanje prava vlasništva Republike Hrvatske na imovini koja je predmetom zahtjeva pred prvostupanjskim javnopravnim tijelom.
Prema odredbi članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.-dalje: Zakon o naknadi) Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovog Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen ako zakonom nije drugačije propisano.
Da bi moglo doći do primjene naprijed citirane odredbe Zakona potrebno je da se radi o imovini koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. Zakona o naknadi.
U ovom slučaju nije sporno da su predmetne nekretnine oduzete J. S. ud. R., poljskoj državljanki, kako to navodi i Upravni sud u obrazloženju presude, ali zaključuje da je sporna primjena materijalnog prava i to navedena odredba članka 77. Zakona o naknadi.
Utvrđeno je da su predmetne nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo, a da su oduzete Odlukom o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije, broj: 46 0-12/46 od 16. prosinca 1946. godine, Odluke od 1. travnja 1950. godine o ispravku Odluke broj: 927/47 od 12. kolovoza 1948. godine te rješenja Izvršnog odbora Narodnog odbora Grada Dubrovnika broj: 35952/49 od 3. studenoga 1949. godine temeljem članka 3. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.
Osporeno rješenje tuženika doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 5 UsInoi-53/16-9 od 11. svibnja 2017. godine u kojoj je izraženo stajalište da Republika Hrvatska može ostvariti samo ona prava koja može ostvariti svaki drugi prijašnji vlasnik te da nema veća prava nego ostali ovlaštenici naknade, pri čemu se ističe kako je istovjetni stav izrazio i Visoki upravni sud u presudama pod poslovnim brojem: Us-5314/2006 od 5. lipnja 2008. i Us-7942/2011-7 od 12. veljače 2014. godine koje shvaćanje prihvaća ovaj Sud.
Odlučnim tuženik smatra činjenicu je li prijašnji vlasnik obeštećen temeljem Međunarodnog sporazuma, uvažavajući ranije izneseno shvaćanje Upravnog suda u Splitu radi čega je osporenom presudom tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
Takvo stajalište ne prihvaća ovaj Sud, jer prema već izraženom shvaćanju primjerice u presudi Usž-1615/16-2 od 15. lipnja 2016. godine činjenica što je pitanje naknade za imovinu riješeno međudržavnim sporazumom ne može biti razlog za odbijanjem zahtjeva tužitelja pozivom na odredbu članka 77. Zakona o naknadi. Naime, za primjenu odredbe članka 77. Zakona o naknadi u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi radi li se o imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakona o naknadi odnosno koja je prenesena u društveno vlasništvo na temelju propisa iz članka 2. tog Zakona te akata i načina propisanih člankom 3. Zakona, glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen odnosno odbačen te da se ne radi ni o jednoj od iznimaka propisanih odredbama članka 52. do 55. Zakona o naknadi.
Stoga kako se radi o imovini koja je prenesena u društveno vlasništvo na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. Zakona o naknadi glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen odnosno odbačen te se ne radi ni o jednoj od iznimaka propisanih odredbama članka 52. do 55. Zakona o naknadi primjenjuje se navedena odredba članka 77. Zakona o naknadi kako je to pravilno učinjeno rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela.
Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12. i 152/10.) odlučiti kao u izreci. "
Odredbom članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će Visoki upravni sud poništiti prvostupanjsku presudu te će sam otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar ako utvrdi da je upravni sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, da je pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
Prema članku 82. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda.
Je li Visoki upravni sud načinom kako je sudio sam riješio stvar i odlučio o žalbi Grada D. izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, ili je samo izrazio pravno shvaćanje kojim je tuženik vezan prilikom odlučivanja o žalbi?
Ukoliko je sam riješio stvar, je li bio dužan izrekom presude, s obzirom da se upustio u ocjenu zakonitosti prvostupanjskog rješenja, odlučiti i o žalbi Grada D.? Ukoliko nije sam riješio stvar, je li bio dužan u obrazloženju presude dati uputu drugostupanjskom tijelu da donese rješenje kojim će odlučiti o žalbi Grada D., u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem. Nezadovoljnoj stranci, s obzirom na način kako je odlučeno presudom, nije poznato koje pravno sredstvo može koristiti. Da bi to saznala, trebat će, ukoliko smatra da sud nije sam riješio stvar, podnijeti tužbu prvostupanjskom upravnom sudu kojom će zahtijevati donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku (članak 22. stavak 1. točka 2. Zakona o upravnim sporovima) i ustavnu tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske (ako smatra da je sud sam riješio stvar). Ti će sudovi biti dužni navesti o kakvoj se u biti presudi Visokog suda Republike Hrvatske radi (reformacijskoj ili kasacijskoj) i koje od pravnih sredstava je nezadovoljna stranka mogla podnijeti.
Josip Petković, dipl. pravnik
