Zakon o radu iz 2014. godine, na ”klasičan” radni odnos, dodaje jednu novinu, a to je: dodatni radni odnos u čl. 61. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19.). Ovaj oblik rada omogućuje da radnik koji radi u punom radnom vremenu kod jednog poslodavca ili zajedno kod više poslodavaca u nepotpunom radnom vremenu koja zajedno čine puno radno vrijeme, ima mogućnost zaključiti dodatni ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, uz uvjet da mu je, poslodavac za kojeg radi u punom radnom vremenu ili poslodavci kod kojih radnik radi u zbroju punog radnog vremena, dao/dali posebnu pisanu suglasnost.
U praksi specijalnih bolnica, zdravstvenih ustanova i trgovačkih društava koje se bave zdravstvenom djelatnošću to znači da radnik, npr. liječnik, medicinska sestra ili bilo koji drugi zdravstveni radnik s punim radnim vremenom, može zaključiti dodatni radni odnos i na puno jednostavniji način, u usporedbi s odnosom koji predviđa čl. 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20., 147/20.), samo uz suglasnost poslodavca. Naime, čl. 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti često se dovodi u vezu s čl. 61. Zakona o radu na način da se ne diferencira jedan i drugi način rada, nego se u praksi pojavljuju različita tumačenja, kao i da se na dodatni rad trebaju primjenjivati ostali uvjeti iz tog članka, što nije slučaj. Upravo iz tog razloga, razlažem razliku kako slijedi:
Zakon o zdravstvenoj zaštiti u čl. 157. omogućuje zdravstvenom radniku da može uz odobrenje poslodavca za svoj račun sklopiti posao iz zdravstvene djelatnosti poslodavca i to za vrijeme od godinu dana, koliko vrijedi takvo odobrenje. Još jedan uvjet koji propisuje isti članak je prethodno sklopljeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama između poslodavca i zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost odnosno privatnog zdravstvenog radnika kod kojeg će zdravstveni radnik za svoj račun obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca. Još jedan uvjet koji propisuje čl. 158. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisan je na strani zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost odnosno privatnog zdravstvenog radnika kod kojeg će zdravstveni radnik za svoj račun obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca, a to je da isti nema nepodmirene obveze s osnova poreza, prireza i doprinosa odnosno nema druge dospjele obveze prema Republici Hrvatskoj. Taj ugovor o međusobnim pravima i obvezama ima i detaljno propisan obvezatan sadržaj.
Iz svega prethodno navedenog proizlazi da rad, točnije rečeno posao radnika sklopljen za račun radnika iz zdravstvene djelatnosti poslodavca, na koji se odnosi čl. 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ima puno veći broj aktivnosti i uvjeta koje obje strane moraju zadovoljiti. Najčešće u praksi takav Ugovor o međusobnim pravima zaključivale su strane kada je postojala potreba za povremenim radom tj. kada su strane zaključivale ugovor o djelu. I sama sintagma ”za svoj račun” iz čl. 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti upućuje na ugovor o djelu, a ne na bilo koji način ugovaranja rada (radni odnos - nesamostalni rad).
U praksi je bilo situacija da su poslodavci tumačili potrebno zadovoljenje uvjeta iz čl. 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti za rad kada je radnik puno radno vrijeme odrađivao djelomično kod jednog poslodavca, a drugi dio, do punog radnog vremena, kod drugog poslodavca. Npr. liječnici su puno radno vrijeme od 40 sati tjedno dijelili na npr. 30 sati rada kod jednog poslodavca i ostatak od 10 sati rada kod drugog poslodavca. U takvim slučajevima u praksi poslodavci su, prethodno samom radu radnika, zaključivali Ugovor o međusobnim pravima, a radnik je morao dobiti i odobrenje za rad svog poslodavca i to na rok do godine dana, što je potpuno kriva primjena istog članka. Na takav preraspoređeni rad kod dvaju poslodavaca u ukupnom broju maksimalnih 40 sati radnog vremena tjedno nije potrebna suglasnost poslodavca, niti ugovor o međusobnim pravima i odobrenje poslodavca.
Članak 157. Zakona o zdravstvenoj zaštiti sa svim uvjetima ispunjenja morao je radnik zadovoljiti ako je želio zaključiti ugovor o djelu s drugim poslodavcem i to je slučaj kada se primjenjuje taj članak.
No, ulazeći u samu bit ugovora o djelu isti gotovo da nije moguće zaključiti u djelatnostima zdravstva. Zašto je to tako?
Ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao kao npr. popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Nema sumnje u ugovor o djelu ukoliko je izvođač dao bitan dio materijala potreban za izradu stvari. U svakom slučaju ugovor se smatra ugovorom o djelu ako su ugovaratelji imali na umu osobitu vrijednost izvođačeva rada. Sve to pojmovno određuje čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.).
Sama bit ugovora o djelu sastoji se u činjenici da sadržaj činidbe jest činjenje to jest činidba rada. No, tu nije primarna činidba rada već rezultat rada, tako da pojednostavljeno rečeno, izvođač se kod ugovora o djelu obvezuje obaviti određeni posao, tj. predati naručitelju djelo, odnosno rezultat rada.
Nasuprot tomu, kod ugovora o radu radnik radi nesamostalno, radi uvijek i isključivo osobno te po uputama i pod nadzorom poslodavca (riječ je o podređenosti, odnosno subordinaciji), u njegovo ime i za njegov račun, stavljajući mu na raspolaganje i to u propisanom ili ugovorenom radnom vremenu svoju radnu snagu, a poslodavac mu je za obavljeni rad dužan isplaćivati plaću, odnosno moglo bi se pojednostavljeno reći da radnik u radnom odnosu poslodavcu stavlja na raspolaganje svoj radni potencijal tj. svoj rad.
Iz nadzora provedenih nad zdravstvenim ustanovama i trgovačkim društvima koje se bave zdravstvenom djelatnošću vidljivo je sve gore navedeno što govori u prilog činjenici da je ugovor o djelu neadekvatan oblik ugovaranja kod većine radnika u zdravstvu.
Kao iznimku koja potvrđuje pravilo, nakon provedenog nadzora u jednoj ustanovi, navela bih primjer jednog liječnika, koji primjer govori u prilog mojoj hipotezi da u zdravstvenoj djelatnosti nije moguće ugovaranje ugovora o djelu jer je teško zamisliv neki poseban rezultat rada koji u biti predstavlja nesamostalan rad i to iz više razloga vezanih uz samu specifičnost obavljanja zdravstvene djelatnosti u RH.
Prije svega, mjesto rada liječnika mora biti u prostorijama ustanove ili trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu djelatnost i koje prostorije su prošle očevid i za koji prostor je dobiveno rješenje Ministarstva zdravstva o početku rada (iznimka bi bili mobilni timovi kod ustanova za zdravstvenu njegu u kući). Dakle, neko drugo mjesto rada je nemoguće, u tom kontekstu. Nadalje, drugi razlog je činjenica da s obzirom na to da da jedino mjesto rada je ustanova ili trgovačko društvo koje obavlja zdravstvenu djelatnost, neko drugo mjesto rada koje bi bilo ugovoreno ugovorom o djelu je nemoguće i bilo bi nezakonito. Treći razlog, sama sredstva rada, ukoliko u tu kategoriju ulazi instrumentarij koji služi liječniku za pregled uvijek su u vlasništvu tih ustanova ili trgovačkih društava. Jedina kategorija koja ne bi upućivala na djelo bila bi da taj liječnik ne radi po uputama poslodavca nego u skladu s pravilima struke i u okviru svojih ekspertiza, a ustanova upravo treba liječnika za rad i rezultat rada jer nema sama ustanova tražene ekspertize i specijalistička znanja, što je naravno uopće apsurdno raspisivati.
Navodim jedan primjer iz nadzora Ministarstva financija, Porezne uprave, nad ustanovom koji liječnik je obavljao preglede pacijenata u ustanovi i predlagao pacijentima inovativno liječenje, originalnu intelektualnu tvorevinu, za koje je i dobio priznanje patentne prijave, patentni certifikat, time prošao rigoroznu proceduru provjere autorskog djela, a koji je imao ugovor o autorskom djelu i ugovor o radu zaključen istovremeno. Između ustanove i liječnika je ugovorom o autorskom djelu određen način korištenja autorskog djela i naknada. Istovremeno je taj liječnik temeljem ugovora o radu obavljao preglede pacijenata u okviru svog redovnog radnog odnosa.
Iz nadzora nad predmetnim, iznosim zaključke kako slijedi.
Pravni odnos između radnika i ustanove temeljem kojeg su isplaćene autorske naknade nema obilježja radnog odnosa odnosno nesamostalnog rada budući da su temeljne karakteristike nesamostalnog rada rad po uputama i nalozima poslodavca, rad poslodavčevim sredstvima rada i o njegovu trošku, rad prema propisanom radnom vremenu, diktiranje poslodavčevim sredstvima rada i aleatornost. Liječnik je radio svojim sredstvima rada, implantati koje je ugrađivao su njegovo vlasništvo, nije imao propisano radno vrijeme nego je povremeno po dogovoru s pacijentom dolazio u ustanovu, direktno je dogovarao uvjete s pacijentom i odnos liječnika i ustanove nije imao obilježja aleatornosti. Nema dvojbe o tome da se radilo o isporuci autorskog djela pacijentu jer sva kreacija operativnog zahvata spada pod autorsko djelo, a to je i na poseban upit predmetnog liječnika potvrdila Hrvatska autorska agencija. Tijekom nadzora, nadzorno tijelo se poziva na odredbu čl. 39. stavka 4. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20.) kojom se izdatcima koji se priznaju pri utvrđivanju drugog dohotka smatraju uplaćeni doprinosi za obvezna osiguranja iz primitaka, prema posebnim propisima. Iznimno, istim člankom stavak 5. istog zakona, pri utvrđivanju drugog dohotka izdatci se, prije izdataka iz stavka 4. ovog članka ako su obračunati i plaćeni prema posebnim propisima, priznaju u visini 30% ostvarenih primitaka fizičkim osobama po osnovi:
1. autorskih naknada isplaćenih prema posebnom zakonu kojim se uređuju autorska i srodna prava, uključujući i naknade za isporučeno umjetničko djelo osobama koje obavljaju umjetničku i kulturnu djelatnost (...)
S obzirom na to da je u predmetnom nadzoru liječnik imao primitke od nesamostalnog rada (plaću) i primitke od naknade za autorsko djelo, samo izdatak u visini 30% od primitaka priznaje se autoru na ime potencijalno nastalih izdataka bez obzira na to jesu li ili nisu nastali u većem iznosu.
Na kraju nadzora utvrđeno je da uopće nije bilo sporno radi li se u konkretnom slučaju o autorskom djelu te da to porezno tijelo ne utvrđuje radi li se o autorskom djelu ili ne, budući da je za isto nadležan Državni zavod za intelektualno vlasništvo, već samo utvrđuje način oporezivanja predmetne naknade.
Za zaključiti je da ugovor o djelu u zdravstvenoj djelatnosti ima sve manje mjesta, da je stav koji proizlazi iz nadzora nadležnih ministarstava (ministarstvo financija, ministarstvo zdravstva) da je ugovor o djelu najmanje poželjan oblik ugovornog odnosa i da se može zaključivati samo u vrlo specifičnim uvjetima i vrlo rijetko.
Poslodavcima, trgovačkim društvima koji se bave zdravstvenom djelatnošću, kojima nije obveza imati zaposlene radnike u radnom odnosu ostaje na raspolaganju dodatni rad, dok ugovor o djelu ne bi bio prikladan oblik odnosa.
Odvjetnica Anita Hukelj, MBA
Želite li saznati više o ovoj temi prijavite se na PRAVNI PRAKTIKUM 3. lipnja 2022. - Zdravstvo u očima zakonodavca - usluga ili profit? na sljedećoj poveznici.
