Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je odlukom broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. usvojio ustavnu tužbu i ukinuo presudu i rješenje Županijskog suda u predmetu u kojem je bilo postavljeno pitanje može li tužitelj preinačiti tužbu sve do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
Prvostupanjskom presudom pod točkom I. naloženo je tuženiku C. o. d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici (podnositeljici ustavne tužbe) specificirani iznos naknade štete s pripadajućim zateznim kamatama (ukupno 41.622,15 kuna), pod točkom II. podnositeljici je odbijen zahtjev s daljnjim zatraženim iznosom naknade štete (iznos od 5.000,00 kuna), pod točkom III. tuženiku je naložen platež parničnih troškova, dok je prvostupanjskim rješenjem dopuštena preinaka tužbe podnositeljice.
Drugostupanjskom odlukom u žalbenom postupku potvrđena je prvostupanjska odluka u točki I. presude u jednom dijelu potraživanja (za 21.622,15 kuna), dok je za drugi dio potraživanja ukinut dio točke I. (za 20.000,00 kuna), potvrđena je izreka u točki II. presude, podnositeljici je naloženo razmjerno snošenje troškova parničnog postupka i uvažena je žalba tuženika te je ukinuto rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe podnositeljice.
Predmet parničnog spora bio je tužbeni zahtjev podnositeljice kao tužiteljice radi naknade imovinske i neimovinske štete proizašle iz prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika, u kojoj je zatražila da se naloži tuženiku da joj ukupno na ime naknade štete isplati 26.484,15 kn1.
U tužbi je među ostalim navedeno da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad od 16. listopada 2015. do 7. kolovoza 2016., a tijekom liječenja trpjela je i niz drugih nelagodnosti, kao što su fizički bolovi i strah, a tužiteljica trpi i duševne boli zbog zaostalih trajnih posljedica zadobivenih ozljeda, kao i naruženja, a pored nastale neimovinske štete (povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje), podnositeljica je isticala nastalu imovinsku štetu. Na ročištu održanom 12. srpnja 2017. prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je zaključio prethodni postupak, no nakon vještačenja tijekom dokaznog postupka podnositeljica je podneskom od 20. prosinca 2018. preinačila tužbeni zahtjev na način da je zatražila da se tuženika obveže da joj ukupno na ime naknade štete plati tužbeni zahtjev u većem iznosu, čemu su se tuženik i umješač protivili. Prvostupanjski sud dopustio je navedenu preinaku jer smatra da je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a u smislu odredbe članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14..- u daljnjem tekstu: ZPP).
U žalbi na prvostupanjsku presudu tuženik je isticao da je sud pobijanom presudom odlučivao o preinačenom (povećanom) tužbenom zahtjevu nakon zaključenja prethodnog postupka iako se tuženik tome izričito protivio. Ujedno se pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018., broj: Su IV-148/18, iz kojeg proizlazi da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka (jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva) ne može tražiti ni kao iznimka prema članku 299. stavku 2. ZPP-a. Drugostupanjski sud ocijenio je navedene žalbene tvrdnje tuženika osnovanima smatrajući da je sud prvog stupnja time što nije primijenio odredbu o zabrani preinake tužbe, odlučivao o nepostojećem tužbenom zahtjevu, čime je učinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a. Stoga je uvažio žalba tuženika te je ukinuo rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe podnositeljice.
U ustavnoj tužbi tužiteljica (podnositeljica) je isticala povredu članaka 3., 14. stavka 2., 19. stavka 1., 29. stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te je prigovore temeljila na povredi prava na pristup sudu i prava vlasništva jer drugostupanjski sud, zbog minornog procesnog propusta što u naravi predstavlja prenisko postavljeni tužbenog zahtjev, onemogućuje ostvarenje subjektivnog prava tužiteljice na naknadu štete, odnosno, onemogućuje joj ostvarenje pravične novčane naknade i pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, a što iznos naknade štete, koji joj je arbitrarnom odlukom drugostupanjskog suda dosuđen, predstavlja.
Kao mjerodavno pravo prilikom ocjenjivanja ustavne tužbe Ustavni sud odredio je članke 190. ZPP-a te članke 39., 119. i 121. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.; u daljnjem tekstu: ZIDZPP:70/19). U vrijeme donošenja prvostupanjske presude članak 190. ZPP-a je glasio: (1) Tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. (2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. (...).
Člankom 39. stavkom 1. ZIDZPP-a 70/19 propisano je da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 'Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Članak 117. ZIDZPP-a 70/19 propisuje: (1) Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). (2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članka 2., članaka 8. i 9., članaka 11. i 12., članaka 15., 16. i 17., članka 19., članka 25., članaka 35. do 39., članka 53., članaka 55. i 56., članaka 58. i 59., članaka 65. i 66., članaka 94. i 95. te članka 104. ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku, a članak 41. stavak 2. točka 3. i članak 108. ovoga Zakona primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije održano pripremno ročište ili je održano pripremno ročište, ali nije zaključen prethodni postupak. (...).
Članak 121. ZIDZPP-a:70/19 propisao je da taj zakon stupa na snagu 1. rujna 2019.
Ustavni sud razmatrao je osnovanost ustavne tužbe kroz članak 29. stavak 1. Ustava iznoseći prvenstveno načelna stajališta koja se vezuju uz pravo na pravično suđenje navodeći tako da je "Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-3538/2017 od 18. travnja 2019.).
Članak 29. stavak 1. Ustava, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Bilo bi nezamislivo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju postupovna jamstva u postupku koji je u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što u osnovi omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).
Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava) jer po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.
Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan slučaj podnositeljice ustavne tužbe Ustavni sud odgovorio je na pitanja je li postojalo ograničenje glede podnositeljičinog prava na pristup sudu, je li ograničenje težilo legitimnom cilju i je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži.
Pozivajući se na članak 190. stavak 1. ZPP-a, kojim je po mišljenju drugostupanjskog suda izričito propisana zabrana preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, drugostupanjski sud ocijenio je da podnositeljica nije bila ovlaštena za preinaku tužbe jer je već bio zaključen prethodni postupak, odnosno parnica se nalazila u fazi glavne rasprave. Prema mišljenju tog suda povećanje tužbenog zahtjeva ne može se opravdati ni medicinskim vještačenjem provedenim nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je ustavni sud ocijenio da nema dvojbe da članak 190. ZPP-a (i prije i nakon izmjena i dopuna iz 2019. godine), kojim su propisane pretpostavke pod kojima je dopuštena preinaka tužbe, predstavlja ograničenje prava na pristup sudu.
Svrha tog postupovnog ograničenja je prije svega poštovanje načela pravne sigurnosti, ali i ubrzanje postupka te osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Ustavni sud utvrdio je da je opisano ograničenje težilo legitimnom cilju pa ostaje ocijeniti je li način na koji je drugostupanjski sud primijenio odredbe članka 190. ZPP-a bio razmjeran legitimnom cilju kojem ta odredba teži.
Razmatranjem spisa predmeta utvrđeno je da je u postupku pred prvostupanjskim sudom podnositeljica povisila tužbeni zahtjev nakon vještačenja, čemu su se tuženik i umješač protivili. Prvostupanjski sud dopustio je tu preinaku jer smatra da je ona svrsishodna za konačno rješenja spora među strankama u smislu članka 190. stavka 2. ZPP-a, koja odredba da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika. Međutim, i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Prvostupanjski je sud smatrao da tužiteljica u sporu naknade štete zbog povrede prava osobnosti, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem) ne može u tužbi istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete. Nadalje prvostupanjski sud je naveo da ako je sudu potrebno stručno znanje vještaka da bi se utvrdili opseg i visina štete, isto to je potrebno i tužitelju da može točno postaviti tužbeni zahtjev, u skladu s rezultatima provedenog vještačenja. Stoga je riječ o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka i koje su rezultat provođenja dokaza koji je na temelju prijedloga tužiteljice na pripremnom ročištu proveden, pa bi nedopuštenost preinake tužbe mogla teško ugroziti pravnozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka. Prvostupanjski sud je također smatrao da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla ranije preinačiti tužbu, jer joj nisu bili dostupni svi potrebni podaci. Konačno, prvostupanjski sud je zaključio da je preinaka tužbe s procesno pravnog stajališta svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te se pozvao na stajalište Županijskog suda u Velikoj Gorici u odluci Gž-1407/15 od 26. rujna 2016.
Drugostupanjski sud se u svojoj odluci pozvao jedino na stavak 1. članka 190. ZPP-a, tumačeći ga kao izričitu procesnu zabranu preinačenja tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka. Imajući u vidu tu odredbu zaključio je da se povećanje tužbenog zahtjeva nikako ne može opravdati ni medicinskim vještačenjem provedenim nakon zaključenja prethodnog postupka. Takvu primjenu pravila iz stavka 1. članka 190. ZPP-a ustavni sud je ocijenio strogo formalističkim, smatrajući da je drugostupanjski sud primijenio to pravilo ne obrazlažući zbog čega se ne može primijeniti stavak 2. i zbog čega je način kako ga je tumačio i primijenio prvostupanjski sud neopravdan. Zbog formalističkog stajališta da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama članka 190. ZPP-a i okolnostima konkretnog slučaja, drugostupanjski sud nije ni pokušao sagledati postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje opravdavaju preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. K tome, Ustavni sud je primijetio da je drugostupanjski sud donio presudu 2. rujna 2019., odnosno dan nakon što su stupile na snagu izmjene i dopune ZPP-a iz 2019. godine, tj. ZIDZPP 70/19. Tim izmjenama i dopunama u članak 190. ZPP-a dodan je novi stavak 2. prema kojem, iznimno od pravila iz stavka 1. (da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a člankom 117. ZIDZPP-a 70/19 propisano je da se, među ostalima, članak 39. ZIDZPP 70/19 primjenjuje na sve postupke u tijeku.
S obzirom na to da je drugostupanjski sud izgubio iz vida navedenu izmjenu članka 190. ZPP-a te njezinu obveznu primjenu na postupke u tijeku sukladno odredbama ZIDZPP:70/19, Ustavni sud ocijenio je da takvo postupanje nije bilo razmjerno legitimnom cilju kojem članak 190. ZPP-a (i prije, a posebice nakon izmjena iz 2019. godine) teži, čime je narušena sama bit prava podnositeljice ustavne tužbe na pristup sudu zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava. Kako je postupanje Županijskog suda produciralo povredu prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na pristup sudu te dovelo do toga da drugostupanjski sud nije u cijelosti meritorno riješio predmet podnositeljice, Ustavni sud nije posebno ispitivao prigovor povrede prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava, jer je preuranjen.2
Ivana Đuras, Viša ustavnosudska savjetnica
_______________________________________________
^ 1 Predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn-2781/16.
^ 2 točka 9.1. izložene odluke ustavnog suda glasi:
"9.1. Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da je rješenjem broj: U-I-5232/2014 i dr. od 17. prosinca 2019. odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 190. stavka 1. ZPP-a. Više predlagatelja podnijelo je prijedloge smatrajući da osporeni članak "predstavlja neustavno ograničenje prava parničnih stranaka na objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva u skladu s rezultatima glavne rasprave, u usporedbi s ranijim zakonskim rješenjem kakvo je bilo prije ZIDZPP:70/19, prema kojem je tužitelj mogao preinačiti tužbu do kraja glavne rasprave."
Ustavni sud odbacio je prijedloge jer je utvrdio da je ZIDZPP-om:70/19 osporeni članak sadržajno izmijenjen na način da je, uz opće pravilo da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, propisana iznimka prema kojoj tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ustavni sud je ocijenio da je ZIDZPP-om:70/19 sadržajno izmijenjen članak 190. ZPP-a na takav način da se prigovori u prijedlozima predlagatelja više ne mogu odnositi na njegov novi sadržaj."
